Medellin je drugi grad po veličini u Kolumbiji. Njegovi stanovnici popularno su nazivani Paisas. Ima ih oko 2,5 milijuna. Stanovništvo se sastoji uglavnom od bijelaca (Mestizo), i to otprilike 85%. Ostatak su Afro Kolumbijanc,i te Amerindijanci. Obzirom da su stanovnici većinom porijeklom iz kolonijalne Španjolske, drže se kao bolji u odnosu na ostatak Kolumbije. Barem oni bogatiji.
Danas je Medellín prekrasan i živ grad prepun turista. Do početka 2000.-tih turista uopće nije bilo. To i ne čudi obzirom na tadašnju moć narkokartela i sveprisutne zločine u gradu.
Odsjeli smo u jednom od bogatijih (bogatijih=sigurnijih) kvartova – El Poblado. Tamo se lijepo šeta, fino jede i dobro izlazi, ali ako preferirate biti u društvu ostalih turista, a ne domaćeg stanovništva. Mi smo oni koji preferiraju ovo drugo, pa smo se tako redovito taksijem znali zaputiti u noćne pohode sumnjivim djelovima grada. Takav je recimo i sam centar. Nekad smo riskirali i više nego što smo trebali, ali noćni život Cartagene i njeni stanovnici ostavili su bolji dojam na mene. Svakako je preporuka posjetiti Medelín, ili bilo koji drugi veći grad, vikendom, ako želite iskusiti vrući noćni život Kolumbije.
Tradicionalno jelo Medellína je Bandeja Paisa – grah, banana, jaje, avokado, riža, kobasica, slanina i mljeveno meso na istom tanjuru. Tko voli, nek izvoli, ali meni se nije svidjelo pa sam se do kraja boravka ovdje držala uglavnom mesa i avokada.To isto nije najsretnija, ali je ipak probavljivija opcija.
Naravno da smo i mi, kao i svi fascinirani turisti, bukirali turu “Pablo Escobar” pa smo nekoliko sati, slušajući vodiča i vozača u kombiju, gladno upijali što je Pablo radio. Kamo se kretao i kako je živio tijekom svih godina svoje “vladavine” u Kolumbiji. Vozač ture je bio fini, stariji gospodin, nekoć i sam član Medellín kartela. Nakon Pablove smrti i raspada kartela morao je izbjeći u Španjolsku na 9 godina kako ne bi završio u zatvoru. Svi imamo pravo na novu šansu u životu, pa tako i ovaj simpatični gospodin. Danas ima ženu i djecu, svoj biznis, ali i nekoliko savjeta za nas mlade kako izbjeći mafiju i drogu.
Tako lijepo inspirirani i ponosni što smo zagazili na grob Pabla Escobara, bježimo od Medellínske česte kiše natrag u hostel. Da, tamo je vrijeme hladnije (temperatura je uglavnom 20-23 stupnja) i često je kišovito obzirom da su Medellín, Antioquia dio centralne regije Anda su u Južnoj Americi. Mojoj je ekipi to pasalo, a ja sam jedva čekala da se vratim na 35 stupnjeva i vlagu 90% jer eto, što da vam kažem, mazohist sam. Dimenzija umora u kojoj smo već tada bili još je uvijek nepoznata ljudskom rodu. Ipak smo hrabro nastavili dalje sa svojim pustolovinama.
Tijekom našeg boravka u Medellínu, jedan smo dan zavirili i u Comunu 13. Vrlo popularan, ali ozloglašen i nekoć najopasniji kvart, gdje su se konstantno vodili narko i građanski ratovi. Danas je ovaj kvart simbol transformacije Medellína iz narko grada u moderan i pozitivan grad.
Primjer toga je izgradnja žičara koji se spajaju s nadzemnim metroom kako bi se slamovi spojili sa centrom, a stanovnici brzo i jednostavno kretali po gradu.
Nakon nekoliko dana i samo nekoliko odspavanih sati u Medellínu, opet smo se zaputili na aerodrom. Ovaj put letimo u Santu Martu, lijep gradić na sjevernoj, karipskoj obali, istočno od Cartagene. Sletjevši, koristimo svoje izvrsne vještine španjolskog jezika (ovo nije sarkazam), cjenkamo se za taxi i presjedamo na bus kako bi stigli u Palomino. Selo udaljeno par sati koje se nalazi na sjeveru planinskog lanca Sierra Nevada. Tamo su nas poslali na moto taxije sa svim stvarima pa smo se kroz blato vozili do našeg hostelčića na plaži. Osim što smo vidjeli Indijance iz Sierra Nevade i na gumama se spuštali niz rijeku Rio Negro kroz džunglu, Palomino nećemo po puno toga pamtiti.
Nakon dvije noći zasitili smo se seoskog spokoja i odlučili provesti još dvije noći u gradu Santa Marta. Tamo smo obavili kvalitetan šoping, izlazak i imali priliku vidjeti kako čitav grad poplavi nakon kiše. Krenuli smo dalje – u nacionalni park Tayrona de Sierra Nevada.
Tayrona je prekrasna džungla kroz koju hodaš nekoliko sati do tropskih plaže. Pojedeš škampe i vratiš se natrag kroz džunglu jašući konja. Ma ono, jedna klasična srijeda u mom životu. Oduševili smo se jer, više ne znaš je li to tvoj život ili neki kolumbijski kaubojski film s elementima komedije.
Došlo je vrijeme da opet iziđemo na cestu i čekamo prvi autobus , uzbuđeni što se vraćamo na još par noći u Cartagenu. Opet naivno opet misleći da ćemo se naspavati.
Mjesta koja bih voljela da smo posjetili, a za koja nismo imali vremena su Cali, San Andres, Guatape i Bogota. Zašto? Provjerite sami.
Zaključak ovog putovanja je da je Kolumbija prekrasna zemlja. Tamo nema odmora. Reggaeton, prejaki mojito, arepe s preslanim sirom i ostale pogodnosti koje nudi jednostavno ne daju spavati. Jede se voće s ulice, pleše na svakom koraku, ne pazi kako si odjeven i koliko si čist u kojem trenutku. Prostitutke na ulici normalno se pozdravljaju i čudiš se kako svi znaju za Hrvatsku. Svi su prirodni, lijepi, privlačni, zrače i SVI govore tim prekrasnim jezikom – španjolskim.
Neću se više nikad vratiti u ovu Kolumbiju – reče netko tko je tamo bio nikad!
