Istanbul, jedan od najpoznatijih i najvažnijih gradova na svijetu, smješten na dva kontinenta, Europi i Aziji. Nastanjen najmanje 5 000 godina, bio je glavni grad dvaju najvećih carstava svijeta – Bizantskog i Osmanskog, stoga je svaki njegov kamen prožet poviješću.
Turkish airlines kompanijom u jutarnjim satima poletjele smo iz Zagreba za Istanbul (Ataturk aerodrom). Karte sam kupila u 1. mjesecu kada je Turkish imao akciju i platila sam ih 950 kn po osobi. Po dolasku u Istanbul, na aerodromu sam odmah kupila karticu za mobitel zbog interneta i lakšeg snalaženja po gradu. Odabrala sam GSMobile (10GB) i platila 30 eura. Od aerodroma do hotela na kraju smo odlučile uzeti taksi za nas 5 i platile ga 30 eura.
03.03.
Odsjele smo u Sirkeci Ersu hotelu, Hoca Pasa Mahallesi Erdogan Sok No: 10-12 Fatih – Istanbul, 34110. Hotel je na odličnoj lokaciji, 1 min pješke od tramvajske stanice Gulhane, 10 min pješke od Aja Sofije, Plave džamije, Velikog bazara, itd. Hotel možete pronaći na Bookingu i pogledati kako izgleda, a ako se odlučite i za rezervaciju možete je izvršiti direktno preko ovog broja mobitela, a cijena će vam biti i nešto jeftinija, Muhammed: +90 531 561 69 54.
Nakon smještaja u hotel zaputile smo se na Sultanahmet i vanjski razgledale Aja Sofiju, koja se smatra jednom od najznačajnijih građevina na svijetu. Sagrađena je na mjestu dviju starijih crkvi. Nismo ulazile jer smo čule da se puno stvari unutra obnavlja. Cijena ulaska je 60 TL. Plava džamija (Ahmedija) podignuta je nasuprot Aja Sofije na mjestu bizantske carske palače kako bi naglasila nadmoć islama nad kršćanskim Bizantom. Ulaz je besplatan, a ne može se ući samo u vrijeme molitve. Žene prije ulaska moraju obavezno pokriti kosu. Unutarnjim ambijentom nismo bile previše oduševljene, vidjele smo i ljepše.
Nakon toga otišle smo u Cistern baziliku koja se nalazi odmah preko puta Aja Sofije. To je ogromna podzemna cisterna za vodu, djelo bizantskog inženjerstva, najneobičnija turistička atrakcija. Osmanlije su ju otkrili tek nakon što su vidjeli da ovdje ljudi vade vodu, čak i ribe, spuštajući kante kroz rupe u podrumima. 336 stupova viših od 8 m pridržava krov cisterne. Danas se može vidjeti samo dvije trećine originalne građevine jer je ostatak zazidan ciglama u 19. st. U udaljenom lijevom kutu dva stupa imaju baze u obliku Meduzine glave (pratite put i skroz na kraju vidjet ćete ta dva stupa). Te baze dokaz su da su Bizantinci krali starije spomenike. Smatra se da su glave donesene iz nimfeuma, svetišta vodenih nimfi. Ulazak se naplaćuje 20 TL po osobi.
Na večeru smo otišle u obližnji restoran.
04.04.
Rano ujutro odlučile smo otići na Bazar začina. Tamo možete kupiti razne začine, veliki je izbor i sjemenja egzotičnog cvijeća, razne biljke, sušeno voće kao i delikatesne proizvode.
Nakon toga otišle smo preko Galata mosta do Galata tornja koji je najuočljivija građevina Zlatnog roga, visok 60 m na čijem se vrhu nalazi stožasti krov. Ima 9 katova, a u njemu se nalaze restoran, kafić i noćni klub. Nastao je u 6. st. kada je služio za praćenje brodova. Nakon osvajanja Istanbula 1453., Osmanlije su ga pretvorili u zatvor i pomorsko spremište. Građevina je cijelo vrijeme služila kao promatračnica za požare. Savjetujem da se popnete skroz na vrh jer je pogled prekrasan. Nisam sigurna, ali mislim da je ulaznica 40 TL.
Zatim smo pješke produžile prema Istiklal ulici. To je glavna ulica u Beyoglu. Na obje strane su stambene zgrade s kraja 19. st., europska veleposlanstva, crkve, sinagoge itd. Istiklal je 3 kilometra dugačka pješačka zona, prepuna je raznih butika, restorana, kina, najraznovrsnijih trgovina, umjetničkih galerija, kafića i pubova te klubova sa živom glazbom. Iako ih ima nekoliko, ovdje smo otišle u Hafiz Mustafa 1964 slastičarnu.
Sve šta sam probala je jako fino, ali najviše mi se svidio njihov puding (najbolji puding na svijetu).
A i kad smo već kod slastica, one su jedan od rijetkih razloga zbog kojeg bi se vratila u Istanbul.
Kako smo imale nešto više vremena nego šta smo planirale, odlučile smo se podzemnom vratiti do Velikog bazara. Nemojte se iznenaditi, svaki drugi radnik tamo zna neke osnove hrvatskog, pa tako očekujte “dobar dan” na svakom koraku. Ne znam gdje su ti drugi bazari na kojima je sve jeftinije, ali ja sam se jako dobro snalazila i tamo.
- How much?
- 350 TL.
- Too much, let’s make it 150?
- Nono, 160 TL.
- Like I said, my last price is 150 TL. I can buy in another place if you are not okay with the price?!?
Tu malo odglumite da odlazite i da nećete kupiti ništa i vrlo brzo nakon toga slijedi ”Hey, madam, 150 TL is ok”.
I tu su krenule sve moje muke, jer naravno postala sam glavni pregovarač, prevoditelj, vodič i big boss putovanja. Ne razumijem kako ljudi uživaju šetajući po Velikom bazaru. Vrlo brzo mi se smučilo od silnih potezanja za rukave, kupo ovo, kupi ono. Nemoj daj Bože da pitaš za cijenu, a ne kupiš isto jer ti je preskupo ili se predomisliš, psovke će te pratiti do onda kad vas ne skine s radara. I da, najbolji tečaj u mjenjačnicama je upravo na Velikom bazaru. I was surprised, because who would expect that? Nitko ili barem ne ja, uglavnom sad ne morate puno misliti gdje ćete promijeniti euriće.
Turska kupka, najbolji dio toga dana, ako ne i cijelog putovanja. Jedino zbog nje bi se vratila opet. Ok, vratila bi se i po onu bundu za koju nisam više imala para, ali to sad nije bitno.
Odlučile smo se za Cukurcuma Hamam 1831. Imaju u ponudi 3 vrste tog veličanstvenog tretmana. Mi smo se odlučile za srednji (Valide Sultan Hammam). Po dolasku se presvlačite u kupaći kostim (ponesite svoj), slijedi 10-15 min znojenja i opuštanja, nakon toga vas vaš terapeut sa hrapavom krpicom izriba od glave do pete, zatim vam napravi piling dlanova i stopala, a potom slijedi i relaksirajuća masaža cijelog tijela sa puno pjene na vrućem kamenu. Na kraju vam operu kosu, detaljno isperu pa čak i obrišu, zamotaju u ručnik i odvedu u prostoriju na još malo opuštanja gdje vas čeka posluženi biljni čaj sa sušenim voćem i voda za detoksikaciju. Ovakav tretman koštat će vas 63 eura po osobi, ali vrijedi svakog eura.
Moram pohvaliti profesionalnost svih zaposlenih.
Kontaktirati ih možete na mail : info@cukurcumahamami.com, a također više informacija možete naći na njihovoj internetskoj stranici.
Kako sam spominjala vožnje podzemnom, evo da vam objasnim i kako to funkcionira. Na svakoj stanici imate žute automate na kojima kupujete Istanbulkart, a također i dopunjavate novac na istu. Istanbulkart košta 10 TL, a na jednu karticu može se voziti najviše 5 osoba.
05.04.2019.
Ujutro oko pola 10 h krenule smo na vožnju brodom po Bosporu. Karte smo kupile dan prije u luci Eminonu. Tamo možete pronaći kućicu pod imenom Big Bus i za svega 25 TL ploviti Bosporom. Uz usputna zaustavljanja, kako bi na drugim mjestima pokupili ostale putnike, naša vožnja je trajala 2h. Potom smo se iskrcali u takozvanom povijesnom ribarskom selu Anadolu Kavagi koji se nalazi u blizini ušća Crnog mora.
Brod tamo stoji 2 h, što vam je dovoljno da odete pješke do dvorca i pojedete ručak u nekom lokalnom restoranu. Mjesto je korišteno kao rana trgovačka luka i vojna baza, o čemu svjedoče ruševine Yoros dvorca, smještenog na 200 m visokom brijegu. U selu postoje brojni riblji restorani gdje možete pojesti odličnu svježu ribu. Domaće stanovništvo je rijetko međutim, stacionirano vojno osoblje u lokalnim postrojenjima doprinosi broju stanovnika od oko 2 000. Sa vrha brda gdje se nalazi dvorac Yoros, pruža se prekrasan pogled prema Selim I. Yavuz mostu i ušću Crnog mora. Povratak u luku Eminonu traje također 2 h.
06.04.2019.
Rano ujutro zaputile smo se u Dolmabahce palaču. Savjetujem vam da stvarno dođete rano ujutro jer su velike gužve. Ulaznica za glavni dio palače naplaćuje se 60 TL, a Harem se naplaćuje dodatnih 40 TL. 1843. godine Sultan Abdulmecid, htio je Osmansko carstvo obnoviti po europskom uzoru, pa je naručio izgradnju ove palače na obalama Bospora. Palača ima 46 primaćih soba i galerija, bogata je uresima od zlata i kristala usporedivih s onima u francuskom Versaillesu. Ta ekstravagancija ubrzala je pad Carstva, a posljednji je sultan odavde 1922. pobjegao u progonstvo.
U palači možete vidjeti i krevet iz onog vremena na kojem je umro Ataturk od ciroze jetre, a svi satovi u palači zaustavljeni su u 9.05, trenutku njegove smrti. Preporučujem da posjetite i Harem kako bi vidjeli kakva je to bila raskoš i da si barem malo dočarate kako su živjele sultanove žene i konkubine.
Osim sultanove majke, najmoćnije žene u haremu, i njegovih kćeri, žene koje su tamo živjele bile su robinje dovedene iz najudaljenijih dijelova Carstva i šire.
Njihov san bio je postati sultanova ljubimica i roditi mu sina, što je ponekad moglo završiti i brakom. Konkurencija je bila nemilosrdna jer se na vrhuncu carstva u njemu nalazilo više od 1000 konkubina, od kojih se neke nikad nisu uzdigle od služenja ostalih zarobljenica. Posljednja žena napustila je harem 1909. godine.
Nakon razgleda prekrasne Dolmabahce palače svoj put nastavljamo autobusom prema Ortakoy džamiji koja se nalazi u krugu Ortakoy na obali Bospora, u neposrednoj blizini Bosporskog mosta. Od tamo možete brodom prijeći i na Azijski dio. Brod vozi svakih 15 min ili 30 min prema Uskudaru. Od tamo smo prošetale još nekih 10 min i na obali, uz pogled na Leandrovu kulu (Kiz Kulesi), ispijale čaj.
Kako nam je vrijeme taj dan bilo dosta tumorno, odlučile smo da nećemo otići na Camlica Hill, a odlazak tamo mislim da se ne treba propustiti jer je pogled s brda prekrasan. Nastavile smo pješke samo do obližnjeg bazara na Azijskom dijelu Istanbula, probale Balik Ekmek i vratile se iz Uskudara brodom prema Eminonu.
07.04.2019.
Ujutro smo se brodom iz luke Eminonu zaputile na jedan od Prinčevih otoka, Buyukadu. Ti otoci naseljeni su još u doba sultana “nevaljalim” princezama koje su tu, na neko vrijeme za kaznu, ostavljane u neku vrstu izolacije. Danas su ti otoci izletište. Zabranjeni su automobili, a jedino prijevozna sredstva su kočije i bicikli. Buyukada je prepuna prekrasnih vila, koja su u vlasništvu bogataša, a koriste ih kao vikendice i bijeg od gradske gužve. Mi smo se odlučile na najam bicikla, 10 TL za jedan sat ili 20 TL za cijeli dan. Napravile smo krug oko otoka, na povratku ručale i vratile se brodom u grad.
U povratku, odlazimo u Topkapi palaču. Između 1459. i 1465., kratko nakon što je zauzeo
Konstantinopol, Mehmed II. sagradio je palaču Topkapi kao svoju glavnu rezidenciju. Zamišljena je kao niz paviljona i ogromnih dvorišta, odnosno kao kamena imitacija logora sa šatorima u kojima su živjeli osmanski nomadi. U početku je palača bila sjedište vlade i u njoj je bila škola za obuku civilnih službenika i vojnika. U 16. st. vlada je preseljena u Sublime Porte. Sultan Abdul Mecid I. napustio je Topkapi palaču 1853. i otišao u palaču Dolmabahce.
Nažalost, u vrijeme našeg posjeta palači, Arheološki muzej je bio zatvoren zbog preuređenja, a isto tako i prostorije u kojima je bila sultanova odjeća. Zbog toga me palača Topkapi uopće nije oduševila jer najzanimljivije stvari u njoj nisam mogla pogledati. Kako nismo bile impresionirane palačom, harem smo odlučile zaobići, a i mislim da bi taj harem jako teško nadmašio harem palače Dolmabahce, isto kao što me ni sama palača ne može impresionirati nakon posjeta Dolmabahce palači. Ulaz u Topkapi palaču naplaćuje se 60 TL, harem se naplaćuje dodatno.
08.04.2019.
Za kraj smo još jednom otišle na Veliki bazar, zatim se vratile u hotel i zaputile se prema aerodromu. Za Zagreb smo letjele s novog aerodroma, tj. Istanbul Havalimani aerodroma. Kako za vrijeme našeg boravka tamo nisam uspjela saznati informaciju odakle nam točno ide autobus za novi aerodrom, opet smo se odlučile za taksi. Za nas 5 koštao je 50 eura, a vozile smo se otprilike 45 min. Aerodrom je ogroman i prekrasan. Odmah na ulasku je kontrola, kasnije kada predajete kofer sve sami obavljate, od stavljanja kofera na vaganje, do skeniranja putovnice pa sve do lijepljenja naljepnice sa imenom na kofer. Let za Zagreb nam je bio u 18:10h po lokalnom vremenu. Sletjele smo u Zagreb u večernjim satima. Kratko su me na carini zadržali, ne znam, možda u nadi da mi pronađu neku rakijicu.
Istanbul me nije pretjerano oduševio. Stvarno ne znam da li bi se ikad ponovno vratila u taj grad, iako znam da nisam vidjela niti trećinu onoga šta pruža.
Nisam osoba koja ne podnosi gužvu ili velike gradove, baš suprotno, ali Istanbul jednostavno za mene nema ono nešto. Sve te građevine, počevši od Aja Sofije, za koju 90% ljudi govori kako je prekrasna, meni je bila totalno suprotno. Stajala sam ispred nje, gledala i nisam mogla shvatiti što to ljude točno toliko oduševljava.
Kao što sam već napisala, Dolmabahce palača i Ortakoy džamija su mi barem malo popravili cjelokupni doživljaj Istanbula i naravno njihove slastice bez kojih to definitivno ne bi bi bilo to.
Pogledajte naš YouTube kanal.
https://www.travel-advisor.eu/baloni-u-kapadokiji/
