Izabrati Norvešku kao destinaciju za razbibrigu od previše posla, svakodnevice, klasičnog načina i režima života i nije u top destinacijama. Nekako zvučnija imena za odmor duše su tropske, nerijetko azijske destinacije.

No ja s tim istim ciljem silazim iz aviona u 22:30 u Oslu, koji je još u razdanjenom sumraku. Prva razlika između onoga što sam navikla od sunca i neba u to doba dana i ono što se trenutno nudi je zabilježena s mrvicom bojazni kako zaspati bez mrklog mraka.

Svoje prvo od sedam noćenja odlazim kod Couchsurfing prijatelja koji svoju kućicu posebno skrbi dvadesetak minuta daleko od centra glavnog grada što je jednako kućici koja je duboko skrivena u šumi. Cesta do nje je asfaltirana, rasvjeta provedena. Još ih je nekoliko sličnih uočljivih s ceste i daju dojam vikendica za boemske ljude koji žele mir i privatnost. Moja teza o vikendicama ubrzo pada u sve norveške vode jer zapravo te kućice vikendice su zapravo životni i obiteljski prostori državljana Norveške, a ne mjesta za odmor.

Čista privatnost kuće s okolnim kvadraturama šume i šuuume. I jezera. Posvuda su. Za razliku od naših hrvatskih sela (slobodno se izrazim na cijelom Balkanu) i prigradskih naselja gdje su kuće jedna do druge poredane u nizu, često i preblizu, Norvežani itekako poštuju intimu i izvan gradova rijetko koja ima susjeda, eventualno ako se ubrajaju šumske životinjice, poput medvjeda recimo. (šala ;))

Svaka od tih obiteljskih kuća izgled slično, građevinski poprilično ujednačeno veličinom i konstrukcijom, razlike su u boji koje variraju od crvene, smeđe, plave, žute, bijele. Može se primijetiti da se posjeduje barem dva do tri vozila, najčešće luksuzna terenca. Svaka kuća za sebe, svaki vlasnik ih ima isključivo radi sebe a ne ljubomornih očiju susjeda., a medvjedima je naravno svejedno. Mentalitet!
Ako se u njoj nalaze mlađi članovi obitelji, u nikad ograđenom dvorištu pronalaze se ljuljačke, klackalice, kućice na drveću, rupe, klupice. Mudro inzistiranje nad djecom da svoj život provedu igrajući se vani. Baš poput vrtića, mala kućica s velikim dvorištem koji svoji koncept nastavnog programa temelji da se većina vremena predškolske djece provede izvan četiri zida. Mene su zaigrali.

Oslo ko Oslo, lijep gradić, s ničim mi se posebno nije istaknuo, malo mi je zapelo za oko neistaknutost hrpetine reklama i prospekata na svakom uglu. Jednostavan, lijep i nenatrpan ljudima.
Sljedeće dane provela sam čini mi se kao tipičan norveški stanovnik na produženom vikendu, u prirodi, kampirajući.

Za prvo mjesto odabrali su mali ribarski gradić na otoku Hvasser, koji leži na obali Sjevernog mora.
Jutro, ribari, čisto duboko tamno more, šarene kućice, jedna mala lokalna trgovinica, ribarnica nešto više, mirisi mora i ribe i naravno galebi; doživljaj Norveške na prvu kad ju netko kroz razgovor izusti.
Plan je bio ostati jednu noć u malom gradiću koja se odužila na 72 sata (jer noći praktički ni nema) a to mjestašce nas je doslovno prilijepilo svojom jednostavnom energijom na troduplo duže od planiranog.

Isto tako u blizini nam se nalazilo puku poznato mjesto ”na kraj svijeta” ili ”verdens ende” u mjestu Tjome. Mjesto koje pruža pogled na neviđenu snagu prirode, zadnji svjetionik u beskonačnost, ogromno kamenje i stijenje. Zanimljivo je kako sve te ljepote i prirodne dobrobiti su dio štićenog nacionalnog parka u Færder National Park a isto tako za kročenje i doživljavanje po njemu nitko nam nije izdao niti jedan jedini račun u tako skupoj zemlji. Domaćini objašnjavaju da sve što priroda nudi sama od sebe, što je njeno je i dostupno i besplatno svakome, na usluzi i nije ničije – a za sve je. Opet, kakav mentalitet!

Kao zahvalu na tom uzajamnom odnosu čovjek-priroda ljudi se nepisanim pravilom oduže tako da obavezno skupljaju sve do zadnjeg papirića koji ostane gdje mu ne pripada, ali ne za njima samima što se podrazumijeva, već ako je nekome neto slučajno ispalo ili promaklo. Osim toga vožnja Teslinim automobilima na struju je trend koji većina imaju.
Uz pogled na more, zaplivali smo u slanoj vodi, koja za razliku od naše jadranske i nije topla ako se mjeri po mediteranskim osjetnim stanicama. Djeca pored mene se ugodno brčkaju dok ja pokušavam ne preočito cvokotati zubima. Nije ni čudo što su svi plave puti i očiju, Skandinavca se ne može promašiti.
Sličnost ako ju je potrebno tražiti s našim morem je u divnoj čistoći.

Nakon Hvassera krećemo dalje, cilj nam je doći do poznatih klifova. Ispred nas kilometarske i višesatne vožnje u old timer kabrioletu s panoramskim pogledima koje je sama priroda iskreirala po svome i tako dobar posao odradila. Na vrhunski novim cestama u desetak sati vožnje zaobišlo nas je nešto manje od 10 automobila. Obilje jezera, rijeka, potočića. Više puta sam pomislila kako svakom državljaninu ove planete pripada barem po jedno i to bistro, čisto i kristalno. Refleksije zelenih granja, plavog neba u sve te silne vode daju spektar fenomenalnih boja da sam više puta skidala naočale s očiju da bi se uvjerila kako nije to zasluga stakalaca već magičnosti prirode. I nije bilo do naočala.

Šator razvlačimo u mjestu Evje, koje je krivo za propušteni posjet Bergenu i velikim klifovima ali zaslužno za najdublji odmor. Mjesto kroz koje prolazi velika ali i plitka rijeka Otra, mjesto s mnogobrojnim slapovima, i jezerima. Tri puna dana kampiranja a bilo bi ih još da povratna karta nije imala određen datum.

Šator smo stacionirali u sred rijeke na kameni otočić, okruženi vodom i šumom. Roštiljanje, pecanje, vježbanje joge, kupanje i održavanje higijene u vodi zagrijanoj na nešto više od 13C, gledanje zalaska i izlaska sunca skoro pa istovremeno, sve su to nezamjenjivi doživljaji koji klasičnom turistu nisu u cilju.

Zaspati pored zvuka slapa u možda i ne najudobnijem položaju i najugodnijoj temperaturi, ali ispod otvorenog neba okružen čistim izvorom netaknutih kvadratura od strane čovjeka omogućava najbezbrižnije i najdublje snove. Nedostatak mrklog mraka nije problem.
Priprema hrane kupljene u lokalnoj trgovinici s osnovnim namirnicama u daleko od idealnih uvjeta za kuhanje čine najukusniju hranu jer želudac u ovakvim okolnostima cijeni skromnost i okus više nego posebni specijalitet u restoranu.

Gledaš u nenatkriveno nebo, jedeš na golom tlu, piješ najslađu riječnu vodu iz ruku u koje je sama došla, ležiš na ugrijanom betonu i spajaš se s izvorom, jedinstvenošću onome čemu pripadaš, od čega nisi odvojen, osjećaš dio ove predivne cjeline. U nikad skromnijim uvjetima rodila se najveća zahvalnost na ono što imamo. Goli, bosi, pomalo prljavi, sasvim svejedno., sami a okruženi svime što treba. Pomičeš granice vlastite komfornosti, ušutkani nagon divljine se malo probudio i odjednom prihvaćaš necivilizirane stvari u metropolskim okolnostima, sada pod normalno.

Ipak dođe i trenutak kada se sve čini ipak kao jedna velika neugodnost i gađenje, želiš krevet, čašu i vruću vodu no onda jato riba pored tvojih nogu namočenih u hladnoj rijeci odleprša nedodirljivom brzinom, neka ptica u blizini tebe zapjeva i ti odlučiš s njom, malo vjetrić zapuhne s mirisom planine i svježine udahneš duboko punim plićima zdrav zrak i odu negativnosti na drugu stranu svijeta. Opet sloboda u tebi. Potpuna regeneracija.
Posjetu poznatim fjordovima i bitnim gradovima sam u ovom odmoru propustila, ali sam zato dopustila mir. Putovanje malo drugačijeg tipa ali valjda treba znati što tražiš prije puta. Nisam sigurna jesam li tražila no ono je došlo meni. Tu nam u Europi, tri sata avionom.

I za kraj neovisno o kampiranju nešto bih nadodala:
Teoriju o nedostupnosti i hladnoći Skandinavaca isto bacam u najdublje vode s dozom srama što sam uopće povjerovala., jer dok se kampira treba stotinu malih stvari koje uvijek nedostaju a sjetiš ih se u trenutku potrebe., prvi susjedi našem šatoru su voljno otvorili svoja vrata i dopustili da se napune mobiteli, spoji na Internet, posude milijun malih, a nama tako bitnih stvari da se osigura minimalni komfor s totalnim međusobnim povjerenjem od davanja do primanja bez ikakvog očekivanog profita od strane davatelja. I ne govorim samo o jednom čovjeku.

Teoriju o skupoj državi;
Bit ću jasna… skuplje je od hrvatske al je jeftinije odnosno besplatno po pitanju svih prirodnih ljepota i nacionalnih parkova, besplatnog parkinga ima na sve strane i dostupnost najukusnije vode najdalje 500 metara od tvojeg trenutnog stajališta. Gdje god je tvoja trenutna početna točka. Pa ako se gledaju novci treba napraviti računicu s obzirom na to da je kod nas u top turističkim mjestima pola litre vode petnaestak kuna a vani +35. O parkingu koliko košta novaca još više i živaca kao i cijeni nacionalnih parkova neću ni spominjati. Smještaj ti može biti kompletno besplatan ako prihvatiš opciju hotela s milijun zvjezdica bez bojazni da će te policija ili mještanin otjerati. Kampiranje je tako sasvim normalno, logično, prihvatljivo ma čak i poželjno. Možda nisu stvari onakve kako se čine na prvu i kako nam se serviraju.

Teoriju o odmoru; na tri sata ponavljam! Garantirano! 😉