Kućica kao iz priče uistinu i ima priču
Ukidanjem e-propusnica i ponovnim neograničenim kretanjem Hrvatskom, jedva sam čekala udovoljiti petama koje su svrbjele više no ikad, a te srijede ceste su nas odvele, kako sami domaćini napominju, u ‘srce Plešivičko – Okićkog vinogorja’. Tek 40-ak km, i isto toliko minuta vožnje (ukoliko od prve pogodite!), od Zagreba, smjestila se Vinogradarska kuća Braje.
Stara obnovljena drvena kućica kao sa slike smještena na zelenim brežuljcima može vas natjerati da još jednom protrljate oči i provjerite sanjate li… Oko kućice je svježe pokošena livada, dok se iznad nje kao nacrtani nastavljaju trsovi zbog kojih sam se, između ostalog, i uputila u ovaj pitoreskni kraj. No, nije to isključivo razlog za posjet Lokošinom dolu, mjestu unutar Zagrebačke županije koje broji niti stotinjak duša. Jedan od razloga je i copanjek…. Čekaj, čekaj… Idemo po redu.
Na vratima me dočekuju Robert i Sanda Braje sa širokim osmjesima i čvrstim stiscima ruke.
Specilatiteti plešivičkog kraja koje valja kušati i polizati prsta kao što smo i mi
Robert je vinar i vinogradar po želji, ali i po nasljeđu, jer se u njegovoj obitelji vinogradarstvom bave već generacijama. Sanda je, pak, njegova desna ruka i šefica kuhinje. Tradicionalna dobrodošlica stiže u obliku tekućeg i kratkog, a kao jedinstveni izbor svih prisutnih nameće se rakija od kruške tepke. Dok lagano pijuckamo aromatičnu rakiju, Robert objašnjava kako se radi o staroj sorti nekad jako rasprostranjenoj, danas jako rijetkoj. Razlog tomu je vjerojatno što je plod iznimno trpak, pa se nikad ne bere sa stabla, već skuplja s tla. Naime, tek tad postaje slatka, a Robert od nje radi, isprobano, vrlo ukusnu rakiju i prirodni sok.
Obitelj Braje
Kod Roberta kušam još nešto što ću teško pronaći negdje drugdje – vino od sorte grožđa vetlinac crveni. Ne dajte da vas naziv sorte zavara. Iako se radi o crvenoj sorti grožđa, vino od njega je bijelo – vrlo pitko, mirisno i svježe, baš idealno za tople dane koji nam slijede. Uz vetlinac crveni, u podrumu Braje moguće je kušati i vina drugih sorti s 18.000 trsova koliko ih broje u svojim vinogradima – rajnski rizling, pinot sivi, pinot crni, ali i portugizac kad mu je sezona. I ukoliko ga Sanda ne ‘ukrade’ za svoju kuhinju.
Naime, upravo zbog njezine patke u umaku od portugisca i kruške u Lokošin dol dolazi se sa svih strana. Nije možda Sanda, koja je medicinske struke, mislila kako će postati chefica zbog čije će se hrane dolaziti u maleno mjestašce nedaleko Jastrebarskog, no danas s velikim veseljem priča o izazovima koje pronalazi u kuhinji. Kad su postali svjesni kako uz kušaonicu vina posjetiteljima nije dovoljno ponuditi tek fantastične domaće hladne nareske među kojima su i dvije godine sušena šunka od svinje mangulice, salama od jelena i divlje svinje, ali i ona od medvjeđeg mesa, svježi i kuhani sir, pa i domaći maslac, kuhače se primila upravo Sanda.
Eksperimentirala je s tradicionalnim receptima želeći im dati svoj osobni pečat i u tome evidentno uspjela. Najnovije jelo za koje Robert daje ‘ruku u vatru’ jest rižoto s češnjovkama od vepra. No, jedno jelo u koje zasad nije intervenirala jest autohtoni slani prhki kolač plešivičkog kraja – copanjek. U njega idu namirnice koje su se mogle pronaći u svakoj plešivičkoj kući, neovisno koliko siromašna ili bogata bila. Za tijesto brašno, mast, vrhnje i mlijeko, za nadjev svježi sir, peršin i pera mladog luka (zeleni dio), maslac, jaja, sol i papar. U Sandinom su copanjeku sve namirnice domaće, uključujući i maslac koji sama radi.
Obitelj Braje se ne zadržava se u vinogradima i vinogradarskoj kući. U sklopu svog OPG-a ima i pravu malu farmu. ”Od kokica imamo jaja, od pajceka meso, od krave mlijeko, maslac i sir, a imamo i purice i patke”, objašnjava Sanda koja radi i svoj kruh, tjesteninu, njoke… Lokalno i sezonski nabavljaju i povrće ukoliko nemaju dovoljno svog, a jedni od dobavljača su i Sandini roditelji koji žive u malenom selu na Žumberku bez struje i vode. Zbog epidemije ovog proljeća nisu ugostili onoliko zaljubljenika u finu hranu, vino i svježi zrak koliko su željeli, no zato su u potpunosti osvježili kućicu, iskrčili nizbrdicu prema potoku i testirali novu hranu. Sad su njihova vrata ponovno otvorena svima, uz obveznu najavu.
I dok drugi dan zadovoljno doma uz laptop mljackam taj beskrajno ukusan i prhak copanjek (što fina svinjska mast učini svakom tijestu!) , lagno tipkam ovaj tekst i razmišljam kako je uistinu lako ispričati priču kad je priča stvarna. Obitelj Braje zna što je dobro.
Pretplatite se na naš YoutTube kanal.
