Što sam radio dva tjedna u Vijetnamu?
Svatko ima neki svoj motiv putovanja. Ovaj puta mi je motiv bio prilično drugačiji nego inače. Bio sam dva puta prije u Saigonu, Delti Mekonga i obavio neke izlete tako da mi razgledavanje nije bio prioritet. Glavni razlog je bio posjet frendu. Damir zvan Šiši već nekoliko godina živi i radi kao pilot u poznatoj avio kompaniji VietJetAir. Poznata je po niskim cijenama i manekenkama u badićima koje glume stjuardese na novim letovima. Zanimalo me kako živi i kakav je život u milijunskom megalopolisu po kojem vozi skoro dva puta više skutera nego što Hrvatska ima stanovnika.
Saigon je totalni kaos. Prvenstveno prometni kaos. Čini se kao da nema pravila na ulicama, no nakon što me par puta Šiši provozao motorom do mjesta na koja smo išli, krenuo sam sam. Od stana do središta grada je oko 6 km i pola sata po GPSu. Pravila vožnje su slična onima na skijalištima. Onaj tko je straga taj vodi računa o onima naprijed i onima koji skreću iz sporednih ulica ili s jedne trake u drugu ili koji dolaze iz suprotnog smjera. Ne nužno po svojoj strani ulice. Automobila također ima dosta, no od njih neke koristi nema u tako gustom prometu. Važno je napomenuti da su brzine vrlo male, tek 30 do 40 km na sat. Nitko ne vozi brže, a nema niti gdje. Vjerojatno zato nema sudara jer se može na vrijeme zakočiti.
Prema skali prvenstva na dnu lanca su pješaci. Oni nemaju baš nikakve prednosti i svi im trube kad krenu u prelaz preko ulice. Nitko ne staje jer kad bi netko stao na zebri ili semaforu tek bi tada nastao kaos. Svatko vozi nekim svojim smjerom i budno pazi na sve oko sebe. Ludnica koja ide nekim svojim spokojnim kaosom. Vožnja motorom po Saigonu mi je bio jedan od boljih doživljaja te vrste. Vozio sam auto i motor na svim kontinentima i u različitim uvjetima, no ovo je definitivno bilo jedinstveno.
Nisam imao nikakav plan putovanja. Tek kad sam saznao da Šiši odlazi raditi u Pakistan odlučio sam kuda ću dalje. Preko kiwi.com našao sam dobre cijene za njegov VietJet za otok Phu Quoc, Hai Po na sjeveru i Danang u srednjem dijelu Vijetnama. Svi letovi su bili na ovom LCC prijevozniku i sve je bilo u redu ako zanemarim da je svaki let kasnio tako da sam ukupno proveo desetak sati previše po raznim aerodromima, čekajući čeličnu pticu da poleti.
Phu Quoc je otok na jugu koji je nekad pripadao Kambodži. Kasnije je postao zloglasni logor u kojem su stradale tisuće zarobljenika suradnika Južno Vijetnamske vlade koja je surađivala s Amerima u ratu. Nešto kao naš Goli otok. Zadnjih je godina postao omiljeno kupalište mnogobrojnim penzionerima iz Europe i dio ture po Vijetnamu u zimskim mjesecima jer je jedino mjesto s turističkom infrastrukturom na jugu zemlje. Meni se nije svidio i nakon dva dana sam otišao dalje. Nema ništa posebno za vidjeti, puno je turista, loših i jeftinih hotela, a plaže kao plaže bilo gdje u Aziji. Pijesak i posađene palme. Hoteli se ubrzano grade te će za koju godinu na otoku biti puno međunarodnih odmarališta resotskog tipa. Vidio sam gradilišta Sheratona, Hyatta, Sol Melia je već gotova i tako dalje. Od Saigona je udaljen 45 min leta.
Na sjeveru sam odletio u grad Hai Po jer je iz njega sedamdesetak kilometara do luke iz koje se ukrcava na kruzere i izlete za zaljev Halong. Izlet s privatnim transferom s aerodroma i nazad do hotela, brod i ručak na brodu je 90 USD. Kad je više ljudi je jeftinije. Halong Bay je bio na mojoj bucket listi. Zimi je hladnjikavo, oko 15 do 20C po danu te uglavno oblačno. Išao sam na dnevni izlet što definitivno nije dovoljno. Ruta kojom se kreće brod je poput ceste. Stotinjak sličnih brodova plovi istim putem i stane na istom mjestu. Za bolji doživljaj treba uzeti krstarenje s jednom ili dvije noći. Sigurno je ljepše. Od Hanoia do zaljeva je oko 130 km. Treba uzeti u obzir da se vozi 40 km na sat pa vožnje traju beskonačno dugo i sporo.
Najzanimljiviji dio je bio onaj oko grada Dananga. Poznat, po možda odlučujućoj bitci i velikoj Američkoj bazi, danas je moderan turistički grad. Plaža je poput one u Riju samo još duža. Zaljev dug dvadesetak kilometara je pravo turističko središte Vijetnama. Hoteli svih poznatih i manje poznatih svjetski lanaca su našli svoje mjesto uz more. Danang je izuzetno čist i uredan grad. Nešto poput križanja manjeg i novog Singapura, Ria i Cancuna. Turisti za koje se to sve gradi nisu Europljani kojih je malo. U Danang dolaze prvenstveno Kinezi, Korejci i Japanci.
Dvije najveće atrakcije su ruševine hramova My Son i živopisni gradić Hoi An.
My Son su Hindu hramovi pod zaštitom UNESCO-a. Bili su središte Champa, naroda koji su imali svoju državu od 2. do 17. stoljeća kada su ih osvojili Vijetnamci koji su pristigli iz Kine na sjeveru. Po izgledu je sličan ostalim Hindu hramovima te vrste od Myanmara preko Angkora do Indonezije. Dugo je ležao zarastao u džungli dok ga nisu otkrili Francuzi počeli s obnovom. Kasnije su ga spazili Amerikanci. Mislili su da se u njemu skrivaju borci Vietkonga pa su ga bombardirali i dobrim dijelom porušili. Vrlo je lijepo mjesto u šumi, dobro organizirano s prijevozom električnim vozilima od ulaza do hramova te ga svakako treba posjetiti.
Hoi An je pravo malo neočekivano čudo. Stara trgovačka luka u kojoj su se susretale sve kulture tog doba. Vidi se utjecaj azijskih kultura, Francuza, Engleza i sve se to fino pomiješalo u privlačne ulice. Šarene fasade i papirnati lampioni daju poseban šarm ovom gradiću na rijeci. Svaka je kuća dućan, restoran ili kafić i vrlo je turističko mjesto, no ima neku opuštenu atmosferu i nakon svih onih milijuna motora i gužve Hoi An je poput oaze boje, okusa i mirisa. Mjesto je gdje treba ostati koji dan duže. Velika je ponuda Homestay, hostela i B&B objekata. Nema velikih hotela. Ovdje ima, za razliku od sat vremena udaljenog Dananga, puno bijelaca.
U okolici se može posjetiti eko selo u kojem se uzgaja prefino voće i povrće te negdašnja šuma vodenih kokosovih palmi kroz koju turiste voze u okruglim plovilima što i nije pretjerano uzbudljivo ili zanimljivo.
Vijetnam je mlada zemlja. Više od pola stanovnika, a ima ih više od 90 milijuna, su mlađi od 30 godina. To je ogromna ekonomska snaga i potencijal. Zemlja je još uvijek komunistička, iako se to po ničemu ne bi moglo reći osim po parolama i posterima. Meni izgleda kao divlji kapitalizam- Kod njih nema socijale, zdravstvenog osiguranja ni penzija osim za državne službenike. Svatko radi koliko može i to čitav život od djetinjstva do kraja. To je i razlog što obitelji nekoliko generacija žive zajedno pa se svi brinu jedni za druge.
Naravno da je pod pritiskom zapadnih reklama želja kod mladih da odu u velike gradove Saigon i Hanoi, žive sami, rade i budu urbani. Mnogima to i uspije. Na ulicama se mogu vidjeti sve skupocjene marke Njemačkih i Japanski automobila. U šoping centrima su butici svjetskih brendova, restorani u centru su vrhunski tako da sve to govori o jakoj srednjoj i višoj klasi koja dovoljno troši da bi takva ponuda postojala.
U Vijetnamu postoje paralelni svjetovi sela i gradova, poljoprivrednika, državnih službenika i poduzetnika. Svi žive u nekom svom skladu i uzimaju svoj dio kolača. Vijetnam je prirodno bogata zemlja i novi „Azijski tigar“ na poslovnom i turističkom nebu ovog dijela svijeta.
Da li je dva tjedna u Vijetnamu dosta? Nije. Trebalo bi ostati duže.
Posjetite naš YouTube kanal.
9 uobičajenih prevara u jugoistočnoj Aziji – kako ih izbjeći
