Torres del Paine je jedno od mjesta koje se zakopalo pod moju kožu. Doima se kao jedna od dalekih dječjih uspomena koje uvijek rado nosimo sa sobom.
Planine, rijeke i led samo su pozadina onoga što ovo mjesto čini posebnim. Udaljeni 100 km od prvog grada ovdje znači biti udaljen 100 km od stvarnosti. Život u malim kućama, ležaj uz starinsku peć na drva, pokoja kapljica čileanskog vina i vječni smijeh nerealno opuštenih Čileanaca.
Prvo zaposlenje po dolasku u Južnu Ameriku na poziciji čuvara parka u NP Torres del Paine bilo je iznad svih očekivanja.
Raspored od 10 radnih dana i 5 slobodno, radnike pretvara u jednu obitelj koja se zajedno budi, doručkuje, odlazi na posao, priprema ručak, spava – živi. Ovdje ti ne treba Shopping centar jer jednostavno imaš sve što ti je potrebno. Svako jutro najbolji svježi kruh koji si dan ranije sam zamijesio; sirotinjski objed baziran na mesu 3 x dnevno; dobra stara razmjena nudi široku ponudu proizvoda i olakšava ruksak nepotrebnih stvari.
Ovdje dragocjena novčanica sve više poprima oblik običnog papira, naravno ako nisi turist. Za sve željne informacije kako doći do ove prilike, posjetite stranicu www.conaf.cl. Engleski je prihvatljiv jezik komuniciranja, ipak minimalno poznavanje španjolskog preduvjet je za obavljanje djelatnosti. Posao obuhvaća dočekivanje autobusa i davanje uputa turistima za lakše snalaženje u parku te onaj bolji dio; patrolu područjem stanice, upoznavanje okolice, prebrojavanje posjetitelja i životinjskih vrsta na planinarskoj stazi.
Kao pravi srećković u prvoj patroli susrećem najveličanstvenijeg stanovnika NP. Stariji kolega Don Francisko samo je prošaptao „Tienes mucho suerte senorita“ i potrčao prema planini. Zbunjeno sam pratila korak dok se nije otvorio pogled na dolinu ispred nas. Ubrzo sam shvatila – mi trčimo za pumom!! Krdo gvanaka ludovalo je ispuštajući konjske zvukove upozoravajući – puma je primijećena.
Naše prisustvo nije ju smetalo ništa više od činjenice da smo joj pokvarili dobe izglede za laku večeru. Izvalila na leđa dok ne prođu ljudske smetnje, vjerujete mi svega 10 m od našeg stajališta. Na području parka zabilježeno je 80 primjeraka pume a njihova nazočnost može se primijetiti i po brojnim kosturima gvanaka posvuda po parku.
Nakon mjesec dana u parku popis viđenih životinja malo se proširio. Nekoliko lisica, još više zečeva, kondor, flamingosi, veliki djetlić, nizinska guska, grabljivica choroco te u zadnjim danima dugo očekivani tvor i pasanac (armadilo). Da bi popis najtraženijih bio potpun nedostaje mi samo jedna, naravno izuzetno rijetka vrsta – hemul, rođak jelena neobičnog izgleda.
Slobodni dani došli su nešto ranije od očekivanog. Dva dana ranije dozvoljen mi je odlazak na poznate granitne stijene prigodno zvane Torres. U pratnji kolegice Florencije te dvoje kolega iz kampa Torres započeo je moj prvi uspon. Predivan napor uz kanjon planinske rijeke. Dok sam uživala u slobodi i nestvarnim prozorima prošlo mi je glavom, ovi dečki upravo hodaju na posao preuzeti smjenu. Žaljenje i zavist istovremeno!
Uslijedile su i druge lokacija poznate staze W. Svaki dio odradila sam u pratnji kolega iz parka, jer tako nalažu pravila. Jedna od pogodnosti koju uživaju službene osobe je spavanje u brojnim planinskim stanicama i sloboda kretanja stazama koje inače imaju termine zatvaranja. Neopterećeni vremenom satima promatramo neprekidne lavine s vrha planine u Valle de France.
Zahvaljujući slobodi kretanja, na povratku u stanicu uočena je i druga puma. Sumrak je već prelazio u mrak a puma je sjedila tik uz stazu, odrasli mužjak, svega 10 min hoda od prenoćišta. Zastrašujuće ali predivno iskustvo!
Četvrti dan dolazi najbolji dio, uspon na ledeni glečer. U planinskom prevoju udari vjetra jači od 100 km/h razbacuju me po stazi kao da sam igračka. Sve je naravno popraćeno s mnogo smijeha, osobito od strane kolega iz Patagonije, oduševljeni mojom nemogućnosti hodanja.
Nakon 3 sata borbe dolazimo do provalije i prvog visećeg mosta, jedini put za nastavak …s druge strane puca pogled na nezamislivu količinu leda nabijenu u ledenu dolinu. U kampu ostavljamo ruksake, preostaje nam je još samo sat vremena dana i trčimo niz provalije do glečera kako bi odradila tradiciju ove postaje.
Prvobitno razočarana što se zbog otapanja glečer udaljio od litice koja omogućuje uspon na vrh, našli smo način i uz malo muke otpuzali na masu leda. Crna votka s kockom leda direktno iz glečera. Tlo mi se zaljuljalo pod nogama no ovaj put ne zbog alkohola …. svijet je stao dok sam ja uživala u svom trenutku.
KAKO JE TO RADITI U NP TORRES DEL PAINE?
U planinama za sada rade samo muškarci. Jedan od razloga je Čileanski zakon da moraju postojati odvojene spavaonice i sanitarni čvor za zaposlenike suprotnog spola. Ova adaptacija je u procesu i stvari polako napreduju. Prije 10 godina nisu postojale ni planinarske kuće te su dečki radili 12 dana spavajući u šatoru bez kuhinje ili tuša. Moram li reći da Torres u to vrijeme i nije bio baš popularno mjesto za sezonski rad.
I danas su prisutne neke otežavajuće okolnosti. Transport automobilom moguć je samo do stanica podno planina, preostaje još 3 sata hoda do radnog mjesta u planinskom predjelu. Pritom se nose pretrpani ruksaci sa službenom zalihom hrane za stanicu. Ovdje je povrće i voće dragocjena roba dok već spomenutog mesa ima u izobilju a popratne namirnice su riža i tjestenina te zapanjujuće širok raspon proizvoda u prahu. Mlijeko u prahu, krumpir u prahu, ako ćemo realno i kruh je u prahu.
Vrlo mali broj radnika zaposleno je ugovorom na neodređeno tzv. Pernamente, dok su ostali sezonci tzv. Temporal.
I među njima naravno postoji velika razlika:
Temporal; 10 dana rada / 5 dana slobodno, plača: 3 000 kn
Pernamente: 8 dana rada/7 dana slobodno, plača: 5 000 kn ali !! …svaki treći mjesec dobiva se dupla plaća kao naknada za rad u ekstremnim uvjetima, dakle svaki treći mjesec – 10 000 kn
…sada još uzmite u obzir da boravite u planini, osigurani su vam svi obroci i transport unutar parka, dakle novac sjedi u banci i čeka godišnji odmor…možda i nije tako loše.
Sezonci nerijetko dolaze iz Santiaga te nemaju osiguran smještaj u gradu Porto Natalesu tijekom slobodnih dana. Naravno možete ostati u parku ali tada trošite zalihu hrane namijenjenu drugoj smjeni. To i nije toliki problem ako ostajete u svojoj stanici ali kada odlazite u druge stanice, a to ćete i učiniti ako radite u planini jer su tamo životni uvjeti osnovni (nema tv-a, perilice rublja, struje ….) nepisano pravilo kaže da počastite bocom vina, paketom piva ili pomognete u svakodnevnim poslovima.
Osim čuvara parka „guardaparque“, u parku rade i ne baš omiljeni vatrogasci. Park je pretrpio dva velika požara, jednom uzrokovan Češkim državljaninom, drugi put Izraelskim (također ne baš omiljenim turistima). Uz bezbrojna upozorenja i strogo određene lokacije za kuhanje i pušenje, požari se dogode svakih 5 godina. U međuvremenu vatrogasci nemaju puno posla te su prema mišljenju mnogih bespotrebni potrošači resursa.
ŽIVOTINJSKI SVIJET
Na području parka živi 80-tak jedinki pume. Tu su naravno zaštićene, no kako se i u samom parku nalaze privatni posjedi nerijetko bivaju ubijene zbog napada na ovce i govedo. Dvije pume posebno se ističu zbog nedostatka repa. Gdje je nestao rep? Puno ljudi, puno priča. Neki kažu da su rođene bez repa, drugi malo realnije tvrde da su jednostavno nastradale kao mladunčad. U svakom slučaju, ove dvije ženke postale su popularne, osobito nakon pojavljivanja u BBC-ovom dokumentarnom filmu.
Populacija se redovno prati te neke od jedinki imaju radio ogrlicu. Ipak, stekla sam dojam kako tu ima još puno mogućnosti za provedbu istraživanja i primjenu rezultata za produktivniju zaštitu.
Nacionalni park koji godišnje posjeti 300,000 turista i 80 jedinki pume naizgled ne zvuči kao održiva kombinacija. Ipak, brojna pravila i restrikcija kretanja uspješno su uskladile suživot ove dvije vrste. Puma je aktivna u sumrak i tada se zatvaraju planinarske staze. Svi posjetitelji moraju se prijaviti u prenoćišta. U pravilu puma lovi puno manji plijen od čovjeka, tako da nismo direktno ugroženo. Naravno treba biti oprezan. Ako primijetite pumu, potrebno je podići ruke kako bi ostvarili dojam još veće životinje i pokušati stvoriti buku.
No svi kažu, kada vidiš pumu, ne moraš se bojati …jer ako te puma odluči napasti budi siguran da ju nećeš vidjeti.
Osim spomenutih životinja ovdje živi i pozamašan broj divljih konja ali i divljih krava. Divlje krave nisam osobno vidjela no kažu da su izuzetno velike i poprilično opasne, jer se ne boje čovjeka. Naime te krave nekada su živjele na farmama, no nije neobično da pojedine krave pobjegnu s farme i priklone se prirodi.
Nekoliko čuvara parka ovdje drži svoje konje, koji ovdje žive slobodno tijekom cijele godine te nisu baš pitomi. Kako bi ulovili konja prvo ih je potrebno pronaći, okupiti u manji prostor, a zatim baciti laso oko vrata i izdvojiti izabranika iz skupine. Za ovaj postupak ponekad je potrebno i 2 sata.
U drugoj rundi 5 slobodnih dana odlučila sam posjetiti zatvorenu postaju u manje egzotičnom dijelu, laguna Verde. Upravo neprisutnost ljudi ovoj stazi daje posebnu draž. Odabir ove staze prevagnulo je zbog naravno još jedne pogodnosti. Dovoljno vremena za povratak u baznu stanicu Lagunu Amarga na cjelodnevno jahanje. Jahanje u NP Torres del Paine – dream come true!
By Ana Borović
Posjetite naš YouTube kanal.
Od svih predivnih mjesta na zemlji kako je kocka pala na (ne tako predivan) Iquitos?