Namibija je zemlja koja se nalazi na jugozapadu Afričkog kontinenta.
Na jugu graniči s Južnoafričkom Republikom s kojom je nakon završetka drugog svjetskog rata pa sve do 1990. godine činila državu Jugozapadnu Afriku (South West Africa). Prije ovoga Namibija je bila njemačka kolonija, a njemački je danas jedan od službenih jezika uz engleski i afrikaans te nekoliko lokalnih jezika. Druga je to najmanje naseljena zemlja na svijetu te najsuša zemlja subsaharske Afrike. Smještena je između dvije velike pustinje – Kalaharija na istoku te Namiba na zapadu.
Službena valuta je namibijski dolar (NAD). Jedan euro iznosi otprilike 20 namibijskih dolara. Osim namibijskih dolara svuda se prihvaća i južnoafrički rand (ZAR), a tečaj konverzije je u ovom slučaju 1.
Zašto baš Namibija?
Uvijek sam sanjala o putovanjima u Afriku. Taj me kontinent oduvijek privlačio ali u meni je postojao određeni strah jer kao što znamo Afrika je opasna. Kada sam igrom slučaja prošle godine završila u susjednoj Južnoafričkoj Republici shvatila sam da je sve to u našim glavama i da Afrika zapravo uopće nije strašna, ali zato jest jako lijepa. Južnoafrička Republika me oduševila te sam odmah po povratku odlučila sljedeće godine posjetiti susjednu Namibiju. Ogromna zemlja bez ljudi, samo netaknuta priroda. To je ono što tražim. Bez velikih gradova i buke. Divlja, a opet dovoljno pitoma za ne (još) toliko iskusne putnike. Savršena za samostalno istraživanje autom. I moram reći da nije razočarala.
Organizacija putovanja
Putničke grupe na Facebooku su dokaz da društvene mreže ne moraju služiti samo za gluposti već mogu biti itekako vrijedan izvor informacija. Tako sam i ja upravo u jednoj takvoj grupi kroz priče i upute iskusnih putnika prikupila znanja i ideje potrebne za putovanje Namibijom. Nakon početne zbrke u glavi s vremenom sve se posložilo i stvorila sam okvirni plan puta za naše putovanje s 4×4 autom sa šatorom na krovu.
Dakle, nas dvoje kampiramo. To je najpovoljnija opcija, a mnogi kažu i najbolja. Nikad zapravo nismo kampirali pa zašto prvi puta ne bi bilo u Africi. Nadala sam se samo da će mi suputnik stati u šator sa svojih dva + metra.
Još jedan odlični izvor informacija je Tracks4Africa (T4A) vodič za samostalnu vožnju (self drive) Namibijom. Sve informacije je naravno moguće pronaći online ali svidjela mi se ideja knjige sa slikama i posloženim bitnim informacijama. Auto je potrebno rezervirati unaprijed, ovisno o terminu putovanja i do nekoliko mjeseci.
Učinila sam to otprilike tri mjeseca ranije. Smještaje sam također rezervirala i platila unaprijed. One u nacionalnim parkovima prvenstveno zato da ne ostanemo bez željene lokacije. Kampovi u nacionalnim parkovima u vlasništvu su državne tvrtke Namibian Wildlife Reserves (NWR), te se rezerviraju preko njihove web stranice. Ostale je potrebno kontaktirati direktno mailom. U Namibiji smo proveli 14 noći/15 dana, u periodu 3.11-17.11.2023. Glavna turistička sezona traje od lipnja do listopada što je vrijeme sušne sezone i zime. Studeni kao prijelazni mjesec pokazao se odličnim, barem za mene koja voli toplije vrijeme. Kako je Eurowings Discover tada bila jedina aviokompanija koja ima direktne letove iz Europe (Frankfurt) letjeli smo s njima, barem natrag, jer su nam polazni let otkazali i prebacili nas na Ethiopian. Polazna zračna luka za nas je bila Venecija. Hrvatski državljani od ove godine mogu dobiti vizu na ulasku u zemlju.
Magična crvena pustinja
Nakon prespavane prve noći u glavnom gradu Windhoeku opskrbili smo se u velikom Superparu i krenuli na jug put svoje prve destinacije – Sossusvlei i Deadvlei. Sossusvlei je područje u južnom dijelu nacionalnog parka Namib – Naukluft. To je područje velikih crvenih dina te bijelih slanih ravni (salt pan) koje se u vrlo rijetkim slučajevima kiše mogu napuniti vodom. Udaljenosti su u Namibiji velike, ceste su široke i u većini slučajeva nisu asfaltirane. Samo 40% cesta u državi je asfaltirano. Promet je uglavnom vrlo rijedak. Zbog svega toga nije komplicirano voziti iako se vozi po lijevoj strani. Vrlo brzo nakon izlaska iz grada prešli smo na makadam te smo morali prilagoditi tlak u gumama – preporučeno na 1.8 bara. Kompresor je standardni dio opreme auta te smo tijekom puta ovisno o terenu prilagođavali gume.
Svakim prijeđenim kilometrom krajolik je postajao sve ljepši i ljepši. Od brežuljkastih predjela oko Windhoeka prešli smo u područje planina koje dramatično strše usred beskonačne ravnine. 300 kilometara i niti jedno mjesto, grad. Stigli smo taman prije zalaska sunca u svoj prvi kamp – Sesriem kamp koji se nalazi unutar nacionalnog parka kod istoimenog ulaza (Sesriem gate). Sljedeće jutro bilo je rezervirano za Sossusvlei i Deadvlei. Kakva se ljepota pojavila pred mojim očima tog jutra.
To je bila moja prva pustinja i nisam mogla vjerovati koliko je lijepa. Ovo je mjesto iz snova. Jutarnje sunce stvara sjene na dinama i daje im posebnu ljepotu. Do jedne točke cesta je asfaltirana, a nakon toga moguće je nastaviti samo s pogonom na sva četiri kotača. Nastavili smo voziti kroz pijesak prema Deadvleiju. Zadnjih 10-ak minuta smo pješačili, a sunce je sve više grijalo. Dobro da smo uzeli dosta vode. Deadvlei je mjesto na koje bih pomislila na spomen Namibije. To je slana ravan koja je u nekom trenutku ostala odsječena od izvora vode te su se stabla koja su tamo rasla osušila ali zbog iznimno suhog zraka nikad nisu istrunula.
Jednom se slika ovog mjesta pojavila u National Geographicu i tada se valjda proslavilo. Zaista nestvaran prizor. Crvene dine i plavo nebo bez oblačka, a usred svega bjelina. Nevjerojatno, kao naslikano, a stvarno.
Sami u pustinji
Unutar nacionalnog parka Namib – Naukluft moguće je uz kupljenu dozvolu kampirati izvan kampova. Besplatno je ali dozvoljeno samo na označenim mjestima. Kampiranje na divlje ali ipak na neki način ograničeno. To su mjesta bez ikakvog sadržaja i infrastrukture. Dakle bez struje i vode. Naš cilj bio je Blutkoppe ili Bloedkoppie.
To je zapravo jedno brdo-stijena oko koje se nalaze spomenuta kamp mjesta. Imaju kante za otpad i roštilj te je u blizini svakoga poljski wc. Nakon skretanja s glavne ceste vozili smo se dugo i nismo susreli niti jedan jedini auto. Ovdje nije bilo apsolutno nikoga. Bilo je jako vruće, a klima u autu uporno nije radila. Ovaj problem pratio nas je tijekom cijelog putovanja. Ponekad bi se bogovi autoklime smilovali pa nas malo rashladili.
Odabrali smo mjesto pod stijenama s najboljim hladom, a kasnije poslijepodne popeli se na Blutkoppe. Pogled s vrha je nevjerojatan. Nigdje traga čovjeku. Ovdje je pustinja kamenita, a ima i velikih kaktusa. Također ovdje raste jedno posebno drvo – Quiver tree. Družili smo se s pticama koje su dolazile ne bi li ukrale koju mrvicu. Piše na internetu da ima i leoparda pa smo odustali od noćnog fotografiranja. Osim toga nakon što se smračilo postalo je hladno i vjetrovito. Zanimljivo kako temperatura brzo pada s odlaskom sunca.
Tamo gdje se pustinja sastaje s oceanom
Jedini grad u kojem smo spavali bio je Swakopmund, grad na obali Atlantskog oceana. Bio je to predah od dnevnih vrućina i od kampiranja. Ovdje je klima nešto drugačija. Vjetrovito je i prohladno, za dugu odjeću i laganu aknu navečer. U Swakopmundu se jedu riba i školjke te smo naravno probali ono što se nudilo. Zapravo, tamo je hrana bila najbolja. Namibija za mene i nije neka gastro destinacija. Riba je uglavnom pržena, nije kao doma ali nije ni loša. Kamenice su dosta dobre na sve načine. Sam grad nije mi bio pretjerano zanimljiv ali u redu je za prošetati, ima lijepu njemačku kolonijalnu arhitekturu.
Naš studio apartman nalazio se na rubu grada i imali smo prekrasan pogled na dine. Naučili smo i nešto o povijesti zemlje. U blizini se nalazilo spomen groblje pripadnika Ovaherero i Nema naroda nad kojima su Nijemci počinili genocid na samom početku 20. stoljeća. Njemačka je tek 2021. godine ovo službeno priznala i platila odštetu. Jedan od glavnih razloga dolaska u ovaj grad je izlet u pustinju koja ga okružuje. Ovo je jedno od nekoliko mjesta na svijetu na kojima je moguće vidjeti dodir pustinje s oceanom.
Izlet u Sandwich Harbour je među turistima/putnicima najpopularnija ovdašnja aktivnost. Sve sam rezervirala i platila te nas je vodič po dogovoru pokupio u našem smještaju nešto nakon 8 sati ujutro. Žurili smo kako bismo stigli prije plime proći uskim koridorom uz sam ocean. Kratko smo stali u Walvis Bayu pogledati flamingose u laguni te se vozili dalje pokraj bazena soli pa kroz deltu Kuiseb rijeke. Delta je zapravo nepregledna pješčana ravan i vodič zna kuda voziti, a da ne propadne u živi pijesak. Jutro je bilo maglovito.
Magla ovdje znači život, ona donosi potrebnu vlagu pustinjskim biljkama i životinjama. Cijeli ekosistem ove pustinje počiva na magli s Atlantika. Kroz prozor smo gledali snažne valove Atlantskog oceana. Izgleda hladno i divlje, ne bih se voljela naći u vodi. Uskoro smo se popeli na dine, a i magla je polako nestala. Ovdje je pustinja zlatnožute boje. Pogled na ocean s vrha dine je nevjerojatan. Hodati bosonoga po toplom i mekanom pijesku je nevjerojatno. Sve je plavo i zlatno.
Sandwich Harbour je nekada bio luka, a sada je svaki trag ljudskog djelovanja nestao pod pijeskom najstarije pustinje na svijetu.
Spitzkoppe
Nakon dvije noći u pravom krevetu vratili smo se u šator i na skoro pa nepodnošljive dnevne vrućine. Da je klima u autu radila, bilo bi sigurno lakše. Sljedeća destinacija bila je Spitzkoppe, skupina granitnih planina-stijena udaljena “samo” oko 180 km od Swakopmunda. Zbog svog oblika Spitzkoppe zovu još i namibijskim Matterhornom. Vrlo je popularan među penjačima. Ima nekoliko staza na koje se moguće uputiti s tamošnjim vodičima te vidjeti neke od mnogobrojnih crteža koje su u stijenama napravili bušmani (San) pred mnogo godina. Cijelo ovo područje bogato je raznim mineralima i kristalima koje lokalni ljudi prodaju pored ceste.
Zanimljivo je da prodavača zapravo nema već se očekuje da će kupac biti pošten i pustiti novce u zamjenu za robu. Spitzkoppe je također sjajno mjesto za promatranje noćnog neba. Pošto nema svjetlosnog zagađenja noćno nebo je zaista spektakularno. Mi smo spavali u kampu u samom podnožju planine. Sva infrastruktura nalazi se pored recepcije dok mjesta za kampiranje imaju samo poljske wc-e i roštilje. Također su dosta međusobno udaljena tako da je susjede moguće locirati samo po udaljenim svjetlima u mraku i privatnost je zagarantirana.
Cijelo područje je iznimno lijepo kao uostalom i sve dosad viđeno u ovoj zemlji. Jedna od popularnih lokacija je kameni luk (rock arch) na koji smo se naravno popeli pred zalazak sunca.
Damaraland
Damaraland je polupustinjsko područje istočno od atlantske obale Namibije. Naziv dolazi od naziva naroda koji ovdje živi – Damara. Vozeći se prema svom kampu počeli smo sretati nešto više ljudi nego dosad. Pripadnike Herero, Damara i Himba naroda. Ovdje žive i pustinjski slonovi no njih nažalost nismo sreli. Uz cestu viđali smo krave i koze te njihove pastire. Također su čest prizor bili štandovi na kojima (većinom) žene prodaju svoje rukotvorine. Najpoznatiji lokalitet ovog područja je Twyfelfontein koji je ujedno i jedino mjesto u zemlji pod zaštitom UNESCO-a (Unesco world heritage site).
Dvije noći spavali smo u Madisa kampu. Prekrasan je to eko kamp u podnožju stjenovitog brdašca, prepun velikih mopane stabala koja su nam dala dragocjenu hladovinu. Svako kamp mjesto ovdje ima svoju vlastitu kupaonicu na otvorenom. Imali smo cijeli jedan dan za istraživanje pa smo se ujutro uputili do Twyfelfonteina i muzeja Damara naroda (Damara living museum). Twyfelfontein je sveto mjesto Bušmana odnosno San naroda. Ovdje su oni ostavili mnoštvo crteža u stijenama koje je moguće vidjeti uz plaćanje ulaznice i u pratnji tamošnjeg vodiča.
Nekada je ovdje bilo vode te mnoštvo životinja koje su prikazane na drevnim crtežima. Posjetili smo i obližnju “spaljenu planinu” (Burned mountain) uz koju se nalazi i lokalitet s vrlo zanimljivim formacijama stijena (Organ pipes). Na ovoj lokaciji našli smo i jednu posebnu biljku – Welwitschia mirabilis. Pustinjska je to biljka koja može živjeti i do 1000 godina. Sretna sam što smo ih ovdje pronašli jer nismo stigli obići najpoznatije mjesta gdje rastu – Welwitschia ravnice (plains) pokraj Swakopmunda.
Namibija je geološki iznimno zanimljiva te me jednostavno oduševljava svojom ljepotom. U zemlji se nalazi nekoliko “živućih muzeja” u kojima lokalni narodi prikazuju tradicionalni način života. Damare danas žive nešto modernije, a njihov muzej služi za očuvanje tradicije te im donosi prihod. Naša “vodičkinja” u muzeju pokušala nas je naučiti poneke riječi iz njihovog jezika što nam nikako nije išlo zbog različitih kliktajućih zvukova koje sadrže.
Pokazali su nam na koji način izrađuju nakit i oruđe, čime pale vatru te su na kraju uz pjesmu otplesali svoj tradicionalni ples. Za razliku od njih Himbe i dalje žive tradicionalno u svojim selima, većinom na sjeveru zemlje.
Etosha – safari u Namibiji
Nacionalni park Etosha nalazi se na sjeverozapadu zemlje i jedan je od najvećih u Africi. Također je i jedno od najboljih mjesta za safari, a sjajno je upravo to što ga je moguće samostalno istraživati vlastitim vozilom. U Etoshi živi 4 od velikih 5 (big 5). U park smo ušli kroz Andersson ulaz (gate) gdje smo platili dozvole za dvije osobe i auto za tri dana. Dvije noći spavali smo u najvećem Okaukuejo kampu te jednu u Halali kampu.
Etosha ima ukupno 6 kampova i svi su ograđeni. Vrata se otvaraju nakon izlaska, a zatvaraju prije zalaska sunca. Oba kampa imaju malu trgovinu, restoran, bazen i benzinsku stanicu. Bilo je stvarno jako vruće, a naše kamp mjesto u Okaukueju nije imalo niti malo hlada. Spas smo pronašli u bazenu u koji sam ušla unatoč tome što nije izgledao toliko privlačno ali ja i inače nisam ljubitelj bazena. Za razliku od svih kampova do sada ovdje su mjesta iznimno blizu jedna drugima.
Jasno smo mogli čuti našeg susjeda Austrijanca kako hrče po noći. Također, bilo je dosta napučeno u usporedbi s mjestima na kojima smo bili ranije. U Halaliju je situacija bila nešto bolja, puno više prostora i velikih stabala koja daju hlad. Bilo je nevjerojatno puno Francuza ili su oni možda samo najglasniji. Zajednički prostori su zapravo grozni, neshvatljivo neodržavani. To sam donekle očekivala ali opet me malo iznenadilo. Sve ovo ne zvuči sjajno ali ima nešto divno ovdje – oba kampa imaju pojilište za životinje (waterhole).
Bio je nevjerojatan osjećaj kada smo prvu večer došli do ruba kampa i ugledali jezerce u kojem su se u tom trenutku bućkali crni nosorozi. Jednostavno čudesan prizor. Ljudi su se skupili pored zida i u potpunoj tišini svi smo promatrali što se događa. U popodnevnim satima pojilište je bilo prepuno raznih antilopa, zebri i žirafa. Budili smo se prije svitanja kako bismo provjerili što se tada događa. U Halaliju smo zatekli veliko krdo slonova koje se satima zadržalo ondje. U jutarnjim i kasnijim poslijepodnevnim satima vozili smo se parkom.
Okolica Okaukueja nije me baš oduševila jer je prilično suha, a raslinje je većinom nekakvo nisko trnovito grmlje. Boja koja prevladava je siva. Tada sam razmišljala kako mi se možda Kruger ipak više sviđa. Međutim, kada smo drugi dan krenuli malo dalje ukazali su se neki drugačiji krajolici. Pojavile su se nepregledne ravnice s pokojim iznenadnim stablom. Zanimljivo je da su ljudi napravili brojna pojilišta kako bi se životinje i tijekom sušnog razdoblja zadržale na ovom području. Kod svakog od njih naišli smo na mnoštvo životinja među kojima su bili i čopori lavova.
Došli smo do ruba Etosha ravni (pan) prema kojoj je park dobio ime. Kampovi i ceste zapravo se nalaze uz rub ove goleme ravni, veličine skoro 5000 kvadratnih kilometara. U kišnom razdoblju ravan se napuni vodom, a sada je potpuno suha. Prekrasan je to prizor – springbokovi i zebre u skupinama pasu, a iza njih ova beskonačna prazna bjelina. Ponegdje se na bijeloj podlozi nalaze crne točke.
To su nojevi i tko zna što oni tamo traže. Baš me zanima kako sve ovo izgleda iz zraka. Na cesti smo sreli i jednu vrlo otrovnu zmiju – Anchieta kobru. Geparde nažalost niti ovdje nismo pronašli.
Waterberg Plateau za kraj
Zadnje dvije noći u Namibiji proveli smo u Nacionalnom parku Waterberg Plateau koji se nalazi otprilike 300 km sjeverno od Windhoeka. Na putu do tamo pratili su nas jaki pljuskovi koji su napokon malo snizili temperaturu zraka. Nisam puno očekivala od ovog mjesta, a na kraju me zbilja oduševilo. Park je dobio ime po planini Waterberg koja ima vrlo specifičan oblik, s vrhom ravnim poput ploče.
Ovdje rastu visoka stabla i dosta je zelenije. Kamp unutar parka je iznimno velik. Svoje mjesto mogli smo birati, a osim nas bilo je iznenađujuće malo gostiju, tek nekoliko auta. Super stvar u ovom parku su pješačke staze koje je moguće samostalno proći. Također se u kampu nalazi groblje na kojem su pokopani njemački vojnici poginuli u Herero ratu s početka 20. stoljeća.
Na ulazu postoji knjiga utisaka u koju svatko može napisati svoje mišljenje/komentar. Ima zanimljivih razmišljanja za pročitati ovdje. Prva večer bila je kišovita ali drugi dan došlo je sunce. Ujutro je bilo oblačno što je ispalo sjajno za planinarenje. Ovaj mi se kamp toliko svidio i zbog količine životinja koje su se samo pojavljivale oko nas. Najprije su ujutro došli pavijani. Došli su u pljačku. Na njih treba dobro paziti i sve držati zatvoreno jer se samo sjure iz grmlja i uzimaju što im dođe pod ruku.
Jedna simpatična bradavičasta svinja cijelo vrijeme se prešetavala po kampu, a tu i tamo bi došla s prijateljima. Banda mungosa poharala bi s vremena na vrijeme cijelu okolicu prekopavajući pijesak u potrazi za kukcima. Barem mislim da su to tražili. Hodajući okolnim stazama viđali smo dasije kako jure po stijenama. Noću su po stablima skoro nečujno skakutale male noćne životinjice iz porodice lorisa imena Galago ili bush baby. Njih nisam mogla uslikati, jedva sam ih i okom spazila. Zadnji dan slijedio je povratak u Windhoek i let za Europu.
Zaključak
Namibija je savršena za samostalnu vožnju i kampiranje. Ima jako puno kampova te mnoštvo agencija koje iznajmljuju aute opremljene za kampiranje. Ceste su, iako nisu asfaltirane, jedne od najboljih u Africi i stvarno se nije teško snalaziti. Ipak, treba paziti na pokoju rupu jer bi jaja u hladnjaku mogla stradati kao i glava visokog suvozača. Iz Europe postoje direktni letovi iz Frankfurta (Discover), a najavljuju se i iz Amsterdama (KLM) te Istanbula (Turkish).
Najveći trošak je osim aviokarata auto. Ipak auto nam je bio i kuća što je smanjilo trošak noćenja. Kampovi nisu baš jeftini kad se uzme u obzir da se plaća komad zemlje pod stablom, eventualno s priključkom za struju. Oni izvan nacionalnih parkova su jeftiniji. Druge vrste smještaja kao što su razni Lodgeovi su iznimno skupi, do nekoliko stotina eura po osobi za noć. Npr. kućica u Okaukueju dođe oko 200 eura po osobi za noć što bi za nas dvoje bilo 400 eura noćenje, a to je još i jeftino u usporedbi s nekim drugim luksuznijim smještajima.
Kruger u Južnoafričkoj Republici je stvarno puno povoljniji. Naši ukupni troškovi bili su nešto manji od 5.800,00 eur što uključuje 2 aviokarte (1.500,00 eur), extra legroom sjedala (300,00 eur), 4×4 auto s kamp opremom (1.600,00 eur), izlet u Sandwich Harbour (240,00 eur), ulaznice po danima za nacionalne parkove, gorivo (diesel oko 1,20 eur/litra), restorane gotovo svaki dan, namirnice iz trgovine, nešto malo suvenira, ulaznice za nekoliko lokaliteta, sim karticu s podacima te naravno moj novi vodič za Botswanu koji je tamo puno povoljniji nego doma.
Tekst i fotografije: Maja Palčić
Posjetite naš YouTube kanal. Pretplati se na TIK TOK.
Uključite se u naše grupe na Fejsu: Vodič po najljepšim skijalištima, Savjetnik za putovanja Travel Advisor, Savjetnik za putovanja Europom i Savjetnik za putovanja Hrvatska.
Uživo s putovanja reels na FB
