Burj Khalifa već deset godina drži titulu najviše zgrade na svijetu sa svojih 828 metara – simbol Dubaija, Ujedinjenih Arapskih Emirata, moći, budućnosti, kapitalizma i pobjede u onom vječitom “čiji je veći” nadmudrivanju. Ljudi hrle sa svih strana svijeta kako bi ga pokušali uhvatiti u kadar, popeli se njegovim staklenim katovima i čudili se kako se dignuo iz pijeska tj. kako su se Emirati dignuli iz pijeska.
U 40 godina pretvorili su sedam beduinskih plemena u sinonime za luksuz i bogatstvo, gdje se automobilska tablica s brojem 1 prodala za 7,6 milijuna Eura. Ono što je prikladno izostavljeno iz ture Burj Khalifom jest da je tokom njegove gradnje poginulo više od 300 radnika, nakon čega je prvi put otvorena tema o radničkim pravima – pauzama, pitkoj vodi i radu tijekom manjih vrućina. Ono što je zaboravljeno u istraživanju blještavih hotela jest na čijim je leđima ova država sagrađena i na čijima još uvijek opstaje.
Radnici dolaze iz Jugoistočne Azije, pretežno Indije i Pakistana, i čine 60% stanovništva. Dolaze sami, bez obitelji. Cilj im nije, kao Europljanima, raditi nekoliko godina,zaraditi za stan i auto pa se vratiti doma. Cilj im je biti ovdje i slati plaću obitelji, bez povrataka za praznike, rođendane ili smrti bližnjih.
Izgube se, stope se sa krajolikom kao mravi, radišni, tihi i neprimjetni. Na kraju radnog dana, tamo negdje nakon ponoći, stoje na stražnjim ulazima šoping centara i sveučilišta, čekaju onaj mali, sivi, “razdrndani” bus koji ih vozi u radničke kampove – blijede komplekse boje pijeska. Oni bolji imaju nekoliko palmi među zgradama i poneki sat tjelovježbe koji im drže rijetki volonteri.
Sigurno si barem jednom sanjarila da uđeš u prostoriju ili prošetaš ulicom i svi zašute osupnuti tvojom pojavom. Hodati ulicama Emirata kao mlada, bijela djevojka je tako – samo što mi to nikada nije laskalo.
Hodam nekamo, tražim nešto jer me taksi ostavio na krivom mjestu. On ne zna grad, grad koji nema imena ulica već se orijentiraš prema šoping centrima. Hodam nekamo jer ovdje zapravo nikada ne šetaš, možeš eventualno hodati prema nekom cilju. Uglavnom, hodam i svi oni neboderi što se na razglednici čine blještavi i prekrasni izbliza su žuti, stari, prljavih prozora i prekriveni pijeskom. Na njihovim uglovima navečer se skupljaju radnici, pričaju i zezaju se, krate vrijeme prije vračanja u kampove, a kada prođeš – zašute.
Osjetiš njihovu znatiželju i strah i najviše od svega, žao ti je. Žao ti je jer ne želiš da te se boje, jer u studentskom domu imaš prijatelja zaštitara,iz Pakistana, koji te se sjetio nakon što te nije bilo pola godine, koji ti je pričao kako mu je bilo dosadno tijekom ljeta dok na sveučilištu nije bilo nikoga,koji ti je rekao kako je sa prijateljima pratio Hrvatsku na Svjetskom Prvenstvu i kako mu je Kolinda simpatična… Žao ti je, jer ljudi smo.
Prizemlja tih zaboravljenih nebodera puna su restorana (egipatskih, lebanonskih, sirijskih, korejskih…) koji se izvana, sa svojim blještavim crvenim i zelenim znakovima čine jadnima. No iznutra čeka bogato uređenje, opojni mirisi i ukusna hrana. Radnici sa sobom donose svoju kuhinju, svoje recepte, začine i želju da te upoznaju sa svojim domom. Restorani u Emiratima su toliko internacionalni da u Dubaiju postoji i sjeverno korejski restoran, sa sjeverno korejskim osobljem i sjeverno korejskom propagandom te svim namirnicama uvezenim iz Sjeverne Koreje.
Između restorana raštrkani su dućani koji prodaju duhan i nargile, abaye i kandore,poneki dućan sa crnim, neprozirnim staklima i malim natpisom na vratima koji govori samo radno vrijeme – taj dućan prodaje alkohol i ništa drugo.
Od svih tih stranaca u Emiratima skupila se i velika zajednica ex-Yugoslavije kroz koju, htjela to ili ne, počneš slušati narodnjake jer se Balkanci okupljaju na balkanskim tulumima. U skupim klubovima i barovima ostavljamo previše novaca na topla pića jer čini nam se kao mali dio doma.
U potrazi za svojim sunarodnjacima s kojima bih mogla popiti pivo ja sam se okrenula Tinderu. Samo listam dok ne vidim da piše Miloš ili Jelena. Odavno sam odustala od korištenja Tindera u UAE za njegove prave svrhe jer – odvratno je. Arapi nisu navikli da im netko kaže ‘ne’ pa se javljaju i na Instagram, Facebook i na email sa svakakvim ponudama.
Pokušavaju te zavesti svojim slikama s malim tigrovima, slikama skupih automobila, satova, pozivima na brodove i večere u restorane u kojima je minimalna potrošnja €150 po osobi. Kada ništa od toga ne prođe, nude naknade. Na kraju kada ni to ne prođe, super je znati da jedan „girlfriend experience date“ sa mnom vrijedi €1,600. Naučiš ovdje tako neke super stvari.
A Emiračanke? Njih u Emiratima nećeš vidjeti, vidjet ćeš druge Arapkinje, ali rijetko Emiračanke. One se voze svojim privatnim vozačima, tokom fakulteta odlaze u najskuplje klubove, na kampus dolaze samo kako bi se napile, a onda se udaju i od silnog novca, vremena i dosade bacaju u poduzetničke vode pa dizajniraju odjeću, cipele, nakit… Divne su i drage, ali žive u svome svijetu – svijetu kućnih pomoćnica, vikenda u Londonu i sto pari Louboutin cipela. Ponekad, ali samo ponekad, radeći za takav modni brend, osjećam se kao Anne Hathaway u filmu Vrag nosi Pradu. U drugim trenutcima usporedim svoju studentsku satnicu s onom svojih prijatelja u Hrvatskoj pa prihvatim tu ulogu.
Većina nas, visoko obrazovanih zapadnjaka živi u kompleksima koji imaju teretane, bazene, supermarkete, bankomate i Mlinar (da, onaj naš Mlinar).Ponekad je teško naći razlog za otići ikamo, kad sve imaš tu.
A gdje bih i išla? Plaže odbijam jer neću platiti €10 kako bih gledala u zamućene valove i sanjarila o Jadranu. U Emiratima nekako sve vuče prema šoping centrima, a njih nikad nisam voljela. Zato sjedim i radim doma, u uredu ili u onom prezrenom Starbucksu gdje kada god netko uđe zapuhne me oblak ljepljivog zraka i miris užeglog pijeska, a gledam u gradilište preko ceste. Gledam hotele kako se dižu iz pijeska i tamo negdje iza, blještave nebodere koji kriju mravinjake nevidljive na razglednicama.
Posjetite naš YouTube
