ZANZIBAR NA MOJ NAČIN
Želiš li plivati u tirkizno plavom oceanu? Želiš li mekani bijeli pijesak pod nogama? Želiš li kilometarske plaže samo za sebe? Želiš li najslađe svježe tropsko voće svaki dan? Želiš li se družiti s nasmijanim ljudima? Želiš li se igrati s djecom na plaži? Želiš li da ti je svaki dan hakuna matata (bez brige) i pole pole (pomalo)?
Odgovor je: Odi na Zanzibar!
Izlazimo iz aviona. Noć je. Nisam još svjesna gdje sam, ali osjetim. U isto vrijeme, mama i ja, osjetimo val toplog, gustog zraka. Nitko sretniji od mene, iz jeseni sam ušla u ljeto, pravo tropsko ljeto! Ispred aerodroma čeka nas Abrahman Kiparo, naš vozač i vodič za sve izlete. Uzbuđena sam jer je on prva osoba koju upoznajemo na Zanzibaru.Odmah nas uči prve riječi na svahiliju. Jambo! Mambo? Poa. (Bok! Kako ide? Dobro.)
STONE TOWN
Prve tri noći spavamo u Stone Townu, barem sam tako mislila. Nažalost ili nasreću, smještaj koji sam rezervirala u međuvremenu je preseljen u predgrađe grada, Zanzibar City. To područje nije zanimljivo turistima jer je dosta udaljeno od samog središta grada. Čim sam se probudila moj nemirni duh zaželio je istražiti gdje je to stigao. Kroz prozor sam vidjela naselje i odmah poželjela pobliže vidjeti život koji se tamo odvija.
Krenula sam blatnom cestom, ubrzo sam se našla na puteljku u zelenom polju usred ničega. Vani je bilo vruće, zrak vlažan i težak, a ja sam nakon pet minuta šetnje izgledala kao otuširana. Miješao se adrenalin s osjećajem sreće, neizvjesnosti, znatiželje i straha. Pitala sam sama sebe što to radim, ali znatiželja za upoznavanjem novog bila je jača.
Srela sam dječicu koja se igrala na prašnjavom putu. Bili su jednako zbunjeni kao i ja. Očito je da turisti ovdje ne dolaze. Sramežljivo smo se pozdravili s osmjesima na licima. Šetala sam. Privlačila sam pažnju zbog svoje boje kože. Znatiželjna i nasmijana lica provirivala su kroz otvorena vrata na trošnim kućicama, pozdravljali smo se. Curice su vikale „I love you“, a dječica trčala i puhala balone koje sam im dala. Jedan dečko viknuo mi je „Give me the money!“, što me je u tom trenutnu šokiralo i rastužilo, ali nažalost to je realnost, bijela koža tamo najčešće odmah asocira na novac.
Tek toga dana napravila sam neki okvirni plan što želim posjetiti. Zapravo, pravilnije rečeno što bih trebala posjetiti. Slave market, kuću Freddya Mercurya, Sultanovu palaču, Jaws corner…
Šetajući ulicama grada dobila sam dojam kako su ljudi ovdje izrazito srdačni, nasmijani i jednostavni. Pozdravljaju nas s Jambo, zastaju samo da popričaju s nama i pitaju kako smo. Bez ikakvog problema pokazat će vam put i ništa neće tražiti za uzvrat iako su siromašni. Ako poželite nešto kupiti potrebno se cjenkati, no pregovaranje oko cijene mi je nekako lakše palo nego ono u Maroku. Znala sam da zbog kojeg dolara više neću propasti, a njima će biti puno potrebniji.
Nikome se nigdje ne žuri, a meni se uvijek žuri. Duboko u meni ostao je onaj užurbani ritam svakodnevnice. Htjela sam odmah sve. Tada sam kroz razgovor s ljudima shvatila kako ništa neće pobjeći. Treba stati i uživati u trenutku. Moram usporiti. Prepustila sam se njihovoj energiji. Tada sam odlučila da pole pole nosim sa sobom u Hrvatsku.
Na kraju dana najljepše mi je bilo šetati bez plana, jesti na Forodhani marketu, otići u lokani bar, probati njihvo pivo. Upoznati kulturu, običaje, jezik. Upoznati život tamo. I to je ono što me istinski ispunjuje na nekom putovanju. Planski obilazak grada i znamenitosti nikada neće zadovoljiti onaj znatiželjni dio mene kao što će to učiniti spontani razgovor na ulici dok ispijam netom iscjeđeni sok od šećerne trske i đumbira.
PRISON ISLAND I NAKUPENDA
Ova dva otočića nalaze se u blizini Stone Town-a te smo ih odlučili posjetiti u okviru jednodnevnog izleta. Prison Island naziva se još i Changuu Island prema vrsti ribe koja se nalazi oko tog otoka.
U prošlosti je služio kao privremeni smještaj za robove, zatim kao karantena za oboljele od žute groznice, a danas je dom divovskim kornjačama koje su poklon sa Sejšela. Njih možete hraniti svježim lišćem i ponuditi im masažu u kojoj uživaju. Otok nije loš izbor za posjetiti, ali po meni nije nezaobilazan.
Otočić Nakupenda je pješčani bijeli sprud usred prekrasnog plavog oceana. Nakupenda na svahili jeziku znači „volim te“ što u potpunosti opisuje romantičnu plažu koja se prostire cijelim otokom.
Valovi se sa suprotnih strana spajaju i za sobom ostavljaju školjkice na bijelom pijesku. Tu se može plivati u tirkizno plavom oceanu.
Kako je morsko dno ovdje bogato koraljima i tropskim ribicama uživala sam i u snorekling-u.
Za to vrijeme naš vodič Abrahman podigao je zaklon od sunca i pripremio pladanj svježeg tropskog voća, a kapetan brodića pekao je riblji ručak na plaži. Pravi mali raj.
FARMA ZAČINA
Na putu za selo Jambiani, u kojem smo ostali narednih nekoliko dana, prvo stajemo na farmi začina. Zanzibar još nazivaju i otokom začina, a najpoznatiji je po cimetu, klinčiću, šafranu, muškatnom oraščiću.
Osim začina, ovdje smo upoznali i različito egzotično voće. Lokalni vodič penjao se na stabla i ubirao svježe plodove kako bi ih mogli probati, a mi smo za to vrijeme pokušavali pogoditi o kojoj je biljci riječ, no najčešće je to bilo bezuspješno. Pogodila sam star fruit (karambola) pa sam dobila zvjezdicu na čelo.
Naš vodič Abrahman pričao nam je o svakoj biljci, a mi smo uživali u okusima i mirisima. Vidjeli smo kako izgleda kakao, kako raste ananas, kojeg je okusa zanzibarska jabuka, koja je razlika između bijelog, crnog i crvenog papara…
Cijelim su putem izrađivali modne dodatake za nas, od lišća i raznog cvijeća. Na samom kraju ture jedan od vodiča počastio nas je svojim impresivnim performansom gdje se pjevajući popeo na najvišu palmu kako bi ubrao kokos.
Ovaj je izlet definitivno jedan od zanimljivijih tako da ga toplo preporučam.
JOZANI ŠUMA
Jozani šuma jedini je nacionali park na Zanzibaru, a najpoznatiji je po tome što samo tamo kao endemska vrsta žive crveni Colobus majmuni. Na ulasku je potrebno prvo dobro proučiti pravila ponašanja, a najvažnije je ne približavati se previše blizu majmunima kako bi ih što manje ometali u njihovom staništu.
JAMBIANI
Selo Jambiani nalazi se na istočnoj obali otoka koju karakteriziraju velike razlike u morskim mijenama te prostrane plaže s vrlo malo ljudi.
Otprilike svakih 6 sati izmjenju se plima i oseka, a more se povlači i po nekoliko kilometrara ostavljajući za sobom alge, školjkice i koralje. Doslovno možete hodati po pješćanom morskom dnu. Za vrijeme mog boravka razlika je bila vrlo mala tako da sam većinu vremena mogla uživati u kupanju što inače za vrijeme oseke nije moguće.
Jambiani je mirno mjesto, no u isto vrijeme toliko puno života. Bilo je zanimljivo promatrati lokalno stanovništvo na plaži. Žene sakupljaju alge, muškarci u barkama love ribu, mladići igraju nogomet, a dječica se igraju.
Smještaj sam rezervirala u Savera beach houses zahvaljujući Slavenu Škrobotu koji kroz razgovor samnom nije mogao sakriti svoje oduševljenje tim mjestom.
Sada kada su se i moji dojmovi slegnuli definitvno mogu reći da je to moja definicija raja. Samo par koraka iz kreveta dijelilo me od bijelog pijeska i tirkiznog oceana.
To je bio san. Spavanje uz šum valova, doručak na terasi, ispijanje svježeg kokosa na ležaljci pod palmom…
No, ono zbog čega je moje srce ostalo u Jambianiu su djeca. Upoznala sam ih prvo jutro, a nisam ni slutila da ćemo do kraja moga boravka postati nerazdvojni. Bilo je rano jutro, a ja sam sjedila u pijesku i upijala trenutak. Gledala sam djecu kako se igraju u daljini. Gledali su i oni mene te su se polako približavali.
Bila sam im jednako zanimljiva koliko i oni meni. Pitali su me kako se zovem… Od tog dana pa na dalje, svako jutro i svako poslijepodne dozivali su me: „Kristina!“, a ja bih svaki put s veseljem dotrčala.
Oni nemaju mnogo. Igraju se sa starim gumama od bicikla jer igračaka nema. Igraju kružić – križić u pijesku jer papira i olovaka nema.
I nisu tužni, oni su najsretnija djeca koju sam vidjela. Prisjetili su me koliko život treba biti jednostavan i bezbrižan.
Naučili su me koliko trebam biti zahvalna i sretna na svemu što imam u životu. Hvala im na tome.
Najemotivniji trenutak mog boravka tamo je bio kada su me proveli svojim selom i odveli svojim kućama.
Na Zanzibar sam ponijela školski pribor, balone, slatkiše i dječje paste za zube. Njima je potrebno sve.
Toliko se raduju stvarima koje mi uzimamo zdravo za gotovo. Kada sam podijelila sve što sam ponjela za njih, dijelila sam neke svoje sitnice, htjela sam im dati sve. One stvari koje im nisam mogla dati, kao što je mobitel, posudila sam im. Dječaci su gledali nogomet, djevojčice slušale pjesme na youtube-u, a ja bih za to vrijeme bezbrižno odmarala na plaži.
Ako se nađete u blizini Jambiania obavezno posjetite Kuza Cave. U dnu špilje nalazi se kristalno čist bazen formiran iz podzemne rijeke.
Voda je nestvarno plava i osvježavajuća, a lokalci vjeruju da ima iscjeljujuća svojstva. U vodi se nalaze bezazleni insekti, pa tako ako duže vrijeme mirujete možete osjetiti pokoji ugriz.
NUNGWI
Odlazak u Nungwi teško mi je pao jer sam se u vrlo kratkom vremenu vezala za Jambiani. Preplavljena emocijama stižem u Nungwi i sve mi smeta. Smještaj koji sam rezervirala nije nimalo ličio slikama na Bookingu. Iako smo bile smještene na plaži, do ljepšeg dijela plaže hodale smo više od pola sata kroz selo koje je bilo poplavljeno. Ceste su veoma loše pa tako nakon kiše ostanu ogromne lokve koje je nemoguće zaobići.
Plaža je uska, pogotovo za vrijeme plime te je više turistički razvijena. S većim brojem turista dolazi i veći broj lokalaca i pripadnika Masai plemena koji neprestano dolaze i pokušavaju nešto prodati. Nakit, marame, masaže, izlete, hašiš… I to traje. Pole pole. Hakuna matata. Oni su vrlo druželjubivi i vole pričati, a ja se trudim svakom iznova i ponaosob objasniti da ne trebam ništa. Pokažem im kupljenu narukvicu koju nosim na nozi. Zatim pitaju gdje sam odsjela, odakle sam, pa pričamo o Modriću i nogometu. I tako, kada napokon jedan prodavač ode, drugi dođe. Dan se bližio kraju, kao i moje stpljenje. Na kraju sam iz očaja počela govoriti „bye!“ i utrčavati u ocean kada bih vidjela da netko prilazi s najmerom da mi nešto proda.
KENDWA
Odlučila sam da više ne idem na plažu u Nungwi-u, stoga sljedeći dan odlazim u Kendwu, u nadi da ću naći mirniju plažu na tom dijelu otoka. Motocikl taksi učinio se kao bolja ideja od auto taksija. Duplo je jeftiniji, zabavniji i brži jer lakše prelazi preko ogromnih rupa na cesti. Vožnja Nungwi-Kendwa iznosi 5000 tanzanijskih šilinga (oko 15 kuna).
Na plaži smo se smjestile na ležaljkama Sunset Kendwa hotela. Ukoliko niste gost hotela ležaljke i suncobran možete besplatno koristiti uz uvjet da naručite ručak kada ogladnite. Ondje se također nalaze čuvari pa kada poželite leći i odmoriti možete biti u miru jer vas nepoznati ljudi neće svako malo ometati.
Dobre strane plaža u Nungwi-u i Kendwi je to što su razlike u morskim mjenama vrlo malo izražene te je na ovoj strani otoka moguće uživati u zalasku sunca.
Za vijeme punog mjeseca u Kendwi se održava Full moon party koji je svojom ponudom orjentiran samo na turiste pa su tako i cijene veće te svira samo strana popularna glazba. Ja sam ga preskočila i sljedeću večer posjetila Cocobello bar koji je „in“ mjesto za lokalce, a za turiste savršeno mjesto za upoznavanje s afričkim ritmom.
PLIVANJE S DELFINIMA I MNEMBA ISLAND
Kada smo krenuli na izlet na otok Mnembu Abrahman me upitao želim li roniti s delfinima. Naravno da želim! To bi bilo ostvarenje mojih dječjih snova. Otišli smo na otvoreno more i odjednom se ogromno jato delfina našlo pored nas.
Skočila sam bez razmišljanja. Bilo ih je toliko puno, nemoguće za izbrojati. Kada sam zaronila čula sam njihovo specifično glasanje i vidjela mladunčad kako pliva uz svoje majke. Biti okružen delfinima poseban je doživljaj. Nakon nekog vremena pojavilo se još čamaca, s još turista i svi su htjeli plivati s delfinima, a ja sam ih kraju htjela samo pustiti i gledati iz daljine. Sve više uviđam kako bilo kakvo uključivanje životinja u turizam, čak i u njihovom prirodnom staništu, nije bezazleno.
Mnemba je privatan otok u vlasništvu Billa Gatesa, stoga ukoliko ne mislite izdvojiti 1500 dolara za noćenje ne možete ni kročiti na ovaj otok. Mi smo se sa svojim brodićem zadržali u neposrednoj blizini otoka, izgubljeni u prostranstvu najsavršenije tirkizne boje oceana koje sam ikada vidjela.
Ovdje sam opet imala priliku zaroniti i diviti se podvodnom svijetu kojeg čine mnoštvo šarenih ribica.
Iako je daleko, još uvijek mogu osjetiti Zanzibar. Osjetim miris cimeta i kardamoma, okus manga i najslađeg ananasa.
Osjetim pijesak i školjkice pod nogama, zrake žarkog sunca na koži. Čujem ritam Tanzanije, dječji smjeh na plaži, valove u tišini noći. Čujem Jambo.
I zato, asante sana Zanzibar.
Kristina na instagramu – @kike_hitt
Pretplatite se na naš YouTube
