Hong Kong grad kontrasta
Ono sto me ugodno iznenadilo kod ovog 7 milijunskog grada je njegova raznolikost i raznovrsnost. Kada sam 2015. godine došla mislila sam da ga cine samo neboderi složeni kao Lego kockice, jedan do drugog, uredi, stanovi i pokoji zeleni grm.
Na moje iznenađenje iz dana u dan upoznavajući ga, stapajući se s njegovim bilom, uviđam da je to grad planina, šuma, prekrasnih parkova, malih ribarskih sela, modernih naselja s vilama, kućama i okućnicama, lijepih plaža, stotine zelenih otoka i da, visokih 100 katnih nebodera.
Ono što u njemu volim i što me zaljubljuje iznova je njegova čudnovata energija koja se osjeća na svakom koraku, a stvara je savršeni spoj istoka i zapada.
Grad je to mnogobrojnih nacija, raznih kultura, bogate tradicije, siguran i ugodan. Ovdje su svoj dom našli brojni Francuzi, Englezi, Australci, Rusi,Talijani, pokoji Hrvat….a sve nas, lokalci zovu Western People.
Naravno i drugi Azijci; Koreanci, Japanci kao i oni iz Main Landa – Kinezi…. oko milijun ćine žene Filipinke ili Indonežanke koje ovdje rade kao kućne pomoćnice. U prosjeku svako drugo domaćinstvo ima svoju helper-icu do dvije.
Naravno, većinsko stanovništvo ćine Honkonžani, koji ne vole da ih se poistovjećuje s Kinezima (recimo Švicarac Talijan, za sebe nikad neće reci da je Talijan, već je Švicarac) tako je isto i kod Honkonžana. Moja draga frendica Amie jednom mi je rekla “ Tijana, ja znam da nas zapadnjaci smatraju Kinezima, etnički mi to i jesmo, ali kulturno nikako nismo”.
Hong Kong je 155 godina bio Britanska kolonija, a od 1997. god. postao je posebna upravna regija Kine, koja ima svoju unutarnju politiku, svoje zakone, neovisno sudstvo, sportske reprezentacije, zasebnu valutu ( HK dolar, u Kini je Yuan) i drugačiji politički sistem. Između Kine i HK postoje granični prijelazi i naplata carina, a jednima i drugima treba viza za ulazak iz jedne u drugu zemlju.
Nakon što sam proputovala nekim dijelovima Kine mogu reći da se oni zaista razlikuju u kulturi i ponašanju od svojih susjeda. Neizbježan kulturni utjecaj Velike Britanije osjeća se među ljudima. Osim što su se mnogi stanovnici HK školovali vani, posebno u Engleskoj, Americi i Australiji, nakon 1997., ogroman ih se broj vratio u svoju zemlju-grad živjeti, stvarati i znanjem stečenim po svijetu, graditi je. Nerijetko ćete za njih ćuti da su ljudi “ yellow outside, white inside”.
Službena su tri jezika, engleski, kantonski i od prije 20 g i mandarin kineski.
Ono sto ovdje najviše volim je suživot nacija, raznih. kultura i porijekla, brojna druženja i okupljanja Expata. Volim život u Aziji koji je u mnogočemu prilagođen zapadnjačkom načinu života (škole, restorani, prehrana, događanja itd…)
Volim multifunkcionalnost nebodera, uglavnom u svakom ćete naći gomile brendiranih i manje brendiranih dućana, originalne “art stores”, restorane, klinike, dvorane, urede i stanove… HK je grad s najvećim brojem prodajnih prostora na svijetu: dućani, dućani, dućani su posvuda… Volim i njegove brojne budističke hramove, prelijepe hramove koje grad ima, kulturne događaje koje nudi. Volim i stare kolonijalne zgrade koje se ljube uz nebodere. Volim njegove tramvaje na dva kata.
Volim njegova brda i planine, njegove prekrasne staze za hodanje, parkove, okružen je zelenilom. U ovom se gradu a valjda svaki stanovnik bavi hodanjem u brda, nekim sportom na vodi, thai chiem ili yogom… Volim kantonsku kuhinju koja obiluje morskim delicijama.
Volim noćni život grada, nebitno je koji je dan u tjednu… Lai Kwai Fong uvijek je prepun ljudi….gomile cool barova kilometarske duge ulice, a najomiljeniji su mi rooftop resto-barovi.
Ovdje je pretežno uvijek toplo i svi su uglavnom vani. Osim u srpnju i kolovozu kada je previsoka vlaga, pa klimatizirani prostor je spas. Volim i to što nismo cijelu godinu uopće uključili grijanje. Navodno i ovdje naiđe zima od desetak dana i kada je jedne godine bilo pet stupnjeva C zatvorili su sve škole. Volim i to što u centru sve vibrira ljudima i brzim životom, a ako se samo pola sata pomaknem dođem u mjesto bez auta, puno zelenila, djece i pasa. Volim spoj mora, brda i onaj osjećaj koji imam pred silinom svjetlosti i visinom nebodera. Kako sam samo malena…
A što ne volim…
U ovom azijskom tigru i svjetskoj kapitalističkoj velesili imaš osjećaj da svatko tko hoda radi i ne staje. Koliko se god zgodno čini kada se usred nedjelje nešto pokvari, a majstor je na raspolaganju, dućani otvoreni do 22 h, zapravo to ne volim, ljudi masovno rade prekovremene sate. Radna je snaga maksimalno iskorištena i sve se svodi na rad. Ne volim vidjeti starice od 80 i vise godina koji vuku transportna kolica, ćiste i metu ulice, rade do duboke starosti. Zato što oni zapravo nemaju adekvatnu mirovinu već samo fondove u koje su akumulirali u svom radnom vijeku. Radi velike gustoće naseljenosti, najmovi stanova su apsurdno skupi. Ne volim kada zapušu vjetrovi u siječnju i donesu zagađenost zraka iz Kine, koju stvaraju silne tvornice.
Ne volim ovo more. Unatoč lijepim plažama i brojnim kupaćima u Kineskom moru, nisam se još poželjela okupati u njemu (ja sam ipak s plavog Jadrana dajem si za pravo po tom pitanju biti izbirljiva 😉 I ljeto vruće i s visokim postotkom vlage nisam sigurna bih li lako zavoljela…
Za sada imam tu sreću da ga provodim u Hrvatskoj 🙂
