Baka servis, baka servis čini čuda uvijek, bilo kada i bilo gdje, po neupitnoj definiciji baka servisa kao nepisanog zakona ljudskog roda, pa ako je potrebno, bez pogovora lamentiranja baka putuje na drugi kraj svijeta, u Japan, čuvati unuka.
Japan, po prvi puta u životu. Putujem sama, bez prethodnih priprema tako tipičnih za turiste željnih novih avantura. Samo “kupili smo ti kartu i kreni“. To će biti kratki boravak u Japanu, nešto poput speed data-a, taman da se negdje smjestim, a već moram dalje bez pobližeg upoznavanja.
Naoružana minimalnom opremom za preživljavanje susreta sa dvogodišnjim unukom (čitaj autićima, lopticama i bojicama) koji živi na Filipinima i baku/lolu (filipinski)/nonu uglavnom zna preko WhatsAppa. Pakiram kofere sa Vegetom, Bronhijem, Domaćicama te krećem u nepoznato. Ako preskočimo dugo i prilično dosadno putovanje, skoro 3 satni let Zagreb –London, čekanje od malo manje nego 5 sati na aerodromu, pa 12,5-satni let London – Tokyo, cca 20 sati. Japan here I am!
Nakon prvobitne sreće i entuzijazma „ja sam stvarno u Japanu“ slijedi stereotipno ponašanje svake normalne ženske osobe. Gdje je prvi WC? Japanski WC,to je ljubav na prvi pogled/dodir/ koja će trajati vječno, do kraja mog života, ne šalim se! A nije da nisam isprobala razne WC-e, gradske WC-e, seoske WC-e, vanjske WC-e, mobilne WC-e, čučavce, avionske WC-e, WC-e u vlaku i autobusu, jedrilicama i brodovima. Nema do japanskog WC-a, a moj prvi je aerodromski WC.
Prostor jedne kabine aerodromskog WC-a je, u odnosu na njihov mali životni prostor, ogroman. Možete bez problema ući sa koferom, sresti ćete se sa sklopivom zidnom siguronosnom stolicom za bebu, sklopivim zidnim nosačem ručne prtljage, obaveznom siguronosnom ručkom da se lakše dignete sa WC-a, ali sam WC je sience fiction u odnosu na ostatak svijeta. Potpuno automatiziran i dizajniran za uživanciju prilikom tako esencijalne i ne baš lijepe radnje ljudskog tijela.
Naravno da vam se prije korištenja nudi dezinfekcijsko sredstvo kojim očistite wc dasku (sami ili automatizirana opcija), a kad sjednete slijedi šok, najugodniji mogući, daska je grijana, o moj Bože! Nemojte misliti da je takva ugoda bila nakon avionskog wc-a (kojeg ne želite ni dodirnuti), zato što sam bila umorna ili zato što je klimatski zima, to je jednostavno svaki puta f e n o m e n a l n o. S vaše desne strane (dok sjedite) se nalazi kontrolna ploča, po jedna tipka za svaku funkciju, grafički objašnjene radnje, opisane
japanskim pismom te, uglavnom samo na aerodromu i hotelima, jednorječni engleski prijevod.
Ponuđene su razne tipke.Tipka za zvučnu zavjesu (jer ne želite da netko sluša vaša crijeva) koja projicira zvuk puštanja vode, s regulacijom glasnoće i trajanjem koliko vi želite, isključujete je jedinstvenom tipkom za prekid. Slijedi tipka za mirisnu zavjesu, opet, ne želite da ljudi nakon vas pale šibice. Tipka za pranje straga, sa regulacijom jačine i temperature mlaza, tipka za pranje sprijeda, naravno sa regulacijom jačine i temperature mlaza, tipka za sušenje – koliko jaki i topli fen želite, te naravno tipka za grijanje daske, on-off. Bez straha, toalet papir u rolama je prisutan, ali je izuzetno tanak, jednoslojan, kakav pristojna domaćica u Hrvatskoj ne bi nikada kupila. Higijeničar, upiši minus, ali mali.
Druga kultura i običaji se uočavaju već pri izlazu iz aviona, prvo vas zatekne njihova ljubaznost. Čim vide da netko prolazi, zaposlenici aerodroma oduševljeno i sa osmjehom glasno pozdravljaju i usmjeravaju na japanskom, pritom se naprestano klanjajući, izazivajući u vama osjećaj čudne nelagode i dužnosti da uzvratite istom mjerom, toj potpuno nepoznatoj osobi, umjesto da, kao pravi europljanin, totalno ignorirate ljude pored sebe, žureći prema vašem cilju kao da vam život ovisi o tome. Jednostavno se ne možete oduprijeti japanskoj ljubaznosti, primjećujem kako se moje lice nesvjesno osmjehuje nazad praćeno čudnim polunaklonom moga tijela, zaražena sam!
Uslužnost. Čim vide da ste zastali ili da imate onaj zbunjeni izraz na licu, odmah će vam pristupiti (uz smješak i naklon) i ponuditi pomoć. Engleski nije jezik kojim se služe svi kao više manje svuda u svijetu. Egleski jezik znaju zaposlenici aerodroma, recepcija hotela kao i svih informacijskih pulteva, bili oni u shoping centru ili na stanicama vlakova, autobusa. Drugo stanovništvo se baš i ne služi stranim jezicima, ali će pokušati pomoći vam na svaki način, uz obavezni smješak i klanjanje, pa makar to značilo da vas vode za ruku do mjesta na koje trebate doći uz uvjet da su shvatili gdje želite doći. Pomaže ako jasno izgovorite ime hotela i adresu jer mnogi ne čitaju ništa drugo osim japanskog pisma.
Predanost zanimanju/poslu.To je nešto što shvaćaju vrlo ozbiljno, bez obzira koji posao odrađuju. Ako pritom imaju priliku nositi voljenu uniformu koja uključuje kapu (šešir za žene), bijele rukavice i neko svjetleće pomagalo u obliku palice (kojom obožavaju mahati kao Jedi u Star Wars filmovima) pritom ljubazno pozdravljaju klanjanjem i nagibom glave, onda shvaćate šta znači ponosni zaposlenik. Uglavnom, odlučujem umjesto vlakom ići busom za Tokyo, Shibuyu, dan je, zašto ne vidjeti nešto od grada.
Autobus ima free wifi (vrlo bitno za komunikaciju sa djecom, svi aerodromi imaju free wifi, obratite pažnju da vam ostane uključen zrakoplovni način da ne bi nabili poveći telefonski račun). Sjedalo je (naravno) grijano, vezanje obavezno u vožnji, pritom slušate snimljeno upozorenje da ne govorite glasno kao i da isključite zvuk na mobitelu uz obavezno korištenje slušalica u slučaju da gledate/slušate nešto na svom uređaju, te da vodite računa da jačina zvuka vaših slušalica ne smeta drugim osobama. To je pravilo koje vrijedi u restoranima, vlakovima, autobusima,čekaonama. Uglavnom SVUDA i stalno ćete imati prilike slušati nasnimljene upozoravajuće glasovne poruke na japanskom i engleskom ili gledati naljepnice koji će vam to isto grafički objasniti. Dakle šutite, a ako baš morate razgovarati, šapćite.
Novac ili bilo šta drugo (hrana, vaša kupovina, karta, vozni red) se daje i prima sa dvije ruke (jedna ruka je nepristojna, nijedan japanac neće to napraviti) uz mali naklon kao znak poštovanja i zahvale. Vrijedi za obje strane.
Nakon otprilike sat vremena vožnje od Haneda aerodroma, (prolazimo uz Tokyo Tower koji izgleda kao crvena imitacija Eiffelovog tornja u Parizu) do Shibuya stanice gdje se nalazi „ono“ prometno raskrižje koje gledate na svim reportažama o Tokyu, kada je zeleno za pješake, svi masovno kreću u svim smjerovima, uzduž i popreko.
Susret sa sinom, snahom i unukom je, naravno, emotivan i veseo, oni su već jedan dan duže u Tokyu, kupovali zimske stvari za sve, pogotovo za dijete. U Manili nema baš veliki izbor skijaških odijela, čizmi i tople odjeće ni za djecu ni za odrasle, što obzirom na klimu i temperature, nije začuđujuće.
Odlučujem i ja odraditi obavezan poklon shoping, samo za moju mamu koja doma čuva muža, psa i kuću. UNIQLO je japanska modna kuća koja ima kvalitetne stvari po jako pristojnim cijenama. Ako je iznos kupovine iznad 5.200 yena (cca 50 US $), svuda možete tražiti tax free koji vam odmah isplate (uz obavezno predočenje
putovnice u koju naljepe račun).
Zaboravih napomenuti, obavezno posjetite njihov dućan/robnu kuću Don Qujote, to je već samo po sebi doživljaj. Toliko nabijene nuđene robe na više etaža, svih mogućih aspekata od domaćinstva, igračaka, uređaja, sitnog namještaja, kozmetike, lijekova, odjeće, obuće, lonaca, čaša, tehničke robe, hrane za ljude i životinje….taj dućan ima a p s o l u t n o SVE od igle do lokomotive, ne kažem da je vrhunska kvaliteta, ali je vrijedan posjete kako bi osjetili „bombardiranje“ artiklima. Otvoreni su 24h/7, uvijek stignete nešto kupiti.
Yene je najbolje odmah promijeniti na aerodromu jer nije garantirano da ćete na skijalištu ili manjim mjestima moći promijeniti novce, kod njih nema mjenjačnica na svakom kutu kao kod nas. Kreditne kartice su svuda rado prihvaćene, osim kada se radi o automatima za piće, hranu, karte, igračke, a automati su svuda prisutni. Pitam se koliko zarađuju jer su svi restorani puni, a posvuda su.
Postoje i restorani koji u izlogu imaju automat sličan automatu za cigarete na kojem su prikazane slike sa brojem i cijenom jela, jednostavno odaberete, ubacite novce i uđete u restoran dok se vaša narudžba već priprema. Prije svakako provjerite da li ima mjesta za sjedenje da ne bi jeli ispred restorana. To je dopušteno ili recimo da se tolerira, ali je jako nepristojno jesti vani, dok hodate, vozite se javnim prevozom, u dućanima, kolodvorima, stanicama. Nigdje osim ispred restorana/dućana/ ako niste uspjeli naći mjesto unutra. Znači, nema hodanja sa pecivom, pizzom, sendvičem, sladoledom, čokoladicama kao kod nas.
Nigdje nema terasa sa stolovima kao kod nas, takav luksuz je samo za najbogatije, na
terasama poslovnih nebodera ili super skupih hotela.
Napomena, kante za smeće nećete nigdje pronaći, ni na cesti ni u dućanima, spremite se da svoje smeće nosite sa sobom do sobe u hotelu ili na aerodrom. Hotel je neboder, sobe su male, kofere morate gurnuti pod stol da bi mogli prići krevetu koji je uguran u vlastitu nišu i čini najširi dio sobe.
Širina kreveta (na kojem je uredno složen ogrtač i papirni labud napravljen origami tehnikom) određuje i širinu kupaone, a u njoj se nalazi obavezni najdraži WC, umivaonik i kada, da, kada dužine 1,2m koliko i krevet.
Naravno da japanci razmišljaju ekološki, voda iz umivaonika puni wc rezervoar za ispiranje. Za korištenje kupaone vam stoje na raspolaganju posebne papuče, ne iste kao za sobu. Znači, kad ulazite u kupaonu, preobuvanje u kupaonske papuče, kada izlazite vraćate se u sobne papuče.
Hoteli (osim jako skupih) nemaju restoran i ne nude ni doručak, pa se kreće u obilazak bez doručka. Odlučujemo se za taxi (najskuplja opcija) radi djeteta i kolica. Vozači su uniformirani, u bijelim košuljama sa kravatom, tamnim prslucima i hlačama na crtu, bijele rukavice su obavezne. Uljudno pomažu sa kolicima, nakon kraćeg sporazumijevanja (ne govore engleski) gdje želimo ići, uživamo u vizurama grada i ugodnoj vožnji do parka sa hramom Meiji Shrine koji je veličine Maksimira, tako da se zadržavamo samo na području hrama uz obavezno odlaganje naših želja za dobrobit čovječanstva i naše obitelji, napisanih te predanih u kuverti sa malom novčanom donacijom da pomogne.
Krećemo taxijem dalje uz Imperial Palace, rezidencije vladara. Prometne gužve nema, valjda jer je nedjelja, ali većina japanaca koristi autobuse ili vlakove, turisti taxije, osobni automobili su rijetkost jer treba imati osigurano vlastito parkirno mjesto u garaži da bi uopće imali automobil. Garaže u Tokyu su luksuz i veoma skupe, sve funkcioniraju na principu liftova za podizanje i spuštanje automobila na katove, zaokretnih platforma za ulaz i izlaz jer nema mjesta za dolazne i odlazne rampe kao kod nas.
Dan i pol za razgledavanje Tokya je puno premalo, ali takav je raspored. Premalo za obići atrakcije, ali može se doživiti Japan. Cijela nacija je zaluđena anima modom, crtićima, postoji cijela subkultura koja se identično oblači, češlja, šminka. Kupuju i troše ogromne svote novca na karte, stripove, kostime, igračke…sve što je vezano uz anima, kako bi živjeli takav image.
Cijeli jedan kvart, Akihabara, živi od te industrije. Postoje prostori u prizemlju zgrada koji imaju složene prozirne boksove sa lokotima slične garderobama u svlačionicama velikih sportskih dvorana, koje možete unajmiti (platiti po danu, tjednu, mjesecu…) i tamo izložiti vašu osobnu kolekciju igračaka ili da ne vrijeđamo nikoga, kolekcijske figure i hobby artikle razne tematike, ali uglavnom vezano uz Anima kulturu, kojima se onda drugi prolaznici dive i slikaju. Naravno, boksovi imaju različitu cijenu, najskuplji su oni odmah uz pločnik i u visini nivoa glava promatrača i potencijalnog kupca vaše kolekcije.
Dućani, koji su u stvari manji neboderi, su tako uskih gabarita da jedva prolazite uz natrpane police, a stepenice koje vas vode na katove (ako nema malog lifta) su toliko uske da se jedva možete mimoići sa drugom osobom.
Nema šanse da bi to prošlo u Europi, siguronosni izlazi ne postoje ili se ne vide od gomile ponuđene robe. Apsolutno ste bombardirani količinom stvari, reklama, automata na cesti, ljudima koji se kreću na ulici. Desit će vam se da krenete automatizmom protiv struje, po desnoj strani pločnika, dok ne shvatite da se konstantno sudarate sa maskiranim ljudima. Svi nose medicinske maske preko ustiju i nosa, djeca, mladi, stari, obučeni u skupu dizajnersku odjeću ili trenirke, kao da cijela nacija imitira hitnu službu i doktore. (Primjećuje se da maska na licu postaje pravi modni accessoar jer se pojavljuju varijacije na temu design-a u boji i obliku).
Druga opsesija su im mobiteli, uvijek u ruci, tipkaju, gledaju, fotografiraju, obavezni selfiji posvuda, u restoranu sa naručenom hranom, sa prijateljicom, sa životinjama. Većina japanaca u velikim gradovima nema mogućnosti držati kućne ljubimce, što zbog malog životnog prostora, što zbog radnog vremena, tako da imate razvijenu industriju dućana i kafića u kojima plaćate da sjedite i igrate se sa životinjama dok pijuckate svoje piće ili jednostavno provodite vrijeme dremajući u sjedećem položaju uz životinje.
Mi smo obišli dućan sa malim štencima i mačkama, platili kafić na 2 katu za igranje sa
zečevima i ježevima (valjda su popularni zato što su jaaako male životinje) gdje sam zapanjeno promatrala mladi par kako sa debelim zaštitnim rukavicama glade bodlje ježa pritom ga gledajući sa toliko ljubavi kao da im je prvorođeni sin.
U drugom kafiću, na 4. katu, možete se družiti sa sovama svih mogućih veličina i vrsta, kao i ribama, uz jednu slobodno šećuću domaću smeđu kokoš (juhica) koja je takoreći gazda lokala.
Sigurno postoje kafići i sa neuobičajenim životinjama, ali meni je i ovo bilo too much. Postoje još čudniji lokali, ali za odrasle, prostitucija je u Japanu legalna, uredno se plaća porez, svuda se nude i reklamiraju takve „kuće“, odnosno lokali, a navečer ćete uredno vidjeti prostitke na cesti. Normalno je da u istoj zgradi bude npr. dućan sa igračkama, pa na katovima sve moguće, od životinjskih kafića, restorana gdje vas opslužuju mlade djevojke obučene u „uniforme“ kao iz pornića i soba za „masažu“ gdje se odvija završni čin.
Orijentacija u prostoru (ili barem Google Map App ako nemate „vlastiti ugrađeni GPS“ ) je veoma bitna u Tokyu, grad je velik, zgrade su slične, ali prava zbunjola nastaje ako trebate ići metroom, super organiziranom mrežom podzemnih i nadzemnih vlakova koja neprestano puni i prazni „trbuh“ ovog ogromnog grada. Naime, sve je napisano japanskim pismom osim brojeva.
Postoji grafički prikaz linija na zidnim panelima na ulasku u stanicu, opet na japanskom, a mape sa prevodom na engleski jako brzo nestanu sa polica informacija. Karte se kupuju na automatima na kojima imate izbor engleskog jezika, ali sigurnije je da pitate na informacijama koji vlak trebate da dođete gdje želite. Zašto? Zato jer ćete vrlo vjerojatno presjedati barem jednom, ako ne i više puta, pa je bolje da vam napišu gdje točno presjedate, a i karte se kupuju iznova na automatima stanica kada presjedate pa je i to dobro znati.
Jedanput kada ste kupili svoju kartu i pronašli na koji peron da krenete, nemojte se začuditi ako nema lifta ni pokretnih stepenica kojima bi transportirali svoju prtljagu. Vjerujte, 50ak stepenica sa dva kofera nisu nimalo zabavna stvar, a pogotovo ako u 4:30 sami žurite da stignete jedini vlak koji će vas dovesti na vrijeme na aerodrom. Da sama, jer moja djeca idu kasnijim letom za Sapporo, moje dizanje je u 3h, pakiranje, u 4h po laganom snjegiću guram dva kofera prema Shibuya stanici gdje moram stići na prvi vlak (sa presjedanjem btw) i stižem u 4:10 pred ZATVORENE ulaze stanice….WTF??
Ogledam se oko sebe, nekolicina mlađih (valjda se vraćaju iz noćnog života) sjedi na stepenicama ispred spuštenih roleta ulaza i mirno čekaju. Koristim priliku za noćni selfi ispred kipa vjernog psa, Hachikom, o kojem ste valjda baš svi čuli i pogledali film.
U 4:15 se već skupila gomila ljudi (gdje idu i zašto, od kada rade?), ulazi stanice se otvaraju u 4:20, brzo kupujem kartu na automatu i odrađujem spomenute stepenice. Na peronu zauzimam prvo mjesto na jednoj od linija koje označavaju poziciju reda za ulaz u vlak, takvih linija ima dvadesetak ili više, ovisno veličini perona. Iza mene se U PAR SEKUNDA već stvorio red.
Vlak dolazi točan kao urica, 4:38, iako ulazim prva u svom redu jedva hvatam slobodno sjedeće mjesto, jer su japanci pravi Tetrix majstori, jednom kad uđu u vagon, brži su od munje za ugrabiti mjesto. Isto tako u sekundi padaju u duboki san, sjedili ili stajali, nema veze…nevjerojatno…spavaju naslonjeni na potpune strance, ruksake, prozore, vrata…ako ne gledaju ili prčkaju po mobitelima uz obavezne slušalice u ušima. Tišina vlada, osim zvuka kretanja vlaka, najava stanica kao i već spominjanog nasnimljenog upozorenja o neometanju suputnika bukom.
Spavaju kao da, ako sad ne iskoriste priliku za san, neće moći preživjeti dan, a izgleda da im je radni dan dugačak, obzirom da su vagoni vlaka dupkom puni, a još nije ni 5 ujutro. Kako tek izgleda prava gužva? Imaju i Brdo samoubojica što zapravo, puno objašnjava. Nakon (uspješnog) presjedanja, kupovanja nove karte i novih 50ak stepenica tegljenja kofera, sjedam u vlak za Narita aerodrom. Ukupna vožnja vlakom 2h, već mi je knap za let, brza orijentacija i trčanje prema mom terminalu.
Snjeg je sada ozbiljan i obilat. Chek in, ulazak u avion i sjedenje u avionu od preko sat vremena. Čeka se red za odleđivanje aviona kako bi mogli uspješno uzletiti prema otoku
Hokkaido, na kojem je najveći grad Sapporo, starijima poznat po Zimskim olimpijskim igrama 1972, prvih održanih u Aziji i skijaškim skakaonicama. Nakon 2 sata leta sljećemo u New Chitose aerodrom, gdje sam trebala pričekati par sati na moju djecu kako bi zajedno sa autobusom krenuli na skijalište Kiroro i naš hotel.
Sin javlja preko WA da je njihov Jet star let otkazan i da moraju brzo kupiti nove karte od druge kompanije, ljut kao ris mi govori da će oni sletiti tek navečer i da krenem busom prema skijalištu, odnosno hotelu. Opet sam prepuštena sama sebi, krećem na informacije, objašnjavam gdje trebam doći, šalju me na desk autobusne prevozne kompanije gdje kupujem kartu za bus.
Dok čekam vrijeme za polazak, gladna sjedam u restoran (u avionu nema hrane i pića osim ako ne platite master cardom) i naručujem tempuru od piletine, škampa i povrća….mljac, mljac. Btw, njihova klopa je odlična, birajte domaću hranu (ramen, sushi, tempura…), nemojte jesti pizze i njemačke kobasice, pripremite se za štapiće jer nemaju vilice i noževe, osim eventualno malu plastičnu vilicu za bebe. Oprez, nikada nemojte ništa napiknuti štapićem, vrlo nepristojno, rađe prislonite zdjelu ustima i gurajte u njih hranu štapićem, tekuću hranu slobodno popijte.
Hrana koju nude je uglavnom prezentirana u slikama na panou ispred restorana ili u izlogu u potpunoj 3D imitaciji u boji i veličini, što pomaže pri izboru, ali opet ne toliko da znate da li ste naručili jako ljutu ili slanu hranu.
Slijedi preko 2 sata vožnje autobusom po većinom neočišćenoj snježnoj cesti koja bi kod nas bila razlog medijske pobune i razapinjanje gradonačelnika na poveći križ (dobro je da je vezanje pojasa obavezno), uz zabranu razgovora i glasanje mobitela, tokom koje pokušavam fotografirati prirodu…fascinantno je da odmah na obali oceana ima metar snjega, taj prizor ne gledamo često na Jadranu i nadam se da nećemo nikada.
Ribolov je razvijen i tradicijski veoma bitan za njihovu kuturu. Svi znamo da još uvijek legalno love najveće morske sisavce, kitove i to je nešto što većina ostatka svijeta ne razumije, nadam se da će se taj lov ukinuti.
Morska hrana je općenito veoma prisutna u njihovoj ishrani, da li sirova, obrađena, kuhana, pečena, konzervirana – sveprisutna je.
Čipsevi, smokiji, štapići, sve je većinom proizvedeno od račića/škampa, pa oprez za
sve koji imaju alergiju na tu vrstu hrane. Provjerite i pitajte jer ne postoji prevod na engleski. Pogotovo ako imate malu djecu za koju ne znate da li će reagirati ili neće.
Hokkaido je njihov drugi po veličini otok, najsjevernije smješten, populacija je najstarija u cijelom Japanu. Mi znamo i koristimo njihovu hokkaido tikvu, tamo ima niz prehrambenih proizvoda na bazi tikve, npr. slani štapići od tikve.
Ono što je donekle paradoksalno jeste da cijena kuća pada sa godinama starosti, ide u negativnu vrijednost pa ćete morati srušiti kuću kako bi cijenom zemljišta zaradili novce, a ne izgubili ako uz zemlju prodajete staru kuću.
Kuće su građene kao jednokatnice, uglavnom sa ravnim krovom, bez ikakvih arhitektonskih istaka, monotone i izgledom nalik kontejnerima, vrlo blizu jedna drugoj, bez vrta i (ukoliko ga imaju) malim parkirnim mjestom, tako da imate osjećaj da svi susjedi jedni drugima dodaju čaj kroz prozor. Vrlo malo ima kuća sa krovom, nikada sa crijepom, to su sve neke plastificirane obloge krovova i zidova, valjda radi oštre klime.
Snjeg pada, svi se voze brzo (naravno, po lijevoj strani ceste) pa ne čudi da usput prolazimo uz na bok prevrnuti kombi, sad shvaćam zašto je vezanje obavezno. (Inače, izvan velikih gradova, automobil se opet pojavljuje kao omiljeni kućni ljubimac, makar je i dalje najpopularniji javni prijevoz autobusom ili vlakom).
Na dijelovima ceste, u mjestu koje prolazimo na putu prema planinama, postoje grijane dionice sa prevelikim nagibom za sigurnu vožnju gore- dolje, pa tako imate utabani snjeg, pa komad ceste od 100 m potpuno suh, pa opet prelaz na 10 cm utabanog snjega. Pločnici se ne čiste do asfalta nego se isfreza (u metar snjega) uski prolaz za pješake koji se svi kreću kao pingvini, malim koracima, stopala orijentiranih prema unutra.
Japanci općenito imaju takav hod, posvuda uviđate da su im karakteristične „O“ noge i to jako velikog radijusa, pogotovo kod starije populacije, ali i kod mladih. Recimo, vidite zgodnu curu obučenu u anima minicu sa čizmama ili karakterističnim „bakinim“ crnim cipelamana na petu sa remenom i obaveznim čarapicama kako hoda sa takvim oksericama da se zapitate da li japanci nemaju ortopeda pedijatra i koliko operacija kukova dnevno obavljaju. Možda je kriva japanska tradicija, gdje se kod kuće sve dešava u klečećem položaju, tvrdi futon kreveti ili je jednostavno krivac takva genetika. Vjerojatno je zato japanska moda prilagođena njihovim krivim nogama .
Obožavaju nositi predimenzionirane hlače-suknje, širokih nogavica čudne dužine do gležnja, uz obuću koja više liči na ortopedske cipele. No dobro, kao da sam ja neka fashion
ikona.
Dolazak na skijalište, soba je veoma pristojne veličine, kreveti američki standard, kupaona ima odvojen omiljeni wc, odvojeno tuš i kadu od pretprostora sa umivaonikom i garderobom, vjerojatno jer je hotel usamljen uz liftove, na samim stazama i nema problema sa prostorom.
Ako očekujete ramba camba provod, odnosno apres ski, onda većina japanskih skijališta nisu za vas. Nakon skijanja je večera i spavanac, nema sela ni dućana osim priručnog dućana sa ski opremom koji se nalazi odmah pored iznajmljivanja ski opreme.
Ok, ima i mali dućan u hotelu, gdje možete kupiti suvenire, lokalne grickalice i čokoladice, malo alkohola i prigodne igračke za djecu popust plastičnih sanjki ili autića. Od ostalih atrakcija su tu normalni bazen, oonsen (vruća termalna voda), teretana, igraonica za klince kao i automati za igranje. Naravno, sve se extra plaća makar je ovo Sheraton hotel sa 5 zvjezdica.
Nema kao u Europi, da gost hotela može sve koristiti for free. Lobby hotela ima obavezni kamin, ali je lociran odmah uz automatizana vrata ulaza tako da vam nije ni ugodno tamo boraviti, osim ako nakon skijanja ne čekate autobus za povratak u vaš hotel ili dom.
Skijašima je preko dana dostupan restoran u kojem mogu boraviti kompletno opremljeni, na bazi kantine, slično kao i ostatku svijeta. Osim toga postoje automati za piće i hranu, kao i mali dućan sa slatkišima i pićem za one koji žele samo brzi snack i odmah dalje.
Za one koji se žele presvući, postoje grupne svlačione kao i kupaone, a možete iznajmiti ormariće gdje ćete ostaviti skije i pancerice ako niste smješteni u hotelu kraj staza. Skijašima koji su sa sobom ponjeli torbe i ruksake sa hranom, ponuđena su mjesta za sjedenje i odmor gdje slobodno mogu pojesti svoj sendvič.
Obzirom na kvalitetu i količinu snjega, tamo dolazite upravo zbog fenomenalnog skijanja, po dubokom friškom pršiću, te vas radi toga vjerojatno neće smetati da snjeg pada svaki dan. Smetat će vas ako ste baka sa malim djetetom koje nema šta drugo raditi nego se igrati u zatvorenom prostoru, bez mogućnosti šetnje po prirodi jer je duboki snjeg i jer su temperature od -20 do -10 stupnjeva.
Zato odlučujemo jedan dan provesti u razgledavanju Sappora, što znači prvo sat vremena vožnje busom do mjesta Otaru Chikko gdje sjedamo na vlak kojim se vozimo 40 tak minuta do Sapporo centra. Vlak vozi uz samu obalu i opet me zapanjuje ta koorelacija oceana i snjega.
Sapporo je grad koji vole kineski i ruski turisti, iznad centralne stanice koja spaja sve linije i vrste transporta, nalazi se poveći shopping komplex sa svim najskupljim dizajnerskim brandovima svijeta. Tu nema ništa osrednjeg ili povoljnog ukoliko niste inače platežno na tom nivou. Valentinovo je samo par dana u prošlosti i dućani su još uvijek puni parovima, gdje žene oduševljeno isprobavaju nakit, dok muževi sjede sa strane, vjerojatno razmišljajući koliko će ih to ovaj puta koštati. Lagana šetnja po užem centru grada, obilazak stare vijećnice, slikanje pored svake imalo zanimljive atrakcije.
Na našu žalost, promašili smo Snježni festival se održavao u centru samo tjedan dana prije. Prije povratka nazad, odlučujemo pojesti nešto jer nećemo stići u hotel dok traje večera.
Vlakom nazad do Otaro Chikko, ovaj puta moramo uzeti taxi do hotela jer autobus više ne vozi, već je 21 h. U međuvremenu, snjeg je ozbiljno napadao i dalje pada, da li će taxi htjeti voziti po tom nevremenu sat vremena do hotela…hoće. Iako, da smo stigli sljedećim vlakom, mislim da bi tražili sobu u mjestu. Vožnja za pamćenje, snjega ima barem 30 cm na cesti, vidljivost smanjena, taksista drži brzinu ne manju od 50km/sat cestom koja ima ozbiljne upone i zavoje.
Poskrivečki snimamo vožnju, ne baš opušteni, ali obzirom da nam u susret stižu drugi automobili i da postariji taksista ovu rutu vozi cijeli život, lagano se opuštamo. Snježni uvjeti na cesti su tamo normalni, automobili opremljeni za takve uvjete, a domaće stanovništvo naviknuto. Sretno stižemo i ljubazno zahvaljujemo vozaču sa oba palca podignuta u zrak.
Ako se niste dovoljno skijali po danu, bez brige, barem jedna staza ima osigurano noćno skijanje. Postoje i ski resorti gdje uglavnom dolaze stranci, gdje je ponuda apres ski velika i gdje dnevno prosječno 5 stranaca završi na ortopediji, ali ne zbog nesreće na stazama već radi utjecaja alkohola na apres ski zabavama.
Na povratnom putovanju susrećem po aerodromima strance zamotanih šaka, laktova, gležnjeva, u kolicima, razbijenih noseva. Svi sa ski prtljagom. Sretno im bilo, jer ih čeka barem 20ak i više sati leta (ako imate letove gdje ne čekate dugo po aerodromima) do njihovih domova.
Mene je čekao dug i naporan put u raznim vremenskim zonama. Ustajanje u hotelu skijališta u 6h, brzi doručak, autobus u 8:30 za aerodrom New Chitose, 2 h vožnje po snjegom prekrivenoj cesti, ispraćanje obitelji na njihov let uz obavezno plakanje za obožavanim unukom (šta reći, a ne zaplakati, šmrc), te 9 satno čekanje na istom aerodromu (gdje uz spomenutu tvornicu čokolade, restorane, obavezne dućane za shopping suvenira i hrane, imate i kino dvoranu, igraonicu sa automatima kao i dječjim igralištima te hotel sa oonsen bazenom za odmor i relaksaciju.
Slijedi dvosatni let za Tokyo, tamo opet čekanje od 4 sata (po noći, kada je sve zatvoreno od duty free-a do restorana te opraštanje odvoljenog wc-a) za let za London u trajanju od 13h, kratkih 2 sata čekanja u Londonu za 2,5 satni let za Zagreb. I eto me časkom, nakon 38 h u pokretu, opet u mom Zagrebu, voljenom mužu/dedi/loli/nonu u zagrljaju!
Bye bye Japan, vidimo se opet, sljedeći puta i ja skijam!
by: Gordana Klarić
https://www.travel-advisor.eu/prognoza-cvata-tresnje-u-japanu-2017/
