Libanon je zemlja o kojoj se može mnogo toga pisati. Mala zemlja (veličine pola Slovenije) bogate, ali vrlo nasilne povijesti. Zemlja prekrasne prirode koja pruža nevjerojatan doživljaj da možeš u prosincu sjediti na suncu i bez jakne pijuckati kavicu uz obalu Beiruta, a zatim sjesti u auto i za manje od sat vremena stići u 50 km udaljeno skijalište u kojem te u zatrpa pola metra snijega (true story).
I naravno, zemlja fenomenalne hrane koja zaslužuje zaseban tekst. Imala sam tu sreću provesti u Libanonu 2 tjedna za vrijeme božićnih i novogodišnjih praznika, daveći se u libanonskoj hrani kako po restoranima u Beirutu i šire, tako i doma kod svekrve koja savršeno kuha.
Pokušat ću vam olakšati da se tijekom posjeta Libanonu snađete u gomili nama nepoznatih i egzotičnih jela, i da ne propustite probati neke zaista genijalne stvari, ili propustite- poput sirove jetrice, koju Libanonci jedu za doručak, ali o tom potom. Sva mišljenja su naravno moj osobni ukus (ali stvarno, ta jetrica- nemojte), gdje se sjećam i preporučujem napisat ću ime restorana, adresu svekrve ne dam.
Na spomen libanonske kuhinje većini ljudi prvo pada napamet hummus i tabbouleh, pa mezze, i eventualno opća bliskoistočna jela poput falafela ili shawarme. Priznajem, usprkos pokušajima odgoja od strane dragog, prije dolaska u Libanon nisam ni ja puno dalje stigla. „Ova hrana je daleko od one koju ćeš probati u Libanonu. U Libanonu je sve finije.“- tu rečenicu je ponavljao kao papiga svaki puta kad bismo negdje jeli libanonsku hranu, na što bi ja klimala i žvačući tabbouleh si mislila „zaista, peršin, paradajz, luk i bulgur- koliko to može biti različito spremljeno u Libanonu“. Pokazalo se da je bio u pravu.
Libanonci općenito vole jesti, i to u nenormalnim količinama, što je ujedno i lekcija br. 1. Nemojte da vam oči budu veće od..je l’. Porcije u Libanonu su svugdje ogromne. Čak i kada naručujete mezze (tradicionalna predjela služena na malim tanjurićima) ti tanjurići nisu tako mali, i uobičajeno ih je naručiti dosta.
U libanonskoj kulturi smatra se nepristojnim da neke hrane za stolom nestane – što znači ako poslužujete večeru za 10 gostiju, skuhat ćete za 15, a onda će tih 10 ljudi pojesti za 13, jer je nepristojno i da ostane trećina hrane. Et voila, prejedanje na libanonski način. Pa krenimo redom…
Manakish
Zamislite tanko tijesto za pizzu, veličine tortilje, s raznim nadjevima. Obavezno treba probati sa za’atar-om (kombinacija sušenog timijana, bosiljka, origana, sezama i soli). Poslužuje se vruć i ima ga u velikim pekarama, i restoranima. Preporučljivo je provjeriti koliko za’atara vam je ostalo među zubima kasnije.
Najfiniji koji sam probala je u lancu restorana/brunch barova „Zaatar w Zeit“ kojih ima po centru Beiruta i u shopping centrima (još jedna libanonska strast osim hrane je shopping, ali to je druga tema). Preporučujem onaj u Zaitunay Bayu na predivnoj šetnici uz marinu.
Kibbeh
Kuglice (koje često nisu kuglice nego špičasto ovalne- geometrijsko tijelo koje ne znam drugačije nazvati) od mljevene govedine, bulgura, luka i pinjola koje se peku, poslužuju u juhi ili jedu sirove. Ja sam probala pečene i sirove. Pečene su jedno od najdražih jela koje sam jela u Libanonu, i najbolje su doma kod svekrve. Bile su dobre naravno i u svim restoranima gdje sam ih probala.
U Libanonu je teško promašiti i jesti loše. Kibbeh nayyeh je sirova verzija. Libanonci jedu iznenađujuće puno sirovog mesa. I to bez problema (na moje loše skriveno zgražanje) i za doručak. Osim ovog Kibbeh nayyeha poslužuju još neke smjese mljevenog začinjenog svježeg mesa te slavnu sirovu jetricu. Sve sirovo meso se jede tako da se otkine komadić arapskog kruha i onda se njime zagrabi dio te smjese mesa (ili komadići narezane jetrice).
Meso se poslužuje uz začinske soli, maslinovo ulje i pastu od češnjaka, u svrhu kamuflaže činjenice da jedete sirovo meso u 11 ujutro i da je okus grozan. (Op.a. tatarski biftek mi je jedno od najdražih jela- dakle nemam problem sa sirovim mesom, ali ovo mi nikako nije pasalo)
Sauda
Sirova janjeća jetrica narezana na kockice. Atlas Obscura (web vodič kroz opskurne stvari na svijetu) doslovce kaže „This traditional Lebanese breakfast is served with sheep tail fat“. Prvo, jelo koje se uopće nalazi na nečem što se zove Atlas Obscura. Drugo, poslužuje se uz mast s ovčjeg repa. Također u obliku kockica. Za doručak. Ako se nađete u društvu nekog iz Libanona tko vam možda krene na živce s time kako je libanonska kuhinja najbolja na svijetu samo izvucite ovaj argument. Rasprava završena.
Laham Bajine
Google ih opisuje kao „Syrian meat pizzas“– i zaista to je najbliži opis. Tijesto kao za manakish, ali manje promjerom, 10-ak cm na kojem se nalazi mljeveno začinjeno meso. Libanonci ih još naknadno sole i na njih iscijede krišku limuna ili limete. Meni osobno se to nije svidjelo i ja sam ih tamanila au naturel.
Shanklish
Kugle od kravljeg ili ovčjeg sira prekrivene začinima. Budući da se sir suši kugle su relativno kompaktne kad se poslužuju pa ih se prvo rastrančira vilicom i onda se hrpice sira jedu s arapskim kruhom, naravno rukama.
Makanek
Male kobasice od goveđeg, janjećeg ili kombinacije mesa. Začinjene su dosta egzotično za naš pojam kobasica- cimetom, klinčićem, muškatnim oraščićem…ali su fine (i termički obrađene).
Puno toga se u Libanonu jede rukama s arapskim kruhom. Ja sam izazvala sveopće padanje od smijeha kad sam kibbeh kuglicu pokušala nabosti vilicom, pa sam zamanakekk bila pametnija i gledala kako će ostali. Naravno, rukama. Dakle, kada ste u dvojbi kako se nešto jede- otrgnite komad kruha i zagrabite.
Kruh su male „prazne“ lepinjice (to je zapravo sirijski kruh, ali se jede dosta i u Libanonu),tortiljastii ravni kruh ili tipičan libanonski kruh koji je jako tanka palačinka promjera pola metra.
Labnehh
Libanonski krem sir napravljen od jogurta. Točnije, libanonsko kremasto savršenstvo. Zvuči prilično bez veze, krem sir kao krem sir. Ali ovo je puno više od toga (dopuštam da su mi u Libanonu isprali mozak). Šalu na stranu, treba ga preliti maslinovim uljem, zagrabiti kruhom, i ubaciti u taj „sendvič“ maslinu ili komadić rajčice ili krastavca i listić mente (koji se poslužuju na posebnom tanjuru i moraš ih sam guliti i rezuckati). Izvrsno paše i samanakishemm sa za’atarom.
Makdouss
Mini patlidžani punjeni orasima, češnjakom, i crvenom začinskom paprikom. Čuvaju se u ulju pa izgledaju kao zimnica, ali nisu jako kiseli, i poslužuju su kao dio mezza. Naravno, jedu se – prstima s kruhom. Jako fino i drugačije od svega na što smo navikli- probati. Prošvercati doma po mogućnosti. Ima ih za kupiti u staklenkama.
Fulmedamess
Jelo od kuhanog bliskoistočnog boba (manji i smeđ, za razliku od našeg zelenog) začinjeno limunovim sokom, kuminom i češnjakom koje se poslužuje uz svježu rajčicu, peršin i maslinovo ulje. Probala sam ga samo u kućnoj radinosti i bilo je fenomenalno.
Tabbouleh
Vjerojatno najpoznatija bliskoistočna salata- sjeckani peršin, rajčica, luk, menta i bulgur. Razlika tabbouleha u Libanonu od svih ostalih mjesta gdje sam ga jela je da ga oni zaista jakozakiselee limunovim sokom, pa se nemojte iznenaditi. Također, kao i sa za’atarom, ne pokazivati zube nakon obroka dok niste sigurni da među njima nema peršina.
Fattoush
Nakon tabbouleha druga poznata salata- miješana zelena salata, krastavac, rajčica i komadići preprženog arapskog kruha. Meni osobno jedna od dražih salata, zbog puno mente, i osobito ako je začinjena sirupom od nara.
Hummus
O hummusuu se sve zna. Vjerojatno najpoznatiji bliskoistočni (kažem, bliskoistočni, iakoLibanoncii tvrde libanonski, ali wikipedia kaže da se ne zna točno) namaz od slanutka, koji zapravo u Libanonu i nije bolji od dobrog hummusa igdje drugdje u svijetu. Jedina razlika je to da u Libanonu naravno svugdje dobar.
Baba ganoush
Također poznati bliskoistočni namaz- pečeni patlidžan, tahini, maslinovo ulje i začini. Vrijedi kao i za hummus, uvijek sam jela dobro, jedino je bilo razlika u začinima.
Deserti
Libanon je kao gastronomsko carstvo, te carstvo deserata. Uz jak francuski utjecaj ne manjka klasičnih francuskih patisseriess igateauxx koji su odlični, ali posvetit ću se radije onim nama egzotičnijim.
Kada Libanonci kažu Lebanesee sweets većinom misle na male baklavice i njima slične kolače punjene različitim orašastim plodovima. Za razliku od bosanskih, libanonske baklavice ne plutaju u sirupu. Sličnije su turskima i grčkima…ali puno manje, taman za zalogaj. Ili 10 zalogaja.
Kao veliki ljubitelj slatkog volim sve spomenute baklave, ali libanonske su uvjerljivo najfinije koje sam ikad probala, i razlog zbog kojeg sam prvi put u životu platila overweight prtljage na aerodromu.
Međutim, u Libanonu postoje i još neki božanstveni deserti koje je teško pronaći izvan Libanona, a definitivno zaslužuju da ih se proba. Knefehh,
ne znam uopće kako to opisati osim da izgleda kao pohani sir. Unutra je zaista sir, a „pohano“ je hrskavo grizasto tijesto. Apsolutno savršenstvo. Probati u lancu pekara L’abeillee d’or (pun ih je Beirut i okolica) u kojem se poslužuje u pecivu sa sezamom. Samo po sebi je naravno toliko teško i ogromno u tom pecivu da može poslužiti kao samostalan doručak.
AshtaaAshtaa nije desert sam po sebi nego libanonska krema tj. mliječni puding kojim pune razne slastice, ili rade sladoled tog okusa. Namouraabillashta, štangice od hrskavog grizastog tijesta punjene ashtomm. U oštroj konkurenciji svega finog što sam pojela, ovo je moj najdraži libanonski desert. Halawatt eljibnn je desert punjen sirom u tijestu koje podsjeća na kuhane štrukle (tijesto se zaista i kuha, isprobah u vlastitoj kuhinji, uz ne tako dobre rezultate), preliven sirupom i nasjeckanim pistacijom. Runner up na mojoj top listi libanonskih deserata. Odličan sam jela u AhmadAouniiHallabb – pastry shop uRaucheuu (preko puta famoznih stijena pored kojih se svi slikaju, tako da će vas put sigurno nanijeti tamo).
Sladoled
Naravno da Libanoncii imaju i svoj libanonski sladoled i da je najbolji na svijetu. Oko ovog zadnjeg dragi kao lokalpatriot i ja kao zakleti pobornik talijanskog sladoleda još debatiramo, ali svakako treba probati. Čak ga poslužuju i u kornetima oblika kvadra, nek se zna da je poseban. Obavezno mjesto je Hanna Mitri, jedno od najstarijih mjesta u Beirutu. Ćumez od desetak kvadrata u kojem postoji škrinja za sladoled i kauč (ne za goste nego za članove obitelji koji tu usput odmaraju) u kojem ćete kupiti sladoled i dobiti ga kroz prozor. Potpuno autentičan doživljaj, i odličan sladoled.
Riz b’haleebb prevedeno- riža na mlijeku. Doslovce. Nešto bolja od naše jer je puna cimeta i pistacija, ali ako niste fan iste verzije deserta ili imate traume iz djetinjstva, ne dajte se navući na ovu „egzotiku“. Riža na mlijeku je riža na mlijeku. Ma’amoull, za kraj, jedna od rijetkih slatkih stvari u Libanonu koja mi nije bila fina. Keksi punjeni pastom od datulja, pistacija ili oraha. Pistacija mi je bila najbolja, ali svakako nešto što ne bih ponovila niti ponijela kući u mnoštvu ostalih čuda.
Libanon je zaista posebna zemlja, koju svaki gurman mora posjetiti. Jedina mana cijele priče je da će vam nakon uživanja u libanonskoj hrani i libanonskim vinima, osobito crnima Chatauu Ksara, ChateauKefrayaa i Chateau Khoury (samo neke od vrhunskih vinarija iz doline Bekaa) uz kilažu porasti i standardi, i htjeli- ne htjeli klimati ćete glavom u znak slaganja kad Libanonci krenu u priču kako se u Libanonu najbolje jede i hrana nigdje nije kao tamo.
Pretplatite se na naš YoutTube kanal
Travel Advisor – Wine and gastro
