U ovom našem malom carstvu dobrih vibracija i pustolovnih duša, poželjela sam tekst posvetiti ljepšoj populaciji, odnosno ženama. I to svim ženama, bez obzira na dob, bračni status, ili nešto treće.
Inspirirana nedavnom objavom jedne strastvene putnice, koja se uskoro ponovo sprema za novu avanturu, ovaj put sa svojim curkama, odlučila sam podijeliti svoje iskustvo i zapažanje kad se radi o verzijama ženskih “bjegova” od svakodnevice.
Putujem. Putujem često. U raznim kombinacijama. S partnerom, s obitelji, sestrom, majkom, s psom. Nekako, nije mi se još desilo da nisam uspjela (pro)naći društvo za malo hedonizma, ali čak kad bi se i dogodio takav slučaj, poznavajući sebe ne vjerujem da bih samo zato jer eto “moram sama”, odbacila priliku da nekud odjezdim.
Na kraju krajeva, ako sami sebi niste dobro društvo, vjerujte, nećete biti ni drugima.
No, da, kao i većina stvari u životu, u dobrom društvu sve je slađe, pa tako i putovati.
Posebna kategorija putovanja kojima se uvijek iznova i iznova radujem s posebnim žarom jesu putovanja s frendicama. Nas je sedam. Putuje nas šest. Sedma, zbog zdravstvenog stanja izlete zaobiđe, ali gušta u našim pripremama i naknadnim dojmovima kao i mi same. Da, nije to baš tako mala ekipica za uskladiti obaveze, brigu o djeci, kućnim ljubimcima i ostalom. No, kad ima volje, ima i načina, kad nema volje, uvijek postoje izgovori, zar ne?
Prijateljujemo gotovo 30 godina, a naše prvo zajedničko putovanje dogodilo se još davne 1999. London, 10 dana. Bilo je to vrijeme netom nakon završenog studija, ograničeni budžeti, još uvijek bez obiteljskih obaveza. Bilo je to vrijeme kad je za UK trebala viza, i puno više novaca za avio kartu nego danas ( valjda je barba iz Ryanaira još je smišljao svoju poslovnu strategiju) i garantno pismo, i internet je bio tek u povojima, pa je skupljanje informacija bilo kud i kamo teže i složenije nego danas, ali pune volje, avanturističkog duha, dobre logistike i organizacije poklonile smo sebi punih 10 dana Londona.
Trebam li naglašavati koliko nam je bilo lijepo? Koliko smo se smijale? Koliko smo propješačile kilometara i koliko nam se cijeli taj koncept svidio?
Toliko, da je to postala praksa.
U međuvremenu smo se poudavale, neke od nas postale majke, pronašle svoja zanimanja, naravno, zrelost je donijela i pregršt novih obaveza, a prilika za uskladiti sve je postalo sve manje i teže, no, osim razdoblja kad su dječica bila skroz mala, pa iz objektivnih razloga putovanja nisu bila moguća, čim su djeca postala tinejdžeri, obnovile smo tradiciju i zadnjih nekoliko godina redovito je njegujemo.
Jednom godišnje, svijet može stati, mi možemo nestati, muževi mogu postati i mame i tate, baka servisi čija uloga više nije tako krucijalna, mogu ponovo dobiti svojih 5 minuta, a mi se možemo praviti da smo opet bezbrižne dvadesetogodišnjakinje. U stvari, u našem slučaju se ni ne pretvaramo, unatoč tome što nam “datum proizvodnje” datira iz tamo, ranih sedamdesetih, ponosna sam na nas jer nas vedri duh, smijeh i sklonost pustolovinama nije napustila.
Podijelit ću s Vama nekoliko osnovnih pitanja s kojima se redovno srećem(o) pri svakoj objavi naredne destinacije – možda Vam baci svijetlo na cijelu ovu zamisao iz drugog kuta.
Što vam kažu muževi?
Onda ja kažem, ništa, navikli su. A onda dobijem komentar tipa, ma moj/naši nama to ne bi dozvolili. Onda se ja naježim. Od glave do pete, ali i pomislim, koliko smo valjda mudre, samosvjesne i sretne što naši muževi ne spadaju u kategoriju onih koji kad se ožene misle da su ženu osvojili puput odojka na lutriji, pa mogu s njim(a) što žele.
Da, gle čuda, postoje partneri kojima je zadovoljstvo vidjeti svoje žene, JEDNOM GODIŠNJE, zbog planiranja avanture sa svojim prijateljicama, vesele poput djevojčica. Gle čuda, postoje partneri koji se samo nasmiju i izgovore; “Što ste ovaj put “iskemijale”?”
Postoje partneri koji s osmjehom i interesom na licu podijele savjet i logistiku tko će za što biti zadužen dok nas ne bude.
Postoje partneri kojima je važno da njihove životne saputnice dobiju malu pauzu od svakodnevice.
Da budu sretne. (Što ne znači da doma nisu)
Da budu rasterećene.
Da napune baterije.
Da mogu tih par dana brinuti samo o sebi. (Iako do nikad nije skroz tako, naravno, uvijek je tu podsvjesna briga da li je doma sve u redu).
Postoje PARTNERI kojima je to, gle čuda, prirodno. I da, vjerujte, ne treba vam jači izraz ljubavi od toga. Onaj tko vas želi usrećiti i kome je to imperativ u odnosu na sebe, pravi je partner.
Mi smo sretne jer imamo takve osobe oko sebe, a oni su dovoljno mudri pa znaju da ćemo po povratku biti još vedrije, veselije, odmornije i zahvalnije na svemu što imamo.
Naravno, odnosi su uvijek stvar reprociteta i poštivanja, pa isto tako naši zakoniti imaju svojih pet minuta kad požele. Nekima je to odlazak na pivo, ili utakmicu s ekipom, nekima također kraća putovanja s muškom škvadrom. Nakon tih putovanja, volimo se još više. Zahvalni smo svemiru što nas je spojio baš takve, mudre, odvažne, samostalne i TOLERANTNE, takve da znamo da je ljubav puno više od pustih riječi, ljubav su djela. Ljubav je uvažavanje tuđih potreba. Naći će se oni koji ne misle tako, naći se oni kojima sve navedeno značiti da “nam je svejedno kad nam je to normalno”, no, vjerujem, većina će shvatiti poantu.
Ukoliko je vaš stav da putovanja nemaju smisla osim ako nisu s obitelji, ili partnerom, ok, poštujem. Ali, ukoliko potiho to želite, ali ne usudite se, odvažite se! Isplati se.
Kako reagiraju djeca?
Oh, gle čuda, i oni su navikli!
Putuju sa svojim roditeljima često. Putuju sa svojim prijateljima iz razreda, ponekad s bakama i djedama.
Odrastaju gledajući kako se njihovi roditelji poštuju, uvažavaju i brinu.
Nije im neobično što će tata skuhati ručak par dana, ili će jesti junk food, ne, neće umrijeti zbog toga. Vjerujete.
Djeca su sretna jer imaju sretne mame i cool tate. Jer će dobiti pokoju sitnicu s putovanja. Jer će biti par dana kod bake i djeda, ili sami s tatama uživati u svemu onome, što stroge mame brane. 🙂
Uvijek se radi o svega PAR DANA i svi prežive. Bez trauma.
Kako sve organizirate?
Ne treba naročita mudrost. Malo vremena za istraživanje. Bookiranje smještaja. Uvijek je to neki stan, koji možda je malo teže pronaći jer su potrebne tri spavaonice i dva kupatila (ipak smo žene), ali nikad do sad nismo imale problema. Putujemo avionom, ili kad su bliže destinacije u pitanju, kombijem. Sve smo vozači, pa se putem izmjenjujemo, a usput smo i sve skupa u istom vozilu pa to daje dodatnu čar, jer sve podsjeća na maturalac. Mi volimo same organizirati svoje vrijeme, ali uopće nije manje lijepo prepustiti se nekoj agenciji. Tura od 3-4 dana ima pregršt.
Uvijek je jedna vođa puta. Njoj vjerujemo. Nju slušamo. Njoj ne njurgamo ako nam nešto slučajno i ne odgovara u tom istom stanu. Ili kombiju. Jer ona je odvojila vrijeme i potrudila se za sve nas. A mi to cijenimo. I sretne smo što je imamo među nama.
Koliko vas sve to košta?
Ne, nismo poput cura iz “Sex i grada”. Stvar je prilično jednostavna i zgodna. Kako naše prijateljstvo traje godinama, vremenom smo prestale kupovati poklone za rođendane. Umjesto toga upravo tad, svaka od nas svotu koju bi dala za poklon, ubaci u “fond”. Na godišnjoj razini, skupi se tu lijep džeparac kojeg onda trošimo zajednički. Ne razbacujemo se, ali da, počastimo se finim ručkom, ili kojim pićem više, i obavezno, frizurom. Što je muškarac bez brkova, i(li) što je žena bez frizure? 🙂
I na koncu…
Zašto (ot)putovati s prijateljicama?
Razloge bi mogla nabrajati u nedogled. Ali, onaj osnovni i najvažniji je; zato jer je to divno. Zato jer takva prijateljstva treba njegovati kao najdraži cvijet. Zato jer tako gradite nezaboravne uspomene, njegujete djevojčice u sebi i postajte bolje osobe. I sebi i drugima. Zato jer bez obzira na obiteljske obaveze nikad same sebi ne smijete biti zadnje. I nebitne. Kad postanemo sebi nebitne, obično isti način rezoniranja doživimo i od okoline. Zato jer je to dobro za psihu. Zdravlje. Kožu. Kosu.
I ne, ne namjeravamo stati.
Uostalom, gledamo naše majke, svaka sa svojom ekipom i sad, u sedamdesetima, redovito nekud otplovi. Dan, dva, tri.
Rekli bi, kakve majke takve kćeri! I ja se nadam da će i naše potomstvo naslijediti takve gene da slijede naš primjer!
Posjetite naš YouTube kanal.
