Autor teksta: Toni Jurišić Sokić
Vjerujem da je Japan u vrijeme sakure velika želja mnogih putnika, pa tako i nas te smo se nakon razno raznih kombinacija uspjeli organizirati. Putovali smo u vlastitom aranžmanu i nakon provedenih 15 dana u Japanu mogu samo reći woow! Kakva zemlja, kakvi ljudi. Zašto je sakura u navodnicima? Nažalost, iako je prema njihovim prognozama (imaju prognostičare koji prognoziraju full blossom za svaku regiju u Japanu) full blossom trebao biti baš kad smo i mi u Japanu, sakuru smo doživjeli tek zadnji dan u Osaki jer se puni cvat trešanja pomakao za 15-ak dana zbog hladnog vremena koje je iznenadilo i same Japance. Ovako nešto im se nije dogodilo u zadnjih 15 godina, a dva dana prije našeg polasaka u Japanu je padao snijeg. Međutim, to niti malo nije umanjilo naš doživljaj Japana.
Letjeli smo za Singapore Airlinesom iz Milana preko Singapura do Tokija (Narita). Koliko je zagrebački aerodrom skup govori činjenica da nam je bilo jeftinije iz Splita voziti do Milana, platiti parking u Milanu, platiti autoceste i gorivo nego letjeti iz Zagreba. Svakako provjerite okolne aerodrome. Do Singapura se leti 12 sati i 30 minuta te još sedam sati do Tokija. Problema s jet legom nismo imali te nismo koristili nikakve tablete.
Topla preporuka je da prije polaska u Japan posjetite web stranicu “VisitJapanWeb” i ispunite sve tražene podatke te ćete po završetku dobiti QR kod s kojim prolazite “Immigration” i “Customs”. Mnogi putnici su to isto ispunjavali na aerodromu na papiru. Međutim, dok smo mi cijelu proceduru ulaska u Japan prošli doslovno u 15 minuta, putnici s papirima su čekali prilično dugo jer je red bio ogroman.
Na izlasku s aerodorma kupujemo karte za autobus i SIM karticu. Nema ih potrebe unaprijed kupovati, dovoljno je na licu mjesta. Od aerodroma do našeg hotela u Shinjukuu nam je trebalo 90 minuta. Isto tako odmah smo kupili i Suica kartice bez kojih ne možete putovati u Japanu. Korištenje je izrazito jednostavno gdje samo timbrate karticu na ulasku i izlasku sa stanice, a kad vam nestane novaca na kartici, samo je nadoplatite jer se na svakoj stanici nalaze automati.
Plan puta nam je izgledao ovako: Tokio – Kyoto – Osaka – Nara – Hiroshima
Tokio – grad od 37 milijuna stanovnika
Nema gužve automobila na cesti, milijuni ljudi na ulicama, a sve funkcionira savršeno. To je jedan veliki mravinjak u kojem vlada uređeni kaos. Za obići Tokio nije vam dovoljno ni mjesec dana, a mi smo u naših pet dana uspjeli obići Shinjuku (Tokyo Metropolitan Government building gdje imate besplatan vidikovac, Omoide Yokocho, Golden Gai, Kabukicho, Shinjuku Gyoen National Garden…), Shibuya (Hachiko spomenik, Shibuya raskrižje gdje za pogled iz ptičje perspektive imate Mag’s rooftop jer je Starbucks zatvoren, Pepper Parlour, Shibuya Sky za koju je potrebno kupiti karte i mjesec dana unaprijed, Pokemon store, Nintendo store, Harajuku…), Asakusa (Senso-Ji hram i područje oko hrama, Nakamise ulica koja prethodi hramu je najbolje mjesto za kupovinu suvenira, Ueno park…), Ginza i Odaiba (TeamLab Planets za koji je isto poželjno kupiti karte čim prije…). Osjećaj u gradu je kao da vas je netko stavio u video igricu, a osjećaj još više pojačava japanska glazba koja se pušta iz svih zgrada. Na ulicama je zabranjeno pušenje, a za pušače postoji ograđeno područje koje je isto na otvorenom. Grad je jako čist, kao i metro, javni wc-i… Ljudi su izrazito pristojni te će vam pomoći kad god mogu.
Što se tiče hrane u Tokiju, tu nemam nikakvih primjedbi. Japanci su sami po sebi veliki čistunci i tako se ophode i s hranom. Bez ikakvog straha možete jesti street food koji je u prosjeku oko 500 yena (1 Euro = 160 Yena). Nema što nismo probali, od rakova, hobotnica, jegulja, svakakvih slatkiša za koje im je glavni nadjev krema od slatkog graha te koliko god to čudno zvučalo jako je ukusno. Sushi je posebna priča. Kuhari ga rade ispred vas, stavljaju na traku i vi samo uzmete koji vam se sviđa. Cijenu platite prema dezenu tanjura. Cijene se kreću od 1 eura pa na više. Mi bismo se za 15-20 eura tako najeli da nismo mogli disati. Još jedna stvar koja je u Japanu savršena su 7/11 dućani, gdje za jako male novce možete pojesti jako ukusan obrok (obrok je cca 3 eura). Njihov način života je zaista jako brz i najnormalnija stvar je ući u 7/11, fino ručati na brzinu i nastaviti dalje. Izbor je ogroman, od tjestenine, kozica, škampi, mesa, da ne govorim da imate hladnjak s hladnim pićima, a do njega hladnjak s vrućim pićima pa iz hladnjaka uzmete zamrznuto isjeckano voće, ubacite ga u aparat i dobijete smoothie.
Što se tiče javnog prijevoza u Tokiju, on je gotovo pa savršen. Nema mjesta gdje vas metro neće dovesti. Stanice su zaista ogromne, ako ih možemo nazvati stanicama jer to više izgleda kao shopping centar. Iako na prvu metro mapa Tokija izgleda prilično zamršena, vjerujte da nije tako i nemojte sve vjerovati Youtube snimkama o kaosu i slično. U Google karte ukucajte gdje želite ići i doslovno vam sve nacrta, odmah vam ponudi metro linije, broj stanica, stanica gdje ulazite/izlazite, izlaz na koji trebate izaći. Samo pratite mobitel i nikakvih problema nećete imati. Shinjuku stanica je stanica kroz koju dnevno prođe tri milijuna ljudi, a u rush houru to izgleda baš tako, kao da milijuni ljudi šetaju s vama, ali u toj silnoj masi ljudi mene nitko nije gurnuo, udario, u nijednom trenutku nisam stao. To je rijeka ljudi koja se konstantno giba i to funkcionira savršeno. Po dolasku vlaka Japanci se poredaju jedan iza drugoga i kad svi izađu onda ulaze i to tako glatko ide, možda zato što nismo puno stranaca vidjeli u Tokiju. U vlaku/metrou bez obzira koliko pun bio vlada tišina te čak imate i natpise koji vas upozoravaju da stišate mobitele, a pričanje na mobitel je krajnje bezobrazno. Japanci u vlaku/metrou spavaju ili igraju igrice.
Kyoto – drevni glavni grad Japana, mjesto gdje se tradicija spaja s modernim
Do Kyota stižemo Shinkansen vlakom, odnosno bullet vlakom koji postiže brzine do 320 km/h i do Kyota stižete za dva sata i 15 minuta. Mi smo karte za Shinkansen kupili unaprijed preko SmartEx aplikacije (službena stranica JR-a) gdje dobijete QR kod kojeg skenirate na ulazu u dio za Shinkansen vlakove. Taj dio je odvojen od klasičnog metroa, mada se sve nalazi unutar iste stanice. Vozili smo se s Nozomi shinkansenom s kojim najbrže dođete do Kyota jer staje na najmanje stanica. Iz Tokija Shinkanseni polaze s Tokyo station i Shinagawa station. Shinagava station je manja pa je i jednostavnija za doći do Shinkansena. Još jedna stvar koju bih preporučio je da prtljagu pošaljete unaprijed do iduće destinacije. Naime, u Japanu imate uslugu gdje dan prije check-outa, iz vašeg hotela prtljagu pošaljete u vaš idući hotel i ona vas tamo čeka kad dođete. U Japanu nije baš zgodno vući i nositi velike kofere zbog mnogo stepenica, gužve, a i kad kupujete kartu za Shinkansen i putujete s prtljagom onda možete kupiti samo zadnjih pet mjesta u vagonu jer iza njih postoji mjesto gdje možete odložiti velike kofere. Ta usluga vas dođe, ovisno o veličini i masi kofera, nekih 10 eura po koferu (veliki kofer s 25 kg prtljage).
Shinkansen vlakovi polaze svakih 20-ak minuta te možda i nije potrebno da unaprijed kupujete karte, sve ovisi o vašem komoditetu. Za razliku od megapolisa Tokija, Kyoto je mnogo manji grad (cca 1,5 milijun stanovnika) i to se osjeti, vidi. Međutim, za razliku od Tokija, Kyoto je pun stranaca, bolje reći prepun i iako je u Tokiju mnogo više ljudi, u Kyotu smo bome gužve dobro osjetili. Sve glavne znamenitosti su prepune turista i sami Japanci gledaju kako smanjiti toliki priljev turista. Uspjeli smo vidjeti Fushimi Inari, Nanzen-ji temple, Yasaka shrine, Imperial Palace, Kiyomizu temple, Ninezaka, Sannezaka, Arashiyama, Philosopher path koji bez sakure ipak ne pruža taj doživljaj koji bi pružao da šetate kroz rozo-bijeli tunel procvjetanih trešanja.
Ukoliko ste ljubitelj matche, onda je Kyoto pravo mjesto za vas i vrlo brzo shvatite da matcha latte kod nas i matcha u Japanu nemaju veze jedno s drugim. Japanci su ludi za matchom i stavljaju je u gotovo sve. Isto tako doktorirali su na palačinkama, a posebno na njihovim fluffy palačinkama koje morate probati. Cijene za hramove su im smiješne i kreću se do pet eura. Japan je poznat po svojim bambusovim šumama i daleko najpoznatija takva je Arashiyama bamboo forest. Međutim, isto tako je non stop krcata turistima, a radi se o stazi koja je dugačka cca 300 metara. Ukoliko želite uživati u miru u bambusovoj šumi jer zaista proizvode umirujuć zvuk koji je i zaštićen kao japanska nematerijalna baština onda prošetajte do Adashino Nenbutsuji hrama koji ima vlastitu šumu i gdje gotovo da nema nikoga ili posjetite Kodaji temple koji je odmah pored Ninenzake i koji je na naše iznenađenje bio gotovo pa prazan. Ukoliko iznajmite kimono neće vas nitko čudno gledati jer većina ljudi i šeta u kimonu po gradu, a prodavaonica za iznajmiti kimono ima jako puno.
Za kretanje po gradu koristite metro, a Suica koju ste kupili u Tokiju vrijedi u gotovo cijelom Japanu tako da je procedura ista. Za hranu posjetite Nishiki market i između ostalog probajte i Matcha pivo. Samo jedna usporedba u ponašanju Japanaca i stranaca – čekamo vlak i za razliku od Tokija gdje se Japanci poredaju jedan iza drugoga i čekaju da ljudi izađu iz vlaka, a onda tek ulaze u vlak, u Kyotu gdje su sve stranci čim se otvore vrata svi nagrnu u vlak pa niti ovi mogu izaći niti ovi mogu ući i tako u gužvi ipak svi nekako uđemo. Onda se ne čudim što su neke ulice u Gionu zatvorene za strance i što planiraju staviti crnu plahtu da pokriju pogled na Fuji. Ogromna razlika je u ponašanju između domaćeg stanovništva i stranaca.
Osaka – glavna gastrodestinacija Japana
U Osaku stižemo iz Kyota također Shinkansenom za nekih 15-ak minuta. Grad je to od cca 20 milijuna stanovnika i za razliku od Tokija i Kyota nemate toliko toga za vidjeti, međutim dobra je polazišna točka za izlete i naravno za uživanje u ipak najboljoj hrani u Japanu. Najpopularnija znamenitost je Osaka Castle koji zaista impozantno izgleda, međutim unutar dvorca vam je sve moderno, pretvoreno u muzej, jer je sam dvorac nekoliko puta uništavan.
Možemo reći da smo pravu sakuru doživjeli tek u Osaki i to zaista jako lijepo izgleda. Ne želim niti zamisliti kako to izgleda u ostalim gradovima, pogotovo u Kyotu, ali eto mi nismo bili te sreće. Centar svih zbivanja je Dotonbori, mjesto s hrpom restorana i dućana, a uglavnom se sve vrti oko hrane. Takoyaki i Okonomiyaki su poznatiji specijaliteti Osake. Međutim, kako smo u Kansai regiji, a ta regija je najpoznatija po mesu, po Wagyu mesu, čiji je najpoznatiji predstavnik Kobe steak.
Na pitanje koliko je Japan skup moj odgovor je da može biti i skup i jeftin, ovisi o vama. Ništa vam neće nedostajati ukoliko ručate u 7/11 i platite kompletan ručak za dvoje 15-ak eura ili odete na sushi koji je isto bagatela ili platite Kobe steak 150 eura. Najpoznatiji ili najpopularniji način pripreme Kobe steaka je Teppayaki, odnosno na metalnoj ploči i svakako preporučujem Kozai Steakhouse. Treba imati na umu da njihovi restorani obično rade dvokratno i to u vrijeme ručka i večere te da ćete isti obrok platiiti i do tri puta skuplje ukoliko idete na večeru u odnosu na ručak. Drugi popularan način pripreme Wagyu mesa je Yakiniku gdje sami pečete meso i preporučujem Matsusakagyu Yakiniku M.
Kako je Osaka domaćin EXPO2025 tako je i grad u radovima. Svakako je lijepo vidjeti Umeda Sky Building gdje imate vidikovac s pogledom na nepregledne nebodere Osake (zanimljivo kako svi gradovi imaju vidikovac, a jedino Split s najvećom zgradom u Hrvatskoj nema), Namba Yasaka Shrine, Shinsekai, Shinsaibashi, a svakako probajte i daifuku. Osaka mi je ostavila dojam življeg grada, slobodnijeg, “prljavijeg” ako u Japanu uopće možemo nešto nazvati prljavo, dozvoljeno je pušenje na ulici. Čak bih rekao da je ostavila bolji vibe na mene od Tokija koji je onako poslovan, umiven, mjesto bussinesa, a postoji i određena netrpeljivost između oba grada, tako da ako se u Tokiju hoda lijevom stranom, u Osaki se hoda desnom. U Tokiju je zabranjeno pušiti na ulici, u Osaki je dopušteno. Uglavnom uvik kontra.
Nara – iz Osake lokalnim vlakom stižemo u Naru
Glavna znamenitost Nare su jeleni koji slobodno šetaju gradom i smatraju se svetim životinjama. Dozvoljeno im je davati samo kekse koje kupite na ulazu u Nara park i čim čuju šuškanje keksa odmah se sjate oko vas. Nazvao sam ih bambi mafijom jer vas okruže i naravno svaki traži svoj keks pa onda znaju lagano gricnuti, gurkati. Čak su ih naučili da se moraju nakloniti prije nego dobiju keks. Svakako u Nari treba posjetiti Todai-Ji hram i prošetati parkom koji je zaista ogroman. Japanski vrtovi su nešto predivno. S koliko pažnje se samo djelatnici brinu o vrtovima, s koliko pažnje ih uređuju, milina. Kad ste već u Nari onda je šteta ne vidjeti, odnosno ne probati njihovu deliciju – mochi. Mochi je slatkiš koji se radi od rižinog tijesta s punjenjem u ovom slučaju kremom od slatkog graha, a njegovu izradu možete vidjeti u Nakatanidou.
Hiroshima
Do Hiroshime idemo iz Osake, Shinkasen vlakom i za sat i pol smo u Hiroshimi. Mjesto je to ogromnog stradanja i vječni podsjetnik da takvo nešto nikada više ne ponovimo. Sve bitno u Hiroshimi se nalazi u i oko Peace Memorial parka. Prvo mjesto koje vidjeli je Atomic Dome koji stoji u stanju u kakvom je bio i 1945. nakon što je pala atomska bomba. Najpotresniji muzej koji sam dosad posjetio je svakako Hiroshima Peace Memorial Museum gdje dva i pol sata gledate videa, slike stradavanja i naravno priču o Sadako i njezinim ždralovima. Zaista jako, jako potresan muzej. Imali smo u planu obići i Hiroshima Castle, Shukken garden te svakako detaljnije Memorial park, ali kako je cijeli dan padala ogromna kiša, još uz vjetrovito vrijeme jedino što smo mogli je vratiti se u Osaku, tako da mi Hiroshima ostaje neprežaljena. Kako smo karte za vlak kupili unaprijed, samo smo ih u aplikaciji SmartEx zamijenili s kartama za prvi sljedeći slobodni vlak. Inače, Japancima je najnormalnije čekati po sat vremena u redu za restoran pa smo tako i mi čekali nekih 45 minuta (prvi put u životu) i nismo požalili. Hiroshima okonomiyaki uz domaći sake vrijedi probati. Restoran se zove Nagataya.
Povratni let nam je isto bio sa Singapore Airlinesom, samo smo umjesto iz Tokija letjeli iz Osake. Imali smo presjedanje u Singapuru od 25 sati koje smo iskoristili da vidimo Singapur. Dočekalo nas je 30+C i 80% vlažnosti. Totalni šok u odnosu na ugodni Japan. Gardens by the Bay su must see lokacija i stvarno to izgleda nerealno. U sklopu vrtova nalazi se i Cloud forest te Flower Dome koje svakako vrijedi posjetiti. Još ono malo vremena što smo imali iskoristili smo da vidimo Sultan Mosque i Chinatown i nažalost to je bilo to. Mislim da su dva dana taman za vidjeti sve u Singapuru. Singapur također ima 7/11 koji je osjetno skuplji nego japanski i hrana mi se bar onako vizualno nije pretjerano svidjela. Grad je jako, jako čist, pun zelenila, a što tek reći za aerodrom? Zaista čudo od aerodroma kao i većina stvari u Singapuru.
Po povratku u Milano šok! U metrou svi pričaju, buka, žamor, život. Moram priznati da koliko god mi Japan bio vrhunski, ipak bi bilo jako teško živjeti tamo. Sve funkcionira savršeno, ali isto nedostaje života. Kad se zagledate u njihova lica, sva nekako djeluju tužna. Uvijek imaju taj hladni pogled, međutim čim im se obratite odmah se nasmiju. Možda je to ipak samo njihova čuvena pristojnost. Idelana kombinacija bi bila japanska upornost i organizacija te naša improvizacija i uživanje u životu jer u Japanu nema kafića s terasom gdje vi možete ispijati kavu i razgovarati s prijateljima koje vam nekad dođe poput psihoterapije. No, zato je plaća u Japanu 3000 eura, a za stanarinu izdvajaju oko 300 eura pa tko voli.
Suma sumarum je da posjetite Japan jer nema države koja mu je slična. Po arhitekturi da, ali ljudi i njihovo ponašanje i cijeli vibe nisam nigdje doživio. Apsolutno se ne trebate oko ničega brinuti u Japanu. Nema džeparoša, sigurnost je na jako visokom nivou, uslugu kakvu doživiš u Japanu ne doživiš nigdje, hrana je odlična i nema straha od nekog trovanja, voda im je za piće i u hotelima piše da se može piti, međutim mi nismo, japanske školjke i grijane daske su posebna priča. Jedina mana mu je što je daleko. Japan nije ništa skuplji nego države u Europi, ako ne i jeftiniji, međutim to sve ovisi o vašim afinitetima. Mi smo ručak plaćali i 15 eura i 100 eura tako da je sve relativno. Cijene hotela su kao i u Europi, prijevoz savršeno funkcionira, a taksi je ekstremno skup.
Ukoliko vas zanima kako je to sve izgledalo, više o Japanu možete pogledati na našim Instagram profilima:
Sayonara!
Posjetite naš YouTube kanal. Pretplati se na TIK TOK.
Uključite se u naše grupe na Fejsu: Vodič po najljepšim skijalištima, Savjetnik za putovanja Travel Advisor, Savjetnik za putovanja Europom i Savjetnik za putovanja Hrvatska.
