Na internetu sam naletjela na objavu jedne hrvatske putničke agencije za kreativni natječaj s nagradnim putovanjem u Kinu. Potrebno je bilo napisati kratki esej zašto želim putovati u Kinu. Budući da sam veliki zaljubljenik u putovanja, bez puno razmišljanja sam sastavila tekst i poslala ga. Nisam mogla vjerovati svojoj sreći kad sam za par dana dobila e-mail od putničke agencije u kojem me obavještavaju da su baš moj tekst izabrali kao najbolji na kreativnom natječaju i pitaju me koji datumi bi mi odgovarali za putovanje.
Sreća, uzbuđenost, ali i briga… Sto stvari mi je prošlo kroz glavu, kako organizirati djecu, godišnji…ali nakon Jadranovog “Amo!” i oduševljenja mojih i njegovih, odluka je donesena: Idemo u Kinu na 11 dana!
Puno toga svi znamo o Kini, ali ništa nas ne može pripremiti na kulturološki šok koji je neminovan, jer se radi o jednom potpuno drugačijem svijetu od onog na koji smo navikli. Uglavnom smo se stalno čudili…svemu…ili smo bili impresionirani modernim i tradicionalnim građevinama ili smo bili šokirani kulturološkim razlikama. Zaključak, Kina se mora vidjeti!
Kina je najmnogoljudnija zemlja na svijetu, s milijardu i 400 miljuna stanovnika, što znači da je otprilike svaki peti stanovnik zemaljske kugle Kinez. Uskoro će prva milijarda stanovnika Kine živjeti u urbanim sredinama, a samo 400 milijuna u ruralnim, što i po tome Kinu čini jedinstvenom u svijetu.
Kina je jedna od prvih civilizacija na zemlji, čija bogata povijest seže i do 6000 godina unazad. To je zemlja koja je izumila papir, kompas, svilu, barut, prvi papirnati novac, sladoled, seizmograf, alkohol…Kina je zemlja velikog i nevjerojatno brzog napretka i ogromne proizvodnje, s nezaposlenošću od samo 4 %.
U Zagrebu smo se pridružili grupi od 12 hrvatskih putnika u pratnji vodičke Ivane, izvrsne poznavateljice kineske kulture, povijesti i sadašnjosti Kine. Nakon nešto više od 5 sati leta do Dohe, nastavili smo svoje putovanje letom u trajanju od 9 sati do Kine.
Proći carinsku provjeru Kineza je nešto posebno. Neće Vas pustiti samo tako u svoju državu. Najprije svakome uzimaju otisak prsta, a kada kompjuter usporedi Vaše crte lica sa onima na fotografiji putovnice, tek tada možete ući u Kinu.
Našu kinesku avanturu započeli smo u Shanghaiu, gradu od 24 milijuna stanovnika, koji je drugi najveći grad u Kini, nastao spajanjem stotinjak gradova i sela, a po broju stanovnika na svijetu prestigao ga je samo kineski Chongqing, nastao spajanjem nekoliko mega gradova u jedan. Shanghai je i najveća transportna luka na svijetu.
Čim smo stigli u Shanghai, iz Zračne luke do središta grada prevezli smo se “svemirskim” vlakom, Maglevom. Shanghai je prvi grad na svijetu koji je uveo vlak Maglev, najbrži vlak na svijetu, vlak koji radi pomocu magneta, odnosno levitira iznad tracnica i postize brzinu do 430 km/h.
Svi smo u wow raspolozenju nakon doslovnog leta magnetskim vlakom, otišli brodom na krstarenje po Bundu, najpoznatijem dijelu grada, rijekom Huangpo. S jedne strane rijeke je šetnica Bund, a s druge strane poslovna četvrt Pudong, gdje se nalaze najviše zgrade, navečer prekrasno osvjetljene, koje su simbol grada.
Najviša zgrada Kine se nalazi u Pudongu, Shanghai Tower, visok 632 m, druga najviša gradjevina na svijetu. Bund je njihova špica, gdje se svi skupljaju, od turista do lokalaca. Od Bunda prema unutrasnjosti grada proteže se najpoznatija trgovačka ulica Shanghaia, Nanjing Road.
Shanghai izgleda kao grad budućnosti. Sve blješti kao da je stalno Božić. Impresionirale su nas brojne moderne zgrade i neboderi koji se uzdižu visoko u nebo uz raznobojne svjetlosne efekte i uređenost i čistoća centra grada, s ulicama u kojima su trgovine najpoznatijih svjetskih dizajnerskih kuca.
U tom mega gradu osim modernih zgrada i poslovnih i trgovačkih centara, postoji i predivni stari dio grada. To je bio prvi naš susret s budističkim hramovima kojih je u starom dijelu Shanghaia bilo nekoliko, ali i s tradicionalnim kineskim vrtom kakve ćemo na ovoj turi još viđati, ali Yu Yuan garden ili u prijevodu Vrt sreće, izgrađen u vrijeme Ming dinastije u 16.st. s prekrasnim vrtovima, jezerima, mostovima, potočićima, palačama i hramom Budhe od žada nas se posebno dojmio.
U vrtu sreće smo uživali i u ceremoniji ispijanja zelenog čaja, u najstarijoj čajani u Shanghaiu, s prekrasnim pogledom na vrt i jezero. Naš boravak u Shanghaiu završili smo spektakularnim akrobatskim showom s akterima koji izvode razne nevjerojatne akrobacije koje su nas ostavile bez teksta.
U Shanghaiu postoji park u kojem se vikendom okupljaju roditelji neoženjenih sinova i neudatih kćeri kao na nekom sajmu i pokazuju jedni drugima slike svoje djece i promoviraju njihove vrline kako bi im našli partnera za brak. Kineska politika jednog djeteta dovela je do toga da muška djeca postaju velika većina. Danas je dječaka 30-tak milijuna više nego djevojčica.
U Kini se djeca moraju brinuti o svojim starijim roditeljima. Na taj način im vraćaju sve što su oni učinili za njih dok su odrastali. To je čak regulirano zakonom. Prema broju stanovnika postoji samo mali broj staračkih domova u koje idu stariji ljudi koji baš nemaju nikoga, a ostali žive sa svojom djecom i njihovim obiteljima.
Često smo nailazili na zanimljive grupe ljudi koji plesu ili vježbaju po gradskim trgovima i parkovima. Neki vježbaju Tai-chi, neki zajedno osmišljavaju korake aerobika , a neki plešu na ritmove glazbe kineske ili svjetske glazbene zvijezde. Dovoljno je da ste tako raspoloženi i počnete vježbati i plesati na trgu ili u parku i ubrzo ćete skupiti cijelu plesnu ekipu oko sebe koja će pokušati pratiti vaše korake kako bi se rekreirali, opustili i družili. To je potpuno normalna pojava u Kini.
Od prvog dana nam se često događalo da nam netko priđe i zamoli može li se slikati s nama. Znali bi da se radi o ljudima sa sela ili iz manjeg grada koji nisu navikli na strance pa smo im mi jako egzotični. Ljudi okruglih očiju su im zanimljiviji od znamenitosti za slikavanje, a plavuše da ne spominjem, kao pande u ZOO-u. Slikala sam se s bar 30-tak Kineza.
Dok stojimo u grupi i slušamo vodičku, često nam se znao pridružiti i neki Kinez koji bi doslovno buljio u nas. Buljenje, nama nepristojno, njima skroz normalno. Jednostavno će stati i otvoreno, bez ustručavanja buljiti u Vas, obilaziti, zagledati. U početku Vam je neugodno, ali brzo se naviknete, pa i Vi buljite ili se smješkate.
S engleskim jezikom su na Vi, odnosno stariji ljudi uopće ne govore engleski a mlađe generacije nešto ipak da. To “uopće ne govore” znači da ne znaju što znači Hello i da morate imati ime i adresu hotela napisanu na kineskom pismu da bi taxist uopće znao gdje Vas treba odvesti jer ne znaju čitati latinicu.
Dobijete blažu upalu mišića od pokušaja sporazumijevanja u Kini. Mislim da je i zbog jezične barijere, ali i veličine zemlje i udaljenosti između gradova, za istraživanje Kine najbolje ići u grupnom aranžmanu s vodičem. Toliko toga smo od naše odlične vodičke naučili o povijesti, civilizaciji, o današnjim Kinezima, političkoj situaciji, o predivnoj prirodi i nevjerojatno zanimljivoj zemlji, što sigurno ne bi nikad da smo išli u svom aranžmanu.
U Kini je obavezno cjenkanje, što je meni bilo jako zabavno. Daju Vam visoku cijenu a na kraju je uz umijeće cjenkanja spuste i do 70 %. Uglavnom je teško procijeniti koliko je trgovac spreman spustiti cijenu, jer koliko god se vama činilo da je cijena povoljna znajte da ste preplatili stvar.
U Kini vrijede neka druga pravila, jer ako se njima isplati proizvesti nešto, poslati to na drugu stranu svijeta i imati u konačnici proizvod jeftiniji od bilo koje konkurencije, možete zamisliti koliko takva stvar u Kini košta. Uglavnom znaju biti i naporni. Ako ste uopće nešto i pogledali i pitali za cijenu, neće Vas ostaviti na miru dok ne postignete neki dogovor.
Ono što mi sa zapada nikada nećemo shvatiti je pljuvanje po ulici, a tamo je to normalno. Kao i podrigivanje. Dapače, glasno podrigivanje potvrda je ukusnog obroka. Za vrijeme Olimpijade 2008. vlasti su uvele kazne za pljuvanje na ulici, one su i danas na snazi, ali oni su nepopravljivi.
Kinezi su jako glasni. Mi smo mislili da se svađaju koliko galame, ali oni su samo temperamentni, glasno pričaju i jako su bučni. Kažu da su Kinezi Balkanci Dalekog Istoka. Naravno, u tom slucaju bi Japanci bili Švicarci.
Nakon dvodnevnog boravka u Shanghaiu krećemo istraživati neku drugu Kinu. Razgledamo vodeno selo Zhujiajiao, tzv. Shanghaisku Veneciju, s jedinstvenim starim mostovima i rječicama koje se provlače kroz tradicionalne kineske kuće. Mjesto je nastalo prije 1700 godina i još uvijek odiše drevnom Kinom i tradicionalnim načinom života. Provozali smo se kanalima romantičnim tradicionalnim brodićem i nakon modernog Shanghaia vratili se nekoliko stoljeća u prošlost.
Nakon vodenog sela Zhujiajiao, autobusom se vozimo i slušamo zanimljive priče naše sveznajuće vodičke. Zakunjali bi, ali nam je žao propustiti išta što bi nam još malo razotkrilo ovu fascinantnu zemlju i ljude.
Stigli smo u grad Suzhou, s oko 6 milijuna stanovnika. Mali gradić, za kineske pojmove, koji datira iz 514.godine, poznat je zbog svojih 60-tak vrtova, od kojih su mnogi pod zaštitom svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Razgledamo nekoliko prekrasnih vrtova, s mostovima, potočićima, malim jezerima, hramovima i palačama te uživamo u vožnji brodom po kanalima grada, među tradicionalnim, još uvijek naseljenim kineskim kućama.
Više od polovice kineza su zapravo ateisti, mali postotak njih su taoisti, tek onda budisti, pa slijede kršćani i muslimani. Unatoč malom postotku vjernika, u Kini se nalazi prilično veliki broj vjerskih građevina i hramova.
Grad Suzhou je poznat i kao grad svile, u kojem postoji tvornica svile gdje smo imali priliku promatrati cijeli proces izrade svile, od kukuljice dudovog svilca. Svila potječe iz Kine i bila je važna trgovačka roba koja se izvozila. U Kini je pod prijetnjom smrtne kazne bilo zabranjeno iz zemlje iznijeti gusjenicu ili jaja dudovog svilca. U 6.st. dva su fratra uspjela prokrijumčariti jajašca dudovog svilca bizantskom caru. S tim jajima i znanjem o načinu uzgoja dudovog svilca koje su stekli za vrijeme svog boravka u Kini, postalo je moguċe proizvesti svilu i izvan Kine. Svi dudovi svilci u Europi i danas vode porijeklo od tih prokrijumčarenih jajašaca.
Peti dan našeg putovanja stižemo u grad Hangzhou, smješten južno od Shanghaia kojeg je Marco Polo na svom proputovanju kroz Kinu u 13.st. opisao kao jedno od najljepših gradova na svijetu. Za mene je to bio najljepši grad na našoj turi. Oduševio me biser ovog grada, Zapadno jezero ograđeno mnoštvom hramova, pagoda i paviljona. Vozili smo se brodom po velikom jezeru i divili se prekrasnom krajoliku.
U Hangzhou smo obišli veliki park s 300 isklesanih figura Budha u stijenama uz rijeku, te Pagodu šest harmonija i hram Langyin. Vidjeli smo kip Marca Pola, jeli u restoranu Marco Polo, spavali u hotelu istoimenog korčulanskog istraživača i osjećali se nekako bliže doma. Posjetili smo i plantažu najboljeg zelenog čaja u Kini, Langyin i naučili sve o sadnji, berbi i ljekovitom djelovanju zelenog čaja. Prema legendi, čaj je sasvim slučajno otkrio kineski car Shen Nong 2737. godine prije Krista.
U Hangzhou smo navečer gledali predstavu na jezeru koju je režirao najpoznatiji kineski redatelj, Zhang Yimou- koji je režirao i otvaranje Olimpijskih igara u Pekingu 2008. Na samoj površini jezera 300-tinjak vrhunskih umjetnika je izvelo spektakularni show uz predivnu igru svjetlosti i glazbe. To je definitivno bio najbolji show i ambijent koji sam ikad u životu doživjela.
Nakon predivnog Hangzhou-a slažemo dojmove i odlazimo za Nanjing, grad na obali rijeke Yangtze, nekadašnju prijestolnicu Kine. Ovdje nisu navikli na turiste pa nas slikavaju na svakom koraku. Obišli smo drevne zidine, nacionalni park s mauzolejem prvog cara dinastije Ming, mauzolej Dr. Yat-sena, revolucionara i osnivača moderne Kine, koji je odigrao važnu ulogu u svrgavanju posljednje kineske dinastije Qing. U centru grada obišli smo Konfucijev hram sa živopisnom tržnicom s raznoraznim kineskim delicijama i rukotvorinama.
Iz Nanjinga slijedi posebna avantura, a to je putovanje vlakom 1200 km u 4-krevetnim spavaćim kolima 12 sati do Pekinga. Kabinu u vlaku smo dijelili sa simpatičnim mladim bračnim parom iz Zagreba i nakon priče do kasnih sati uz ugodno drmusanje u vlaku spavali smo kao bebe i stigli u Peking odmorni i spremni za istraživanje kineske metropole i naše zadnje stanice na turi.
Facebook, Instagram, Twitter, Google, Viber, Whatsapp i sl. u Kini su zabranjeni. Oni imaju svoje društvene mreže, zbog sveprisutne cenzure. Kineska vlast mora imati sve pod kontrolom. Tome možete doskočiti tako da skinete neki od VPN aplikacija i na taj način probijete blokadu, odnosno logirate se na internet kao da ste u SAD-u ili u Južnoj Koreji, kao što smo mi radili.
Peking, odnosno Beijing je glavni grad Kine, s oko 21 milijun stanovnika, čija bogata povijest seže i do 3000 godina unazad. Svugdje smo čitali da je Peking jedan od najzagađenijih gradova na svijetu, ali mi uopće nismo imali taj osjećaj. Metropola je jako razvijena, ugodno iznenađenje za svih. Poslovni centar nadmašuje mnoge svjetske metropole. Ovdje su se navikli na strance, ne slikavaju nas i govore engleski.
Promet im je vrlo kaotičan. U prometu nemate apsolutno nikakvu prednost ako ste pješak. Iako je Vama zeleno, motoristu je uvijek zeleno i uvijek će trubiti i ljutiti se ako se ne maknete. Svi voze električne motore tako da ih ni ne čujete kad dolaze nego morate zvjerkati stalno na sve strane da preživite prelazak preko ceste. Nitko ne nosi kacigu i voze po nekoliko djece na motoru, čak i jako malu djecu, a voze i razni teret na motorima. Motore voze i najmlađi ali i bakice. Stalno smo se borili s motorima.
Tiananmen trg u Pekingu je najveći trg na svijetu, poznat je po prosvjedu studenata iz 1989. godine kad je živote izgubilo stotine prosvjednika. Trg je danas ograđen i mora se proći stroga sigurnosna kontrola. Na trgu se nalaziposljednje počivalište Mao ZeDonga, predsjednika komunističke partije Kine, koji je još uvijek i na svim kineskim novčanicama. Njegovo tijelo je balzamirano i umotanu u crvene zastave Republike Kine, ulaz je besplatan, a posjetiti se može svaki dan u jutarnjim satima. Gužve su ogromne, ljudi čekaju satima i na suncu kako bi samo na par minuta vidjeli tijelo pokojnog predsjednika.
Kina je i danas policijska zemlja stroge discipline. Policije i vojske ima na svakom koraku, kamere vas prate na svakom trgu i u svakom prolazu, na ulasku u metro, muzeje, u bilo koji javni prostor ruksak obavezno mora proći kroz rendgen. Sve se snima, Big Brother još uvijek sve posmatra. Brzo se na to naviknete, čak se osjećate i sigurnije.
U nastavku trga nalazi se prekrasna Carska palača i Zabranjeni grad, pod zaštitom UNESCO-a. Carska palača i Zabranjeni grad bili su sjedište čak 24 cara iz dinastija Ming i Qing u kojima je živjelo i po 17000 podanika na oko 150 000 četvornih metara s oko 9000 prostorija u 800 zgrada. Zabranjeni grad je stoljećima bio obavijen velom tajni i u njega nisu smjeli kročiti obični smrtnici bez dozvole cara.
Jedan car je mogao imati i do 3000 konkubina koje su živjele u Zabranjenom gradu. Toliko smo zanimljivih priča čuli o raznim carevima, ali i o caricama i načinu života i strogim pravilima u carskoj palači. Impresionirani arhitekturom i cijelom pričom mogli smo zamisliti život u palači, Zabranjenom gradu i prekrasnim vrtovima kreiranim prema Feng Shuiu.
Cijela grupa je bila najuzbuđenija kad smo krenuli na Kineski zid, jedno od sedam svjetskih čuda, dug oko 12000 km, visine od 10 do 16 metara, a širine do 8 metara, građenog punih 20 stoljeća. Zid se proteže od srednje Azije pa sve do Žutog mora. Od 1987.godine uvršten je na listu Svjetske kulturne baštine UNESCO-a.
Bio je izgrađen za obranu, te se duž zida nalaze kule u kojima se mogla smjestiti grupa vojnika i zalihe za njihovo preživljavanje. Kažu da su na tisuće graditelja, koji su poginuli gradeći zid u neljudskim uvjetima, zazidani u sam zid. Dio Zida na koji smo se mi penjali bio je jako strm, dan je bio jako vruć s temperaturom oko 40 stupnjeva Celzijusa, ali uzbuđenje da smo stvarno kročili na Kineski zid nosilo nas je. Osjećaj kad se penjete na Kineski zid je neopisiv. Iza Zida smo svi dobili upalu mišića, ali isplatilo se.
Za vrijeme boravka u Pekingu posjetili smo i Ljetnu palaču carske dinastije Qing na jezeru Kunming, u kojoj je najviše boravila carica Orhideja. Cijela palača, jezero i krajolik oko palače je prava galerija na otvorenom, s oslikanim paviljonima s tradicionalnim kineskim motivima i jedinstvenim mramornim brodom carice. Uz carsku palaču posjetili smo i grobnicu dinastije Ming sa Svetim putom i divovskim mramornim likovima životinja i ljudi koji čuvaju grobnice careva.
Hutong je naziv za stari dio Pekinga s tradicionalnim kineskim uličicama kroz koje možete prošetati i vidjeti kako se nekada živjelo u Kini, ali i kako neki od njih žive i danas. Uličice su uske, s malim kućama, većinom zapuštene. Taj dio Pekinga nema ni tekuću vodu, ni kanalizaciju, a ljudi sjede opušteno ispred kuća ili na trgovima i kartaju ili se samo druže ili meditiraju. Ovdje smo se provozali rikšama i vidjeli zanimljive javne wc-e koje koriste svi stanovnici hutonga.
Tijekom našeg putovanja po Kini nagledali smo se raznih vrsta javnih wc-a. Navikli smo se na čučavce, jer su na svakom koraku i većinom su čisti. Sve rjeđe, ali još uvijek ih ima, čučavci su bez vrata, s pregradama između, ali ima ih čak i bez pregrada. Čučavac do čučavca, između pregrada, da mislite da imate malo privatnosti, a nema vrata i morate proći pokraj svih tih čučavaca i tražiti slobodno mjesto i usput vidjeti sve ostale korisnike čučavaca dok obavljaju nuždu. Nama nekako nikad nije bilo baš hitno za ići na wc kad bi vidjeli čučavce bez vrata ili bez pregrada, ali smo ih uspjeli slikati ako bi bili prazni i išli bi dalje u potragu za malo privatnijim wc-om. Wc-i su nam definitivno bili atrakcija.
Djeca su im preslatka, ali ne nose pelene, nego šorceve s prorezom na guzi i kad osjete potrebu jednostavno čučnu i obave nuždu na ulici. Malo je reći da nam je to bio još jedan kulturološki šok.
Potpuna suprotnost Hutonzima je Wungfujing ulica, najpoznatija ulica Pekinga. Ulica je pješačka zona i omiljeno je mjesto za turiste najviše zbog mnogobrojnih svjetski poznatih trgovina. Ono što smo mi tražili je bila Noćna tržnica, najpopularnija u Pekingu. Lako je nađete zbog mirisa hrane. To je tržnica puna egzotične hrane, kao što su: pečeni škorpioni, morske zvijezde, morski konjici, žohari, stonoge, pauci, zmije i sl. Životinjice se poslužuju kao ražnjići, nabodeni na štapić. Naravno kad smo već tu da smo probali nekoliko egzotičnih životinjica, a najviše su nam se svidjeli pečeni škorpioni jer su ukusni i hrskavi, dok nam je pauk Tarantula bio prežilav.
Nakon ukusne i egzotične večere odlazimo iz Kine prepuni dojmova i fascinirani zemljom budućnosti i bogate prošlosti. Opraštamo se s ostalim putoholičarima s doviđenja jer bi se mogli sresti opet negdje po svijetu.
Putovanje je, kako kažu, jedina stvar koju kupiš, a učini te bogatijim!
Posjetite naš YouTube kanal.
Kina će do 2030. godine postati najpopularnija destinacija na svijetu
7 razloga zašto bi Beijing trebao biti na Vašoj listi putovanja
