Travel AdvisorTravel Advisor

Kakav je život na Baliju i kako se otok oporavlja od turista

Prije par dana sam poslao Mail Tinu iz Zagreba za kojeg znam da već dugo živi na Baliju. Zanimalo me kakav je tamo život i kakva je sad situacija.

Koliko dugo živiš na Baliju i što radiš?

Na Baliju živim već desetak godina, u Indoneziji još par više. Ovdje imam vlastiti brand koji se bavi profesionalnom fotografijom i videom međunarodnih vjenčanja, obitelji na odmoru i turista, a od prije dvije tri godine u ‘fušu’ vodim goste iz Hrvatske i nešto iz Srbije,
što privatno po preporuci, što preko par tamošnjih putničkih agencija.

Da samo ukratko ispričam ‘otkud ja tj. mi ovdje’

Dakle, rođen sam, odrastao i završio faks (PMF matematika, smjer računarstvo) u Zagrebu.
Majka mi je rodom Zagrepčanka, a otac podrijetlom s indonezijskog otoka Sumatre.
Otac je završio ekonomiju i magistrirao kibernetiku u Zagrebu, a majka (Tea) je po zvanju pravnica. Oni su s mlađim bratom (Darijom) preselili devedesetih u Jakartu,
a ja sam pritom ostao u RH i posjećivao ih više manje svake godine.

Kao inženjer, niz godina sam radio na razvoju poslovnih (web) aplikacija u Zagrebačkom Siemensu, a fotografija mi je bila jedna od hobija. Samom fotografijom sam se počeo ozbiljnije baviti nakon što sam na Zagrebačkom međunarodnom salonu fotografije 2002.
kao mislim jedini iz Hrvatske dobio nagradu, brončanu medalju uručenu od gradonačelnika Bandića.

Kao fotografa i znatiželjnika, Indonezija me privukla kao veliko tržište i zemlja, kao i svojom raznolikom, posve drukčijom prirodom i kulturom koju ranije uopće nisam poznavao, a koja je djelomično po jednoj strani obitelji i ‘moja’.

Postoji li grupa Hrvata i ljudi iz Ex Yu koja se druži i sastaje?

Postoji! Prije par godina nas je bilo više i sastajali smo se svako malo.
Ilustracije radi, na mom rođendanu 2015-e je bilo petnaestak ‘frendova’ većinom iz RH koji žive ovdje i iz ostalih zemalja ex-Yu. Dosta je individualaca ili mlađih parova, više manje tzv. ‘digitalnih nomada’.

Zadnjih godina se to isto društvo pomalo raspalo i ‘raštrkalo’: neki su se vratili u matične zemlje, neki otišli u susjedne (npr. Šri Lanka, Tajland),
neki su otišli pravac Ibiza, Goa, dakle svašta nešto.

Trenutno je tu za stalno Petar iz Rijeke oženjen za Indonežanku, Bero iz ZG s kojim sam se vidio par puta, zatim Branko iz Srbije koji je instruktor ronjenja u Sanuru; privremeno je tu Damir iz Zagreba, par cura koje su leteće i podučavaju u području Ubuda ili Canggua jogu (ne znam jesu li još ovdje i imaju li posla s obzirom na situaciju),
uglavnom da, ima nas! Također mi se javlja dosta naših ljudi (starijih parova ili mlađih solo cura) koje smo vodili na izlete majka ili ja i koji bi rado kako kažu preselili ovdje ili kupili nekretninu pa provodili jedan dio godine na Baliju.

Očito im se jako svidjelo tu tj. bili su oduševljeni samim otokom, posebice prirodom i kulturom, vedrim, nasmijanim ljudima i tipično ležernom atmosferom koja vlada u ovom egzotičnom, mističnom, tropskom ‘raju’!
Sada je Corona bar trenutno ‘pošemerila’ sve planove, kako njihove, nas koji ovdje živimo i radimo, tako i na globalnoj razini.

Kakav je zapravo život na Baliju?

Pa ja bih rekao ukratko, da su prednosti Balija tj. ono što bih rekao ovaj otok čini posebnim. Raznolikost, tj. postojanje različitih ‘svjetova’, mogućnosti i sadržaja koncentriranih na jednom relativno malom prostoru. Ima svega od luksuznih beach klubova, restorana, vila i hotela koji su top i kakvih se ne bi posramio ni jedan New York,
do bujne tropske vegetacije, tradicionalnih sela, arhaičnih hramova i vrlo zanimljive i jedinstvene duhovnosti i kulture. Kontinuiran je i živa te ista kao i prije ‘petsto godina’ (za razliku od npr. Havatske, koja se prakticira samo u svrhu turizma, kao ‘atrakcija za turiste’)

Balinežani svoju religiju i kulturu shvaćaju više nego ozbiljno i nastavljaju je prenositi mlađim generacijama, unatoč globalnoj digitalizaciji, pametnim telefonima i društvenim mrežama poput Instagrama. Za to im svaka čast!

Bali je sve u jednom

-hipermoderni komercijalni ‘globalno-potrošački’ turizam
-duhovna i ‘new age’ destinacija
-destinacija za međunarodna vjenčanja
-wetness i spa destinacija
-jedinstvena tradicija i kultura

Kad sam već spomenuo prednosti, evo što ja osobno, a pretpostavljam i mnogi drugi smatraju nedostacima. Posljednjih recimo pet godina (za razliku od prije) se raširio zaista masovni turizam. Konvoji buseva puni uglavnom Kineza ili lokalaca (s drugih, susjednih otoka, poput Jave) na grupnim izletima, mitinzima, ekskurzijama i slično, kao i ‘ludi’ Instagram ‘selfie turizam’.

To je donijelo priličan pritisak na infrastrukturu. Promet i gužve, opća mobilnost, održavanje hotela i javnih površina postaju problem. Sve je dosta promijenilo kako fizičko lice Balija (u komercijalnijim dijelovima otoka, na jugu) tako i narušilo tu ‘Bali vibraciju’ koju svi volimo.
Gubi se ležernost, privatnost, sloboda da budeš ono što jesi, jednostavnost i lakoća života.

Pojavilo se odjednom bezbroj ‘fotografa’, ‘vodiča’, ‘Grab taksista (Grab je lokalni Uber)’, ‘Instagram wedding plannera’, auta na cesti od tko zna gdje što je stvorilo gužvu i nesklad kao nikad prije!

Koliko se život promijenio od početka pandemije?

Prilično! ‘Sreća u nesreći’ ili nevolji za nas je to, što su ceste konačno prohodne, da ne kažem zapravo prazne. Zrak je pročišćen, na plažama nema toliko smeća, nema bučnih grupa posjetitelja iz Kine. Svi lakše ‘dišemo’, bar u tom smislu.

S druge strane, ova kriza je naravno veliki udarac za gospodarstvo i egzistenciju na otoku. Kad nema takoreći uopće turista (kao sada) i ograničeno je pritom kretanje i socijalizacija, Većina populacije, uključujući i mene koji trebam održavati obitelj s dvoje male djece nema praktički nikakvog posla i prihoda.

Turizam ozbiljno pada, ima li turista i od kuda su?

Po nedavnoj odluci Guvernera Balija sve turističke destinacije (poput šume majmuna u Ubudu i slično) su zatvorene ‘do daljnjeg’. Zračna luka je koliko znam (iako većinom neprepoznatljivo prazna) još u prometnoj funkciji. Jedino je gostima iz tzv. rizičnih zemalja (poput Italije, Kine ili Irana) zabranjen ulaz.

Postoji li ograničenja u kretanju, poslu, kakva je atmosfera? Boje li se ljudi virusa?

Nama koji ovdje živimo se ne preporučuje, ali pritom ne i zakonski (zasad) zabranjuje put van otoka, pa tako i van vlastite kuće ili naselja. Većina ne putuje ne zato što se zapravo ne smije, već zato što su ljudi oprezni. Glede atmosfere, nema prevelike panike. Ljudi se jednostavno paze, no mislim da smo intimno svi,
kao i većinski ostatak planete, prilično zbunjeni ovim radikalno promijenjenim načinom svakodnevnog funkcioniranja.

Što sada raditi? Čime se baviti?

Na jednom Baliju? Ili bilo gdje drugdje, gdje se jednako sad ne može ići?
Kako dalje plaćati račune i rate ili dugove? To sve najviše muči, barem zasad.

Zaliha u dućanima koji nemaju previše posjetioca ima. Ima voća, mesa, svega. Indonezijska Rupija (domaća valuta) je međutim prilično pala u odnosu na euro ili dolar.

Djeca ne idu u školu od prošlog mjeseca. imaju lekcije ‘online’. Mi roditelji smo postali takoreći ‘neplaćeni instant učitelji’,
Barem u školi (Cambridge, međunarodnoj) u koju ide moj sin, gdje je program dosta napredan i zahtjevan. Sustav virtualnog podučavanja još relativno nerazrađen ili nepotpuno jasan.

Kakve su informacije i radi li vlada dovoljno?

Što se same zaraze tiče, lokalno još nije raširena. Službeni podaci kažu da ima (dosad) 9 pozitivnih (zaraženih) i stotinjak kontakata
pod prismotrom tj. nadzorom na Baliju. Dvoje je umrlih, oboje stranih i uz to starijih državljana (iz Velike Britanije).

To je na neki način ‘čudo’ za ovako prometan, globalno turistički otok. Rekao bih da ima prilično više zaraženih, no nije (barem ne još) znak za uzbunu.

Najveći rizik  predstavlja:

-na tisuće turista koji su takoreći ‘zatočeni’ na otoku jer se ne mogu trenutno vratiti u svoje zemlje (zbog zabrana i blokada na drugoj strani), a prethodno su putovali u druge zemlje gdje su se mogli ‘zaraziti’

-Balinežani koji se vraćaju s posla u inozemstvu (dosta ih radi na međunarodnim ‘cruiserima’)

-ljudi koji su bili u kontaktu sa zaraženim (bilo lokalcima ili turistima) a ne pokazuju pritom simptome.

-masovna okupljanja i povorke ljudi na ceremonijama koje su se još održavale do nedavno, oko tzv. Dana Tišine

-loše organizirana mreža medicinske pomoći i nedostatak opreme, osoblja i testova (u slučaju da izbije epidemija)

Sama lokalna Vlada je dosad prekinula odlazak svih učenika u škole, zatvorila turističke destinacije, ograničila donekle ulaz na Bali i izlaz s Balija. Preporučuje se u medijima stalno društveno distanciranje i izlazak iz kuće samo po opravdanoj potrebi ili nuždi. Ne održavaju se uglavnom nikakva društvena okupljanja (ljudi ne idu u crkve ili džamije, po novom pravilu na religijskom okupljanju smije biti max 25 ljudi…). Restorani i kafići još rade, iako su većinom potpuno prazni. Unatoč tome što su ljudi uglavnom samoinicijativno prilično disciplinirani, te mjere zasad nisu dovoljno ‘agresivne’.

Zanimljivo je da je sama organizacija vjerskih poglavara (Bali Hindu religije) zahtijevala ozbiljnije zabrane glede održavanja ceremonija, kretanja i ulaska domaćih i stranih turista na Bali. Guverner još uvijek drži relativno ‘labavu notu’, čekajući po vlastitim riječima instrukcije iz Jakarte, od Predsjednika Jokowija i centralne vlade.

Lp s Balija!

Tino

Travel Advisor – putovanja

Posjetite naš YouTube kanal.

Donosimo odgovore na pitanja koja putnici najčešće postavljaju

Previous articleAprilili – znate li kada je nastalo ludiranje?
Next articlePut kroz Knin: Skrivena jezera, slapovi i napušteno selo gdje je ubijen kralj Zvonimir