Francuska je oduvijek bila zemlja koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ili ju voliš ili ne. Sredine nema. Mene je spomen Francuske oduvijek asociralo na njen jug, prekrasnu Provansu, polja lavande i mediteransku obalu. Marseille je istinska Francuska.
Dolaskom u Marseille sve se promijenilo- shvatila sam da sam bila zaljubljena u grad koji nikad nisam posjetila. Osjećala sam se kao da sam vlakom ušla u potpuno nestvaran grad.
U Marseille sam prehodala ukupno 90 kilometara. Znam jer mi telefon broji korake i preračunava u kilometre. Osjetila sam ih u nogama tek kad sam došla doma i kad me uhvatila nostalgija.
Koristila sam i javni prijevoz, naravno. Ali mi nije bilo teško prehodat od Viuex Port-a do Cours Julien-a. Nakon Cours Julien-a još sjevernije, uzbrdo, gdje sam čak gubila i ravnotežu. No da se vratim na Cours Julien. Četvrt isprepletena s mnoštvom grafita i, istovremeno prekrasnom i tužnom pričom. Pričom o Cofreu.
Dečko, od ne previše godina, bio je zaljubljen u grafite. Toliko zaljubljen da, osim njegovog imena, mnoštvo grafita po Marseilleskim ulicama nosi i njegov potpis. Prilikom posjete Grčkoj, u Ateni je pao pod tračnice metroa. Pitate li ikoga od prolaznika za Cofrea, znat će o kome pričate.
Marseille je grad zavidne povijesti i kulture. Nastao u 6.stoljeću prije nove ere, a do danas je očuvao sve što se u njemu gradilo. Od arhitekture, znamenitosti pa i običaja. To je grad koji je savršeno spojio stoljetnu tradiciju s modernom arhitekturom. I da se mene pita, Cathedrale la Major ne bi izgledala nikad bolje da nije na par koraka od Mucem-a, muzeja osnovanog tek prije 5 godina.
Neizostavan je i Gare Saint-Charles. Neizostavan zbog svoje ljepote gradnje i ispijanja kave odmah do perona, ali, nećemo se lagati- morate na neki način doći od aerodroma do grada, bilo navette-om ili vlakom od Vitrolles-a.
Tamo smo upoznali Nadira. Čovjek u kasnim dvadestima, došao je iz Alžira, pokušat će ondje raditi i neki novac poslati svojoj obitelji. Sjedio je za klavirom na glavnom prolazu kolodvora. Svirao je Chopina. Nisam mogla ne stati i ne ga slušati. Mislim da bolji trenutak, u kasnim satima u Marseilleu, na željezničkom kolodvoru, nisam mogla niti odsanjati.
Ljudi u Marseilleu su jedni od najljubaznijih koje sam igdje srela. Ne znam da li je to zato što sam do sad sretala neljubazne ljude ili sam naletjela na one ljubazne od ukupno dva milijuna koliko ih u Marseilleu ima ili su ti isti ljudi jednostavno imali dobar dan. No svejedno ne znam da li sam se ikada igdje osjećala manje kao turist, a više prihvaćeno. Tolerancija prema drugačijima je jedna od stvari na kojima im zavidim. Da li im je to nametnuto pa su se prilagodili ili su jednostavno takvi, ne znam. Samo znam da bi se svi, posebice u određenim situacijama, trebali ugledati na njih.
Marseille je od svitanja do sutona grad koji odiše nestvarnom ljepotom. Kako prirodnom, tako i ljudskom. U noćnim satima, grad postaje mjesto gdje se trebate osloniti na sreću. Ili se jednostavno kretati u velikim skupinama. No to ne osporava činjenicu da je grad u koji ću se uvijek rado vratiti i svoje dragocjeno vrijeme provoditi među meni nestvarnim ljepotama, uz dobro društvo i čaše još boljeg vina.
Dolaskom u grad upoznali smo Pierrea. Starac, na leđima nosi kojih 70-ak godina. Bila je večer, ušli smo na stanicu metroa Saint-Charles prema Vieux Port-u. Negdje između uzbuđenja, straha i isčekivanja, K. je svojom torbom zapela za vrata u prolazu do stajališta. Nije mogla proći, automat je već zabilježio njen ulaz. U tom je trenutku baš nailazio Pierre, vraćao se kući, čuvao je unuke. Nesebičnom gestom i ugodnim smješkom, pokazao joj je rukom da prođe odmah iza njega. „Merci beaucoup“- izustili smo svo troje u isto vrijeme, a starac se iskreno nasmješio i otišao svojim putem.
https://www.travel-advisor.eu/aix-en-provence-u-jesen/
