Hidžab – kultura obavijena velom
Kako bi mogli shvatiti način odijevanja islama, moramo poznavati kulturu, vjeru te društvene norme koje sa sobom donosi.
Običaji u kulturi odijevanja uvelike se razlikuju od suvremene mode zapada koju mi poznajemo. Termin moda razlikuje se od običaja odijevanja i ukrašavanja po tome što proizlazi iz konstantnog usvajanja kulta novog. No, sve dok je odijevanje uvjetovano tradicijom te nema kulta novog, nema riječi ni o modi. Moda daje društvenu svrhovitost tj. dodaje vrijednost odjeći, bilo ekonomsku, kulturnu, simboličku ili društvenu. Širi se i stvara pomoću imitacije, modnih ikona te se strelovito brzo širi putem interneta i modnih časopisa.
Pojam mode kao takve, te sloboda izbora ne postoji u fundamentalističkim društvima. Totalno je zatomljena sloboda izbora žene na vlastiti modni izričaj. Specifičan način odijevanja muslimanka u kojem žene pokrivaju većinu tijela i glavu, karakterističan je za zemlje gdje prevladava islamska vjera. Tu spadaju Irak, Iran, Pakistan, Turska, Afganistan te Saudijska Arabija. Moramo naglasiti da se nigdje u Kuran’u ne spominje da žena mora pokriti lice, oči ili šake, već samo kosu i tijelo.
Većina na zapadu pretpostavlja da muslimanke moraju pokriti cijelo lice dok izlaze u javnost, no to nije u potpunosti tako. Nošenje burke/nikaba prakticira se samo u područjima gdje su na vlasti talibani. U medijskom svijetu veo i dalje predstavlja prikaz terorizma i fundamentalizma. Na to je najviše utjecala obaveza nošenja burke nakon dolaska talibana 1994. godine na vlast u Pakistanu i Afganistanu. Žene se više ne smiju školovati i raditi, prisiljene su ostati doma i učiti Kura’n te služiti mužu i obitelji. Žena je u svakom pogledu potlačena i manipulira se s njom, te na to imaju pravo svi muški članovi obitelji, uključujući i mlađeg sina. U svakom pogledu, ovaj čin je nama kao zapadnom društvu nedokučiv i netolerantan.
Nošenjem vela preko glave muslimanka pokazuje svoju pripadnost vjeri i svojoj obitelji. Žena naizgled smatrana nedovoljno važnom u islamskom religijskom krugu ima jasnu i veliku ulogu, a to je rađanje potomstva. Tako se čuva od drugih muškaraca i pogleda. Promatrajući možemo po boji, obliku ili dekoru nekog vela saznati godine i pripadnost nekoj porodici. U J.Aziji djevojčice ne nose veo, dok je mladim djevojkama i udatim ženama to obaveza. Mlade djevojke nose svjetlije boje dok udate žene nose tamnije boje, poput plave, ljubičaste ili tamnozelene. Udovice ili starije žene nose tamnoplavu i crnu boju. Što je žena starija smatra se neprimjerenim da se ističe odjećom ili nakitom. Žene bi se trebale pokrivati velovima zato što njihova prisutnost bila fizička ili duhovna seksualno privlači muškarca. Stoga se na svetim mjestima poput džamije ili dženaze (sahrana) muškarce i žene i prostorno razdvaja.
No, zapravo ne postoji neko univerzalno pravilo u islamu koje se odnosi na obavezu pokrivanja žena prilikom javnog rada. Žene u Libanonu i Jordanu same mogu izabrati žele li se pokrivati tijekom rada, dok su žene u Iranu na to primorane. U Turskoj je čak zabranjeno pokrivanje u javnim zgradama i školama. Na području Afganistana žene se pri izlazu u javnost moraju potpuno pokriti, uključujući i lice. Glasne su diskusije da li je nošenje vela obavezno ili samo preporučeno u islamu. To najviše ovisi o utjecaju religije ili području gdje prevladava!
Neke muslimanke preferiraju nošenje velova za lice te osjećaju pritisak od okoline koje im zabranjuje nošenje istih. Naime, sredinom 1970-ih godina počinju novi pokreti u kojima se muški i ženski mladi student počinju odijevati u islamski korektnu odjeću. Pokreti započinju u urbanim centrima Egipta te se strelovito šire u svim islamskim zemljama. Fenomen započinje tokom Oktobarskog rata 1973 god. kao istaknuta reakcija islamskog pokreta na sukob između Izraela i Egipta. Tako se vraća veliki globalni trend islamski korektne haljine, koju poznajemo pod pojmom Hidžab. Počinje se proizvoditi u mnoštvu boja i kombinacija materijala I postaje lako dostupan zahvaljujući internetu.
Hidžab je u biti zakon kojeg se moraju pridržavati žene islamskog svijeta a uključuje pokrivanje glave kao znaka pripadnosti. Žene nose hidžab u koji je uključen jilbab – haljina šireg kroja do poda, s dugim rukavima i na glavi khimar – pokrivalo za glavu koje pokriva kosu, čelo, vrat te dio prsa i leđa.
Postoje dva naziva za žene koje se pokrivaju velovima; Muhajjaba – žena koja pokriva glavu i tijelo, ali ne i lice (Hidžab), te Munaqqaba – za ženu koja pokriva tijelo, glavu ali I lice (Burka/Nikab). Burka ili Nikab, poznat još pod nazivom Arapski veo ili Chadar specifičan je za radikalan islamizam i nose ga većinom žene koje živi na području gdje vladaju talibani.
Burka je zapravo naziv pokrivala u koju spade kapa, pokrivalo za lice s mrežicom – oyom I duga nadkapa koja pokriva cijelo tijelo gotovo do poda. Kada bi morali izabrati dva ‘najpopularnija’ primjera koji asociraju na prisilu nošenja vela za lice, to bi bili saudijsko-arapski Nikab ili Chador ( crni, potpuno pokriva, ima samo prorez za oči) te afganistanska Burka ili Chadar (pokriva u cijelosti, ima samo mrežicu za oči). Ima puno naziva za različite velove u islamu, kao i njihovih uloga. No, svima im je zajednička svrha i značenje te zadovoljavaju uvjete islamski ispravne odjeće poznate pod nazivom hidžab.
Hidžab nema korijene samo u povijesti ili religiji, nego u razmišljanju, ponašanju i primjerenom odijevanju koje je osnova islama kao kulture. Ideja skromnosti nije samo pojednostavljena, nego se I krivo tumači.
Islam nema negativne konotacije spram seksualnosti. Poznato je da islam ne poznaje celibate, njihovim svećenicima (Hodža) je dozvoljeno zasnivanje obitelji I ženidba. Muslimanke pokrivaju svoja tijela u javnosti, no to ju ne odvaja od njenih društvenih aktivnosti, niti kontrolira njen seksualni život. U islamu strogost u odijevanju i javnom ponašanju ne možemo povezati s povlačenjem ili skrivanjem, jer religioznost nema ništa sa seksualnošću.
Pretplatite se na naš YouTube kanal
