Fascinacija H.D. Fat Bobom po sjevernoj Kaliforniji
Život (je ljepši) na sjeveru
San gotovo svakog putnika na motoru jest prevesti Pacific Coast Highway 1 od Los Angelesa do San Francisca. Nema dvojbe, riječ je o sjajnoj ruti, no kada ste već na njoj, produžite i malo sjevernije, a zatim kroz šumu sekvoja kliznite i prema istoku. Vjerujte nam na riječ – isplati se
Prolog – gusta magla polagano nestaje u golemom sivom prostranstvu Pacifika, a snažni se valovi raspršuju o okolne stijene podno nas. More šumi razlijevajući se po grubo granuliranom pijesku na plaži te crta maštovite forme kakve samo priroda može, dok se sunce polako, ali sigurno probija kroz sloj niskih oblaka te podiže temperaturu u zonu komfora.
Dvadesetak je stupnjeva, u veselom se adrenalinskom ritmu probijamo zavojitom cestom koja se poput zmije provlači kroz razvedenu obalu Pacifika, sjeverno od San Francisca. Snažan Harleyjev V2 nezaustavljivo i vrlo žustro tiska naprijed, a gume – u koje dotad nismo imali previše povjerenja – doslovce se urezuju u asfalt. Škripe pri svakom žešćem otvaranju gasa, što ‘plesu’ Fat Boba po Highwayu 1 pridodaje posebnu dozu šarma.
Ne znamo je li smiješak od uha do uha više zbog spoznaje da smo se (konačno) dokopali ovako dinamičnog i uzbudljivog Harleyja na cesti iz snova ili smo pak radosni jer smo izbjegli nekoliko dana kasne jeseni u Hrvatskoj i zamijenili ih ‘babljim kalifornijskim ljetom’.
Kako god, četverodnevna moto-avantura započela je dan ranije, u četvrtom po veličini kalifornijskom gradu (prikladno, zar ne?!) koji broji nešto više od osamsto tisuća duša. Da, mnoge uvijek iznova iznenadi kada se San Francisco pri usporedbi stavi u gabarite jednog Zagreba, no to doista jest tako. Zapravo je to mali grad – u američkim okvirima – koji vrlo brzo ‘usvojite’, osobito ako ste u njemu već peti put.
A doista je nevjerojatno da tijekom četiri ‘vizite’ propustite posjetiti legendarni zatvor Alcatraz, iako vam je to od samog početka bio prioritet u ‘Friscu’. Vjerojatno bi i peti put brod s Piera 33 otplovio bez nas – jer se rezervacija mora obaviti najmanje mjesec dana ranije – da Petra (hvala ti puno) nije pravovremeno rezervirala kartu te nam omogućila jedno od najfascinantnijih iskustava u životu.
Gotovo je nevjerojatno kako s te prirodne utvrde sve izgleda kao da je nadohvat ruke – grad, most Golden Gate, sloboda – a u stvarnosti je daleko poput plusa na tekućem računu. Jake struje, hladna voda i morski psi svaki su bijeg u startu osudili na propast.
Ili možda nisu? Legenda kaže da je zatvorenik pod brojem 1441 iliti Frank Lee Morris s nekolicinom robijaša uspio pobjeći iz Alcatraza, no službene potvrde ni do danas – nema. Cijeli spektakl vjerojatno ste odgledali u filmu ‘Bijeg iz Alcatraza’, no možda ne znate da je u međuvremenu Alcatraz dobio status nacionalnog parka – postao je zaštićenom kulturnom i prirodnom baštinom.
Posebno je impresivan ‘dirigirani’ obilazak tijekom kojeg preko slušalica čujete razgovore zatvorenika, prozivke i zapovijedi stražara, hodate po liniji, pa čak sudjelujete i u zatvorskoj pobuni… Ipak, još je fascinantnije kada uđete u upraviteljevu kuću te bacite pogled na zaljev i San Francisco – to zaista nitko ne može platiti. Ah da, i te karakteristične trube za maglu koje navode brodove pri ulasku u zaljev te lagani povjetarac koji vas ‘brije’ cijelo vrijeme. Ovisnost!
Pisac Jack London jednom je prilikom izjavio da je ‘najhladnija zima koju je doživio bilo ljeto u San Franciscu’. Ozbiljnost njegovih riječi usvojit će svaki motociklist koji podcijeni ovdašnju klimu, jer vlaga s hladnim vjetrom ide ‘do kostiju’. I išla je, sve do Fort Bragga na sjeveru, gdje smo prenoćili i počastili se gorostasnim hamburgerom.
Fort Bragg nije turistička meka, poznat je tek po komadima stakla koji su odbačeni kao smeće na plažu, a kasnije ih je posebno oblikovao ocean. Sasvim dovoljan razlog da se ta plaža nazove Glass Beach i pronađe svoje mjesto u turističkim brošurama, i to ‘pod ruku’ s plažom Bowling Ball, čije ime sve govori (prepuna velikog okruglog kamenja).
Vozeći se drugi dan dalje u pravcu sjevera prema gradu Eureki – kroz impresivnu šumu sekvoja u nacionalnom parku Redwood – ne samo da se osjećamo kao da koračamo s divovima, već i razmišljamo o podcijenjenosti ovog dijela ‘Zlatne države’. Svaki mamurni turist, naime, znat će da u Kaliforniji treba svakako vidjeti L.A., Hollywood, nacionalni park Yosemite, Big Sur i Bixbie Bridge, Monterey, jezero Tahoe i, naravno, San Francisco.
I tu turizam uglavnom prestaje jer sve što je sjevernije od San Francisca doima im se poput ‘Slavonije’ – dislocirano, udaljeno, neatraktivno… Kakva greška, kako po pitanju Slavonije tako i sjeverne Kalifornije, a poglavito iz perspektive turista na motoru. Jer na sjeveru su ceste uzbudljivije i dinamičnije, priroda možda čak raznolikija i spektakularnija, a cijene ugostiteljstva i smještaja – osjetno niže.
Primjerice, izvrstan steak u Reddingu ćete platiti dvadeset dolara (120 kuna), noćenje u motelu pedesetak dolara (300 kuna), a galon goriva i do dolar manje no na jugu (oko 2,50 dolara). Inače, u Reddingu su nas dočekale ljetne temperature, pa smo rastvorili sve otvore na hlačama i jakni ne bismo li se rashladili.
Okolica planine Shasta činila nam se kao mjesto gdje ćemo se osvježiti, no sunce nas je nemilice pržilo, a još više su nas ‘pržile’ scene u okolici Whiskeytowna, nedaleko Reddinga. To je područje mjesec dana ranije poharao požar biblijskih razmjera o kojem se i u Hrvatskoj mnogo izvještavalo. Tragovi kataklizme još su vidljivi, čak i uz samu prometnicu, sve je jedno veliko zgarište… Nismo napravili ni jednu fotografiju s tog mjesta, jednostavno nije prikladno.
„Sretni smo da je pomoć stigla iz svih krajeva države jer ne znam kako bi ova šačica ljudi ovdje to sama zaustavila. Naši vatrogasci su heroji, spasili su nas“, prepričava nam na rubu suza konobarica Jessy dok nam servira ledenu coca-colu. Osamdesetogodišnjeg veterana na rubu šanka je pak zanimalo odakle smo. Kada smo mu rekli da pogađa, kao iz M16 je ispalio – sigurno ste Rus, prepoznajem taj istočnoeuropski naglasak. Sam spomen Hrvatske izazvao je veliku pozornost u baru, jer svi su nešto čuli o nama, ali nas nikako ne mogu svrstati u konkretnu ‘ladicu’ – gdje se nalazimo, tko smo, odakle odjednom toliko priče o nama…
Kad smo riješili i tu enigmu, Fat Bob nezaustavljivo je grabio dalje prema jugu, u pravcu glavnog grada Kalifornije – Sacramenta. I stigao je točno na vrijeme da se pridruži okupljenima na uobičajenom ‘Bike nightu’. Naime, četvrtkom je veliko parkiralište u Arden Wayu (ne tretira se kao javna prometnica) rezervirano za sve ljubitelje vozila na dva kotača.
Neki su u ‘slobodnom stilu’, uz gromoglasnu popratnu zvučnu kulisu, isprobavali granice fizike (i dobrog ukusa), no najčudnije je što policija na cijeli taj ‘cirkus’ uopće nije reagirala. „Bolje da si ovdje daju oduška nego na prometnici. A znate gospodine, parkiralište nije prometnica“, uz smiješak nas je ‘brifirao’ prometni policajac dok smo zajedno čekali u redu za kavu u Starbucksu.
Dočekali smo i ranu zoru te krenuli prema zračnoj luci u San Franciscu. Shvatili smo i da su noći u sjevernoj Kaliforniji u listopadu iznimno hladne, osobito ako vam zrak tijekom vožnje struji kroz iste one otvore na hlačama i jakni koje ste zaboravili zatvoriti. Kada smo se približili San Franciscu i ugledali vrhove stupova Bay Bridgea kako izviruju iznad zastora magle, postalo je kritično. Kako smo ono rekli – ovisnost.
Najam motocikla
Kalifornija je jedna od najpoželjnijih moto-destinacija na svijetu, pa stoga ne čudi što je ta vrsta turizma ondje izuzetno razvijena. Među brojnom ponudom iznajmljivača ističe se grupacija Eagle Rider koja zasigurno nudi najveći broj motocikala, ali i razgranatu mrežu svojih poslovnica. U ponudi, naravno, prednjače modeli Harley-Davidsona, no mogu se iznajmiti i BMW, Honda, Ducati.
Dnevni najam Fat Boba (veliko hvala Sanji i Harley-Davidsonu Zagreb) koštao nas je oko 170 dolara po danu (oko 1300 kuna), a vrijedi napomenuti da ima skupljih (Electra Glide, Road King), ali i jeftinijih modela (Sportster 1200). Cijene na određenim destinacijama možete provjeriti na eaglerider.com, a važno je znati da u cijenu nije uključeno osiguranje motocikla. Njega birate sami, u skladu sa svojim prioritetima – ful-kasko, samo od krađe, prijevoz i popravak u slučaju defekta gume ili kvara.Uglavnom, mi smo uzeli najskuplji paket osiguranja koji pokriva baš sve te ga platili 20 dolara po danu. Mirno smo spavali.
Kalifornija rekla ‘ne’ gaziranim sokovima
Nemalo smo bili iznenađeni ponudom osvježavajućih pića na benzinskim crpkama i u trgovinama za vrijeme našeg road tripa.
Na sve više prodajnih mjesta uopće nema gaziranih sokova i energetskih pića, već se nude ledeni čaj i prirodni sokovi bez šećera. U Americi?! Da, tko bi se tome nadao…
Posjetite naš YouTube kanal.
https://www.travel-advisor.eu/san-francisco-ljeto-1967/
