Libanon, mala zemlja velikih želja. Zemlja mora, planina, dolina, vječne topline, velike vlage, dom mnogim narodima, izbjeglicama… Zemlja ekstrema. Zemlja koja kao i njeni stanovnici ide iz krajnosti u krajnost.
Od bogatog, osvijetljenog centra Bejruta, do siromašnog, neosvjetljenog Tripolija, sa strujnim žicama razvučenim po gradu. Od Lamborghinija ili Porschea do Mercedesa iz 1971. Od običnih šljakera, do najbogatije elite.
Od arapskog kruha za 1 dolar, do Gin Tonica od 38 dolara. U stanju su sagraditi dvorac od 6 katova na litici, u planini, na visini od 1500nmv, i nikada ga dovršiti. Ali nek se vidi da se radi, da se ima, da se troši… Rasipa…
Glavne libanonske riječi su luksuz, raskoš i bogatstvo. O čemu god da se pričalo ili radilo, bilo to posao, auti, kuće, jelo, svadbe, odjeća, nakit, građevine… sve mora biti RASKOŠ. Njihova vjenčanja… fućkaš bosance! Ni oni ne znaju takvu ludnicu napraviti. Ako nema 500 ljudi i nije utučeno preko pola životne ušteđevine i ako mladenkina haljina od težine cirkona i kojekakvih ukrasa nema 10 kila, nije se ništa napravilo.
Libanonci su iznimno pristojni, susretljivi i simpatični ljudi. Osobito vole Europljane. Engleski im je malo slabiji, jači su puno u francuskom, a najjači rukama i nogama.
Tako ćete se najlakše sporazumjeti. Ne kradu, pljačke kod njih ne postoje. Oba puta sam se osjećala sigurnije nego u npr. Italiji. Uživaju u hrani, čvrsto vjeruju u Boga (svatko u svog, prevladavaju muslimani i katolici), guštaju u nargili i rade kao mravi.
Neka od mjesta u Libanonu koja sam posjetila i koja su me sva podjednako fascinirala su Bejrut (o kojem ću posebno napisati članak), Byblos, Tripoli, Baalbek i Anjar. Tu su još i Batroun, Hasroun, Chekka, El Heri, Zahle… koja su također lijepa i posebna, ali nisu nikakva velika atrakcija, jer u njima nema ničeg „posebnog“, nikakvih znamenitosti niti bilo čega sličnog.
Byblos
Grad u kojem bih definitivno mogla živjeti. Uz staru jezgru i ruševine nekadašnjeg Byblosa (po zapisima – najstariji živući grad na svijetu), do novijeg i modernijeg dijela grada, smješten u maloj luci, na obali prelijepog plavog sredozemnog mora, pun malenih slatkih uređenih uličica, nevjerojatnih, očuvanih ruševina, odličnih restorana, hotela, trgovina.
Cijene su podjednake onima u Bejrutu – dakle među najvišim u Libanonu. Sa Citadelle u ruševinama nekadašnjeg Byblosa pruža se prekrasan pogled na cijeli grad. Prošećite ruševinama, te se vratite u živi dio grada na kolače ili sladoled, neku od pet vrsti limunadi, kavu i šišu.
Tripoli
Drugi najveći grad u Libanonu. Grad koji te najviše iznenadi, u svakom smislu te riječi. To je grad u kojem je ostala izvorna libanonska kultura, te prikaz Libanona kakav je bio još nekada davno prije rata. Ondje žive samo muslimani. Kada uđete u taj grad, osjećate kao da ste se vratili desetljećima unazad.
Njihov Souk (Baazar, plac) je najposebniji koji sam ikada vidjela, čak posebniji i od onog Istanbulskog. Mnogo ljudi (uključujući i mene prvi put), nije ugodno hodati tamo. Ne jer je opasno ili jer će vam netko nešto napraviti, već jer dolazite u nešto nezamislivo. Totalno neuredan (ali vrlo čist, koliko god apsurdno zvučalo), sami Souk koji se proteže ogromnim dijelom grada, samim centrom, svi viču (to je njihov tipičan način prodaje), većinom muškarci koji oduševljeno gledaju u nas žene (naglašavam ODUŠEVLJENO, ne sline, ne dobacuju, nisu ljigavi), sve je prepuno mirisa, boja… Sve na izvol’te.
Od odjeće, obuće, mesa, povrća, voća, začina, suvenira, vjenčanica… Turističke agencije ne vode ture u Tripoli. Bila sam dva puta tamo i nije uopće bilo turista. Misle da je preopasno. Velika greška. Što se cijena tiče, vrlo je jeftino, jer je vrlo siromašan grad. Moj savjet – ako idete u Libanon idite i u Tripoli, nećete požaliti.
Baalbek
Prijestolnica Hezbollaha. Razlog zbog kojega svi na prvu (i drugu i treću…) odustaju od obilaska. Međutim, s Hezbollahom veze nećete imati. Živi dio Baalbeka je vrlo siromašan, dosta neuredan i nema se baš što vidjeti, osim eventualno njihovog načina života, no toga ima u svakom gradu pomalo, a u Tripoliju ponajviše. „Mrtvi“, razrušeni ostaci starog Baalbeka su famozni, kažu da je očuvaniji od Partenona u Ateni.
Od Bachussovog, Venerinog, Jupiterovog hrama… pa nadalje… uz lokalnog vodiča ili sami, možete satima obilaziti grad. Ulaznica se obavezno plaća, dok vodič naravno nije obavezan. U Baalbeku se nalazi i najteži kamen na svijeti, koju teži preko 800 tona. Pored njega je mala suvenirnica sa simpatičnim prodavačem i super maramama, privjescima, fotkama… Turisti ostave kao uspomenu novce, pa tamo možete i pronaći 20 hrvatskih kuna.
Anjar
Nešto slično Baalbeku, u manjem obliku. Živi dio grada je još manji, još pustiji, te u njemu ima puno više izbjeglica, jer ih na tom području samo jedno brdo dijeli od Sirije, no predavaju Armenci. Ruševine Anjara su također prekrasne. Anjar se nalazi na strateškom položaju raskrižja važnih drevnih trgovačkih putova – današnjeg Bejruta – Damask – Baalbek. Ako Vas put odvede tamo, nemojte zaboraviti posjetiti Al-Shams restoran, sa tradicionalnom libanonskom mezom!
Napomene:
- sa Libanoncima nema baš puno cjenkanja
- uvijek se dobro dogovorite odnosno sporazumite oko cijene i utvrdite ju 5 puta + računajte da će vas i nakon tog petog puta pokušat oderat za još više
- cijene u manjim i siromašnijim mjestima su dosta niske
- ulaznice za bilo kakve znamenitosti i muzeje (po cijelom LB) su super povoljne i svugdje imaju popuste za studente, koji su kao i kod nas u pola cijene
- od spomenutih gradova skupi su Byblos i Bejrut
- javnog prijevoz gotovo da i nema, osim taksija koji je vrlo skup
- svugdje primaju i dolare i libanonske funte, tečaj im je stalan, neće vas varati *provjereno*
- cigarete su prejeftine ! Kutija bijelog Marlbora 12 kn. Samo se ne igrajte sa prenošenjem prevelikih količina, nas koje nismo nosile ništa su naši na carini raspakirali do gaća i čarapa. Mislim da se smije šteka do dvije po osobi.
OBAVEZNO POSJETITI :
Jeitta Grotto na pola puta između Byblosa i Bejruta, dvije prekrasne spilje, u drugoj se vozi i čamcem po jezeru.
Mont Liban – na putu od Bejruta do Baalbeka, najviša točka Mont Libana 3084nmv, zastati na vrhu, uživati u divnom pogledu i probati fino suho voće od lokalaca koji vas neće pustiti na miru dok ne kupite.
Proizvodnja sapuna u Tripoliju – u samom Souku, u jednoj od malih uličica, uz stepenice (ima i oznaka), obiteljska tradicija proizvodnje i prodaje sapuna. Vrlo fini i ljubazni ljudi. Gazda će vas nuditi cigaretama, kavom… fotkati se…. Sapuni su povoljni, kvalitetni, mirisni i u raznim oblicima.
Cedrova šuma – cedar je simbol Libanona i krasi libanonsku zastavu. Šuma je prekrasna, tiha, mirna, ugodna, sa super restoranima, suvenirnicama… Ulaz se ne plaća, daje se simbolična donacija.
Posjetite naš YouTube kanal.
https://www.travel-advisor.eu/sunce-sijecanj/