A sad još malo o Japancima.
Preko tjedna se radi do kasnih sati no to nije previše različito od zapada. Na poslu se poštuje strogi kodeks crno bijelog odijevanja tako da za vrijeme jutarnjih i popodnevnih gužvi svi izgledaju isti. Japanci strogo poštuju pripadnost grupi što znači da će obitelj ili radnu zajednicu uvijek staviti ispred sebe samih. Naravno da to ima dosta nedostataka jer ne zadovoljiti norme grupe često znači osjećaj nepoštovanja prema sebi pa je Japan jedna od zemalja s najvećim brojem samoubojstava bez obzira na visoki standard i neznatan broj beskućnika. Vjerojatno tome pridonosi i činjenica da se samoubojstvo u njihovoj kulturi još od vremena šoguna ne smatra grijehom već načinom za povrat vlastite časti.
No pustimo samoubojstva i okrenimo se veselijim temama iz Japana. Nakon Kyota sam se uputila u Wakayamu, gradić na obali Pacifika koji osim po plažama obiluje i termalnim izvorima odnosno toplicama na japanski način ili onsen. Ja sam valjda iz nostalgičarskih razloga odabrala jedne koje se zovu Yu-bath. Uglavnom ulaz košta nekih 40 kn u što je uključen japanski ručnik veličine maramice, srećom u ovima se za dodatnih 10 kn mogao dobiti i „western style“ ručnik normalne veličine.
Unutra se ulazi bez odjeće, samo sa spomenutom maramicom, zato su muški i ženski bazeni potpuno odvojeni. Najvažnije prije ulaska u bazen je dobro se oprati jer Japanci ulaze u bazene potpuno čisti odnosno bazeni služe isključivo za namakanje i opuštanje. Zato postoje prostori za sapunanje, nije da se ja doma ne sapunam ali oni se stvarno detaljno peru. Kako im onaj ručnik nije dovoljan za ništa hodaju uokolo sa malenim lavorima i s njima ispiru svaki prostor na koji misle sjesti te se još malo oplahnu kad prelaze iz bazena u bazen. Ove toplice su imale petnaestak bazenčića, od veličine za taman jednu osobu do par kvadrata.
Voda je u većini bazena jako vruća, u nekima s jacuzzi varijantom, jedan ili dva su potpuno hladni, a i svaki ima neko ljekovito svojstvo, naravno da se to nije dalo prevesti. Osim bazena u toplicama su još bile i dvije saune jedna je izgledala kao naša finska zagrijana na nekih 80-90 C, a druga je izgledom podsjećala na tursku samo što nije bilo pare. I u toj je u kutu stajala peć a temperatura je bila jeziva, nisam se usudila pomaknuti od vrata od straha da ne umrem unutra. I što je najzanimljivije u obje saune je bio TV, dobro dijelilo ga je staklo od same saune ali je bio na 15 cm od peći pa nisam bila sigurna neće li eksplodirati. Eto ako nekoga put nanese, sada znate pravila a osjećaj poslije je naravno odličan.
Plaže u Wakayami na žalost nisam iskusila jer je omanji tajfun divljao u vrijeme mog boravka. Naravno za paniku razloga nije bilo ali je isti omeo red vlakova pa sam u hotelskoj sobi provela skoro cijeli dan.
Svaki pokušaj izlaska van je bio bespredmetan jer bi mi vjetar izokretao kišobran pa sam već u prvih pedeset metara bila mokra do kože. Dakle, bez obzira na stav ne može meni kiša ništa, nakon par pokušaja sam odustala i pričekala da isti prođe.
Nakon borbe s tajfunom me je čekalo sveto iskustvo. Okolnim putem sam uspjela stići do svete planine Koyasan gdje sam noćila u budističkom hramu. Sva sreća da je isti ipak turistički orijentiran pa su me primili u 9 h navečer iako u to vrijeme već svaki pošteni budist sigurno spava ili barem meditira. Sobe koje se nude turistima nemaju nikakve veze s asketskim, vrlo su prostrane i luksuzno namještene (plazma TV, jasno nisam ni upalila) ali naravno na tradicionalni način.
Spava se na klasičnoj prostirci na podu, večera i doručak se poslužuju u sobi, svi obroci su veganski ali zadivljuju bogatstvom ukusa, boja i načina serviranja.
Jutarnja molitva je u 6 sati i iako je bilo zgodno gledati ćelave budiste kako mrmljaju, pjevaju i pale mirisne štapiće, cijenila bi da nam je bar netko objasnio koju riječ na engleskom, no kao sto sam već spomenula jezik je popriličan problem. Dakle ako ne očekujete preveliko produhovljenje, provesti noć na malo drugačijem mjestu svakako je zanimljiva opcija a uokolo na svetoj planini možete uživati i u prekrasnoj prirodi.
Sljedeća destinacija – Hiroshima. Iako se u gradu može uživati u raznolikom noćnom životu te naravno u bogatstvu ukusa lokalne hrane, (okinavski je lokalni specijalitet koji svakako preporučujem), to je grad u koji ćete ipak otići zbog povijesti. Iako se ne smatrate previše empatičnom osobom, nakon što prošećete memorijalnim parkom žrtava atomske bombe te zatim posjetite spomenik djeci žrtvama (sigurno se sjećate priče Sadako hoće živjeti i tisuću ždralova) nećete ostati hladnokrvni.
Posjet Hiroshima Peace Memorial Museum svakako preporučujem jer je to mjesto na kojem se može puno naučiti. Zadivile su me tri stvari: 1. Japanci se ne prikazuju kao žrtve već preuzimaju svoj dio odgovornosti i cijelu katastrofu prikazuju vrlo objektivno; 2. brzina kojom su se digli iz pepela i počeli graditi novu Hiroshimu s porukom mira i 3. borba koju od onda do danas vode protiv svih oblika nuklearnog oružja.
U blizini Hiroshime još jedna Unesco destinacija, Miyajima Island.
Poznat po tzv plutajućem toriju (vratima) ali preporučujem i uspon na sam vrh (kombinacija žičare i hoda) do vidikovca s kojeg po lijepom vremenu puca pogled na cijeli arhipelag.
I za kraj sam napustila najveći japanski otok Honshu i bullet trainom koji juri i do 300 km/h se uputila na jug otoka Kyushu u grad Kagoshimu.
Turistička destinacija za Japance ne vidi baš često strane turiste pa će svi rado htjeti komunicirati i fotografirati se s vama.
S druge strane Kagoshime se nalazi poluotok Sakurajima s aktivnim vulkanom. Sakurajima je nekada bio otok ali se nakon erupcije 1914. godine spojio s kopnom.
I za kraj, i za sve putnike namjernike, bilo kojeg spola, ako se odlučite otisnuti do Japana nećete zažaliti jer do sada nisam srela sigurniju destinaciju. Krađe su vrlo rijetke, čak ako nešto i izgubite vrlo je vjerojatno da ćete pronaći u prvoj policijskoj stanici. Također kamo god zalutali, uvijek će netko naići da vam pomogne. Ono što će vas se svakako dojmiti a nadmašuje prekrasnu prirodu i bogatu povijest je pristojnost i poštovanje koje Japanci imaju kako prema turistima tako i jedni prema drugima. Svakako ne bi bilo loše usvojiti i nama na zapadu, pa makar jednim dijelom.
Posjetite naš YouTube kanal.
https://www.travel-advisor.eu/japan-ce-dobiti-hello-kitty-vlak-visoke-brzine/
