Autorica teksta: Magdalena Mikulić
Mnogi ljudi na spomen SAD-a pomisle na megapolise, nebodere, Hollywood ili poneki nacionalni park. Koliko ih se sjeti one najveće savezne države? One čija površina bi ju stavila na 18. mjesto po veličini u svijetu kada bi bila neovisna država. Obala Aljaske je veća nego ukupna obala ostatka SAD-a. Možemo govoriti i o brojevima koji bi Aljasku svrstali na posljednje mjesto pored ostalih saveznih država: a to bi bila gustoća naseljenosti, što nije iznenađujuće obzirom da je veliki dio prekriven jezerima, rijekama, glečerima i nedostupnim teritorijima.
Meni je Aljaska bila visoko na listi želja godinama. Otkada sam kao dijete gledala dokumentarce s nestvarnim prizorima i pomislila da su to vrlo nedostupni teritoriji te da to mogu vidjeti samo sretnici koji rade za National Geographic i slično. Dvije godine zaredom putovala sam u SAD, ali nikako se ta Aljaska nije uklopila dok napokon ovu jesen nisam posjetila i nju, svoju 14. saveznu državu, onu kojoj sam se najviše veselila i koja se jako brzo popela u top 3 lokacije Amerike.
Je li Aljaska za svakoga?
Generalno da, međutim potrebno je izdvojiti i dobar budžet. Tko je već bio u SAD-u zna cijene i visoki standard, Aljaska od toga nije drugačija. Za nekakav osnovni posjet i ostanak u jednom od gradova, možda i možete proći jeftinije, ali na Aljasku se ne ide ostati u gradu, na Aljasku se ide uživati u prizorima kojih nema puno na ovome svijetu, a za to ćete onda i platiti. Upravo zbog toga mnogi se odlučuju na opcije kruzera, gdje ćete za manje novce ipak moći doživjeti jednu lijepu stranu Aljaske, ali ćete izgubiti unutrašnjost. Zato sam ja odlučila ne ići kruzerom.
Moje je putovanje krenulo iz New Yorka. Let od 11 sati preko Seattlea, Alaska airlines. Sletjela sam u Anchorage u popodnevnim satima. Budući da je bio kraj rujna, ljeto je završilo i Aljaska se spremala za dugu i mračnu zimu, ali tempretaure su i dalje bilo prihvatljive te nijedan dan nije bilo ispod 0. Odmah smo se uputili u hotel kako bi ostavili stvari i otisli nešto pojesti. Odsjeli smo u Puffin Inn-u, koji nam je organizirao i besplatni shuttle s aerodroma. Odmah po ulasku u hotel shvaćamo gdje smo, na svakom zidu po jedan preparirani medvjed. Odlazimo u obližnji restoran/hotel. Atmosfera je malo zastala kada smo ušli. Budući da je sezona gotova jedva se više nađe pokoji turist pa smo dobili dosta iznenađenih pogleda. Na meniju aljaški halibut, losos, rakovi. Kažu da nema svježije morske hrane od one na Aljasci. Uz to najbolje pivo koje sam probala, Alaskan amber, nemojte propustiti.
Noć i dalje pada kasnije, tek iza 21 sat, ali mi smo umorni od puta i spremamo se za naredni dan. Ujutro smo rentali auto preko aplikacije Turo, benzin je skuplji nego u ostatku SAD-a, ali auto je stvarno neophodan. Naš je plan bio nakon doručka probati vidjeti životinje u svom prirodnom okruženju, budući da je to na Aljasci normalno kao kod nas psi i mačke. Prvo smo se zaputili u Pottery Marsh, mala šetnica oko koje često dođu losovi, nismo imali sreće pa je sljedeća stanica bila Chugach State Park. Preko 500 kilometara staza i drugih aktivnosti. Ni ovdje nismo naišli na životinje, ali smo pronašli izmet medvjeda. Putem sreli jedan stariji par koji nam je rekao da su baš dan prije naišli na medvjeda. Ja to ovdje sad pišem kao da je u pitanju mačka. Ono pravi mrki medo, tri metra ispred njih.
Na Aljasci je to normalno, kažu da se više boje loseva nego medvjeda. Kada smo ih vidjeli uživo odmah smo shvatili i zašto. Pa oni idu preko dva metra u visinu, jako su teritorijalni i hoće napasti ljude. Najveći broj prometnih nesreća na Aljasci je upravo zbog udara auta u losa. Ako brzina nije prevelika los obično prođe s manjim ozljedama, ali autima često ostane totalka. Iako nismo vidjeli medvjeda u prirodnom okruženju, sreća nam se okrenula kada smo malo dalje stali na vidikovcu pod nazivom ‘Beluga Point’. Iako njima nije sezona i šansa da ih vidimo bila je vrlo mala, vidjeli smo beluga kita! Bilo je kratko, neočekivano i brzo pa nema slika, ali mi smo bili toliko sretni, jer nigdje drugdje ne možete njih vidjeti osim u Arktičkom oceanu, od kojih je najveća šansa upravo na Aljasci. Na medvjede i losove smo brzo zaboravili jer za to će u životu biti puno više prilika, ali mislim da je ovo bilo once in a lifetime s Belugom.
Svakako posjetite Alaska Wildlife Conversation Center. Nije to običan zoološki vrt. Sve životinje koje imaju su nađene ranjene ili napuštene te su se oni za njih zbrinuli. Kraj svake imate mali tekst o tome kako je i gdje nađena, možete donirati, a ima opcija i virtualnog posvajanja životinje. Ulaz je bio 20$, po mome mišljenju vrijedi, obzirom da postoje obični zoološki vrtovi koji naplaćuju i duplo.
Naša sljedeća stanica bilo je nešto što ja nisam vidjela nikada nigdje
Whittier, maleni grad, u kojem cijela populacija (od oko 200 ljudi) živi u jednoj zgradi! Ujedno i jedina stambena zgrada u cijelom gradu. U njoj se osim stanova nalaze i trgovina, škola, pošta, frizer. Zašto? Zato što je Whittier od ostatka Aljaske odvojen tunelom koji ima samo jednu traku (ujedno i željezničku prugu) te je prolaz dozvoljen svakih sat vremena po smjeru. Meni je cijela atmosfera grada bila skroz apokaliptićna, vidjeli smo samo jednu osobu i dobili baš jeziv pogled od nje. Inače Whittier je dosta popularan ljeti jer iz njega kreću ture brodom gledati glečere. Brzo smo otišli jer nas čeka još voznje do Sewarda.
Seward je mali lučki gradić, najpoznatiji je kao polazna točka za neke od najpoznatijih lokacija Aljaske: Exit Glacier, Kenai Fjords National Park, Resurrection Bay, Harding Icefield… Ujutro smo jedva pronašli otvoreno mjesto za doručak, mali lokalni kafić. Ušli smo u malo dublji razgovor s vlasnikom, uglavnom je tematika bila homeschooling. Iako je to popularno po SAD-u, dobili smo dojam da je na Aljasci baš favorizirano. S jedne strane krive vremenske neprilike za to, dugotrajna noć, hladnoća, neprohodne ceste, a s druge strane, nekako su lokalci u manjim mjestima dosta konzervativni, zatvoreni i staromodni. Ne sviđa im se moderan život i digitalizacija, potiču da im djeca ostanu doma, ne napuste Aljasku i nastave ovdje živjeti I raditi.
Na Aljasci je život težak, uglavnom su to teži fizički poslovi, uz to još vrijeme, imam osjećaj da to može biti baš depresivno sve zajedno. Zato ne žele da im djeca uopće imaju uvid u bolji život u ostatku SAD-a. Daju im neko osnovnoškolsko obrazovanje, najviše što i sami imaju vjerojatno. I jako su religiozni, barem u tom dijelu Aljaske. Drugačija je situacija u većim gradovima poput Anchoragea ili Fairbanksa naravno. Nakon doručka i sami smo se uputili do Exit Glaciera. Exit glečer je jedan od najlakših za posjetu budući da je moguće doći autom i hodanjem od Sewarda. Inače je Aljaska prepuna glečera, no da biste ih vidjeli morate ići brodovima, hidroavionima i slično. Ono čemu sam je jako veselila doživjeti ujedno me i jako rastužilo. Ovaj glečer je pravi primjer kako je globalno zatopljenje utjecalo na Zemlju, pogotovo u posljednjih dvadeset godina. Bile su izložene slike koliki je on bio 2003., a ispod na mojim slikama možete to usporediti s 2023. Neovisno, za mene je to bio prvi susret s glečerom pa je svejedno bilo lijepo vidjeti.
Slijedi jedan od glavnih razloga zašto smo se spustili skroz do Sewarda. Odlazak na turu brodom po Kenai Fjords nacionalnom parku. Od strane National Geographica proglašen je jednim od najljepših mjesta na svijetu. Ove ture nisu jeftine, mi smo bili izvan sezone te je bila moguća samo kraća verzija u trajanju četiri sata i to je koštalo oko 140$ po osobi. Na brodu je neograničeno toplo piće, te dobijete dalekozor koji stvarno pomaže. Uz nadoplatu možete nešto i pojesti. Na turi smo uspjeli vidjeti sve životinje osim kita, ali njima nije ni bila sezona pa nismo imali prevelika očekivanja. Vidjeli smo morske lavove, tuljane, puffine, orlove, morske vidre, a o prirodi da ne govorim. Definitivno najveća preporuka za ovakav izlet, pogotovo ako dođete ljeti kada možete i na dužu i detaljniju rutu. Uvečer se vraćamo za Anchorage odakle ćemo vlakom putovati u Fairbanks.
Jedan od mojih must-do na ovom putovanju bio je upravo ovaj put vlakom
Inače za tu cijenu (220$ po osobi po smjeru) možete ići i avionom, gdje ćete uštedjeti puno vremena, budući da vožnja vlakom traje oko 12 sati. Međutim, predjeli koje uspijete vidjeti su nestvarni. Vlak je inače dobra opcija za one koju idu u Denali, ima par stanica, a sami vlak ima i restoran i kafić, tako da sveukupno meni je tih 12 sati preletjelo i jako mi je drago da smo se to odlučili za to. Jedina mana je bila što u zimskoj sezoni vozi samo regularan vlak, dok u ljetnoj možete odabrati i vlak sa staklenom kupolom na krovu pa će pogled biti još i bolji. Još jedno zanimljivo iskustvo za vlaka bilo je kada smo stali usred šume, da pokupimo neke ljude. Rekao nam je poslije kondukter da tako povremeno ti “šumski ljudi” kako ih je on nazvao, moraju ići do grada pa tako stanu na tračnice i čekaju vlak. Oni ne ulaze u kabinu među ljude nego se voze u cargo vagonu. često ne drže do higijene, a nekada sa sobom imaju i svoje ulove koje žele prodati u gradu pa zbog smrada ostaju iza.
U Fairbanksu smo ponovno rentali auto jer je plan bio da odavde posjetimo termalne izvore, štenaru te da se spustimo na jedan dan u Denali prije povratka doma (let nam je ovaj puta bio iz Fairbanksa, zato smo i imali jednosmjernu kartu vlakom).
Na putu prema Chena Hot Springs nastale su i neke od najboljih snimki dronom. Baš nestvarna priroda. Usput smo vidjeli mnogo poštanskih sandučića kraj šume, ti ljudi žive dosta odvojeno. Chena Hot Springs su termalni izvori, možete doći kao mi samo s dnevnom ulaznicom malo se kupati, a možete i bukirati ljekoviti ili obični resort. Voda je jako vruća, nešto slično kao na Islandu. Izvori su otvoreni i po noći, pa mnogi izaberu kupanje u kasne sate s pogledom na Auroru.
Ujutro smo se uputili prema Denaliju, a usput stali u uzgajivačnicu pasa. Inače zimi, kada napada snijeg jedna od popularnih turističkih stvari je dog sledding. To je ujedno i nacionalni sport Aljaske, mnogi se time bave, a nekada davno to je i bio jedini način kretanja Aljaskom. Ova uzgajivačnica bavi se uzgojem pasa upravo za to. Vlasnik je bio stariji čovjek u svojim 70-ima, koji je na Aljasku došao kao turist prije tridesetak godina, zaljubio se u to mjesto i nikada vratio doma. Upravo susreti s ovim ljudima su jedna od čari samostalnih putovanja. Mi smo u par navrata pričali sa lokalcima i naučili toliko toga što nebi stalo u dva ovakva putopisa pa napišem samo neke brze i osnovne informacije. On ima oko 40 pasa, aljaški haski je pasmina. Kaže da su uzgajani za to te je upravo i on jedne godine bio prvak utrke pasa.
Pokazao nam je svoje sanjke s te utrke koje još uvijek ponosno čuva. Inače utrka pasa odvija se u prosjeku 8-15 dana, u kojima psi pretrče oko 1000 milja, što je oko 1500 kilometara vukući saonice i vlasnika, kao i svu opremu i hranu potrebnu za to. Pasa je obično 12, a moguće je i do 16 te je jedan uvijek dominantan i vođa. Takvog nam je jednog i pokazao, scena kao u filmovima ako ste ikada gledali nešto slično.
U vrijeme ručka stigli smo u Healey, jedno od rijetkih mjesta koje je još imalo otvorene turističke smještaje, a blizu Denalija. Inače, zanimljiva informacija jest da je prosječna temperatura zimi u Healyu -40, a najniža ikad izmjerena -52. Tamo živi manje od tisuću stanovnika.
Denali je jedan od najpopularnijih nacionalnih parkova u SAD-u, a ujedno je i najviši vrh SAD-a kao i Sjeverne Amerike. Ljeti je svakako najbolje vrijeme za posjetu, jer imate ture koje vode skroz po parku te imate mogućnost vidjeti neke od najljepših dijelova. Nažalost, mi zbog vremena smo mogli ući svega par kilometara u sami park (naravno može se i više i dublje, međutim samo za one koji namjeravaju kampirati, za što mi nažalost nismo imali vremena), dok ljeti možete i svojim autom ako ne želite busom.
Iako djeluje dugo, ovo je bio malo kraći presjek našeg putovanja na Aljasku u listopadu 2023., a za one koji žele vidjeti više slika i videa to mogu na mojem instagram profilu (magdalenamikulic). Zaključak je da je Aljaska svakako predivna i smatram da sam vidjela nestvarnu prirodu i naučila puno o životu tamo te dala značenje njezinom najpoznatijem nadimku: THE LAST FRONTIER. Ukoliko planirate put na Aljasku, lakše će biti ljeti, međutim imate li priliku ići izvan ljetne sezone nemojte propustiti. I dalje ćete vidjeti i doživjeti ju prekrasno, a uz to ćete malo i uštjedjeti na izvansezonskim cijenama.
Autor naslovne fotografije: © Hari Nandakumar from Unsplash
Posjetite naš YouTube kanal. Pretplati se na TIK TOK.
Uključite se u naše grupe na Fejsu: Vodič po najljepšim skijalištima, Savjetnik za putovanja Travel Advisor, Savjetnik za putovanja Europom i Savjetnik za putovanja Hrvatska.
