Search
Close this search box.

(Pre)kratki norveški road trip

Autor članka:
Podijeli:

Autorica teksta: Karin Werner Klement


Kad impulzivno kupiš (Ryanair, a koje druge) avionske karte bez da dovoljno dobro proučiš destinaciju, onda ti, budimo posve iskreni, garantirano na kraju nedostaje barem jedan dan. Ma što jedan, kada je Norveška u pitanju, lako moguće da ti fali i cijelih tjedan dana. Čak i za jedan ne tako veliki krug oko ponešto fjordova i jednog velikog ledenjaka.

Naš sedmodnevni krug izgledao je kako slijedi i iako nismo imali baš puno dana, a neke dane ni puno lijepog vremena, ipak smo na kraju uživali u puno predivne prirode i odlične arhitekture.

Dan 1: Zagreb – Torp Sandefjord Airport – Lillehammer – Rondane Scenic Road – Hjerkinn, NP Dovrefjell – Sunndalsfjella

Letili smo ranojutarnjim letom iz Zagreba do TORP Sandefjord aerodroma (Sandefjord je udaljen od Osla oko 1.5 sati vožnje). Auto smo preuzeli u poslovnici rent-a-cara te smo odmah krenuli prema sjeveru. Za “tričavih” četiri sata već smo u Lillehammeru.

Zaustavili smo se u centru gdje smo prošetali gradom, obavili kupovinu i pojeli ručak u glavnoj pješačkoj ulici grada. Kiša manje više dosadno pada, ali mi se pravimo Norvežanima i pokušavamo se previše ne obazirati na nju.

Šetnja kišnim centrom Lillehammera, u kojem su se sad već davne 1994. održale XVII zimske olimpijske igre. 

Brončana skulptura skijaša koji drži dijete - Birkebeiner ratnik koji je početkom 12. stoljeća u jeku građanskog rata spašava malog prijestolonasljednika Haakona Haakonssona.

Muzej umjetnosti u Lillehammeru jedan je od vodećih norveških umjetničkih muzeja. Zgradu je projektirao arhitektonski ured Snøhetta za Zimske olimpijske igre 1994. godine.

Od Osla smo se cijelo vrijeme vozili E6 autoputom – glavnom prometnicom koja povezuje jug i sjever Norveške sve do Arktičkog kruga i Nordkappa. Sat vremena vožnje od Lillehammera silazimo s E6 da bismo se provozali našom prvom (ali svakako ne i zadnjom) norveškom slikovitom cestom.

Neobični krajolicima s mekim mahovinastim raslinjem duž slikovite rute Rondane.

Norveška slikovita ruta Rondane duga je 75 kilometara, vožnja njome traje sat i pol, a prolazi uz Nacionalni park Rondane osnovan 1962. godine kao prvi nacionalni park u Norveškoj. Masiv Rondan čini impresivnu pozadinu duž rute.

Na svakoj slikovitoj ruti Norvežani rade odmorišta i vidikovce na kojima možete stati i guštati u predivnim pogledima. Često su oni i nagrađivana djela suvremene arhitekture koja se odlično nadopunjuju s lokacijama. Svidio mi se taj spoj suvremene arhitekture i predivne, često impresivne prirode na koji smo nailazili u svih šest dana našeg putovanja.

S vidikovca na Sohlbergplassenu (ako vas vrijeme posluži bolje nego nas) možete vidjeti Rondane kako ga je norveški slikar Harald Sohlberg prikazao u “Zimskoj noći u planinama” (original visi u Nacionalnoj galeriji u Oslu).

Vidikovac Sohlbergplassen na ruti kroz NP Rondane

Još sat vremena vožnje i stigli smo do našeg prvog odredišta u NP Dovrefjell–Sunndalsfjell. Ovdje žive divlji sobovi, ali i jedina populacija mošusnih goveda u Norveškoj, pa je i tzv. Musk ox safari ili samo šetnja mrežom staza mošusnih goveda popularna opcija u ovim krajevima. Ako dolazite ljeti svakako barem prošećite do vidikovca Snøhetta i bacite pogled na istoimenu planinu (i divnu arhitekturu vidikovca).

Dan 2: Dombås – Åndalsnes

Drugi dan slijedi ipak puno manje vožnje jer se od Dombasa do Åndalsnesa stiže za dva sata. Vrijeme nas ovaj dan nije pretjerano mazilo. Kišilo je manje više cijeli dan.

Na putu smo stali kod mosta Kylling izrađenog početkom 20. stoljeća od ručno klesanog kamena. Preko njega prolazi željeznička linije Rauma koja vozi kroz dolinu Romsdalen i često se naziva jedom od najljepših norveških željezničkih linija.

Pogled na most Kylling preko rijeke Raume

Iduća postaja na putu bio nam je Centar za posjetitelje Trollveggen u podnožju Trollveggena, najvišeg okomitog planinskog zida u Europi, visokog gotovo 1800 metara. Gornjih tisuću metara je okomito, s prevjesom od gotovo 50 metara. I sama zgrada centra je odlična s velikim panoramskim prozorima koji gledaju prema spektakularnoj stijeni. Impresivno okruženje, čak i kad oblaci skrivaju njegovu punu visinu.

Oblaci su sakrili spektakularnu stijenu na kojoj su penjući se ili skačući s nje (base jump) mnogi ostavili svoj život

U Åndalsnes smo došli u popodnevnim satima. Iako je kiša i dalje pomalo padala, a oblaci skrivali poglede, odlučili smo se na pomalo suludi pothvat – uspon do Rampestreken vidikovac (535 mnm) i vrha Nesaksla (715 mnm). Ipak je Åndalsnes prijestolnica planinarenja pa nismo mogli dozvoliti da nas malo kiše obeshrabri.

Do vidikovca treba oko sat i pol prilično strmog uspona, ali staza nije nešto posebno zahtjevna ako i inače planinariš i imaš dobre gojzerice. Lokalci ovu rutu koriste za rekreaciju pa smo iako je od početka uspona kišilo, nabasali na neke koji su trčkarali (doduše prema dolje) u tenisicama i kratkim hlačama. Na najstrmijem su dijelu puta Šerpe iz Nepala izgradile stepenice za lakše savladavanje uspona.

Prvih sat vremena je sve bilo koliko toliko pod kontrolom, a naša oprema odolijevala vodi. No do vidikovca je već manje više pljuštala, pogled je bio očaravajuće bijeli, a nama je slijedilo još barem pola sata uspona do žičare podno vrha Nesaksla.

Ne moram ni spomenuti da nam je promočilo baš sve, bez obzira na cijenu, stupac vodonepropusnosti i broj slojeva membrana. Na svu sreću bar su nam se đonovi na gojzericama pokazali odličnima pa ipak nismo proklizali u propast. Do žičare smo se dovukli mokri do kože dok je vjetar zloslutno fijukao oko nas. Platili smo čitavo bogatstvo za žičaru i ubrzo nakon skupe vožnje u zamagljenoj kabini bez ikakvog pogleda bili nazad u gradu. Ostatak večeri proveli smo sušeći robu po hotelskoj sobi i proklinjući kišno norveško vrijeme.

Pogled na Åndalsnes na početku našeg uspona. Neobična zgrada lijevo od donje postaje žičare je Norsk Tindesenter - centar za posjetitelje u Åndalsnesu. Centar je otvoren 2016. i u njemu se između ostalog nalaze Norveški planinarski muzej i najviša norveška stijena za penjanje u zatvorenom prostoru.

Na Rampestreken vidikovac (535 mnm) pogled inače puca na fjord i visoke planine koje ga okružuju. Te dane se na njemu možeš zadržati samo 2 minute. Ako naprotiv dođete po kišurini kao mi možeš u „pogledu“ uživati koliko vam god srce poželi.

Ipak se nešto malo naziralo.

Donja postaja žičare kojom smo se s vrha Nesaksla spustili nazad do grada. Iako za Åndalsnes kažu da je planinarska prijestolnica, a ovo najduža gondola u Norvekoj ipak je zgrada znatno manja od one zagrebačke.

Dan 3: Åndalsnes – Geiranger Fjord via Geiranger – Trollstigen Scenic Route – Hjelle

Treći dan nam slijedi vožnja našom drugom norveškom slikovitom rutom Geiranger – Trollstigen, koja prolazi poznatom Trolovom cestom. Vijugajući kroz jedanaest oštrih zavoja strmim planinskim stranama planine Stegafjellet uzdižemo se iz Romsdalen doline na nadmorsku visinu od 852 metra gdje pogledi pucaju na strme planinske obronke, visoke vodopade i duboko dolje u dolinu. Stoga ne čudi da je ova dionica jedna od najposjećenijih atrakcija Norveške.

Prvo mjesto na kojem smo se duže zaustavili je odmorište i vidikovac Trollstigen. Kod posjetiteljskog centra s parkiralištem počinje staza sa stepenicama koje vode do nekoliko vidikovaca i platformi za razgledavanje. Najveća platforma je konzola koja lebdi 200 metara iznad ceste koja vijuga strmom planinom ispod nje. Ne morate biti posebno vješt fotograf da uslikate stvarno impresivnu sliku s ove pozicije.

Impresivni pogled na Trolovu cestu s vidikovca na vrhu

Na vrhu Trolove ceste nalazi se posjetiteljski centar s mrežom staza koje vode do nekoliko platformi za razgledavanje.

Nastavili smo dalje do odmorišta i vidikovca Gudbrandsjuvet. Pet metara uzak i 20-25 metara visok klanac nalazi se na u dolini Valldalen i nastao je tisućljetnim djelovanjem rijeke Valldøla. Vidikovac koji se doima poput jednog prilično zamršenog vijenca vodi do kafića na samom rubu moćne, zapjenjene rijeke. Norvežani stvarno znaju odlično integrirati suvremenu arhitekturu i divnu prirodu.

Pogled na Gudbrandsjuvet sa zapjenjenom rijekom Valldøla

Krenuli smo dalje i ubrzo smo već na trajektu koji prelazi preko Norddalsfjorda. Takvi kratki prijelazi trajektom preko fjordova česti su u ovom dijelu Norveške i u potpunosti su integrirani u cestovni promet.

Sljedeći vidikovac na putu je vidikovac Ørnesvingen na vrhu Orlove ceste. Ovdje smo bacili prvi i odmah impresivni pogled na poznati Geirangerfjord. Ørnevegen (Orlova cesta) je naziv za najstrmiju dionicu ceste koja od Geirangera vodi prema Eidsdalu. Ponovo je u pitanju jedanaest oštrih zavoja, ovaj put do 620 metara nadmorske visine. Cesta otvorena 1955. godine, osim što je dala selu Geiranger toliko potreban cestovni pristup tijekom cijele godine, postala je i atrakcijom od prvog dana.

Pogled na Geiranger fjord s vrha Orlove ceste (Ørnevegen)

Ogromni kruzer usidren u luci malog sela Geiranger

Nama je ovom cestom slijedilo spuštanje do sela Geiranger. No prije toga smo se divili pogledu na fjord omeđen strmim, visokim liticama s kojih se slijevaju impresivni slapovi. Fjord dug 15 kilometara doseže dubinu od 260 metara, dok se strme planine koje ga okružuju uzdižu do 1600-1700 metara iznad mora. Zajedno s Nærøyfjordenom, Geirangerfjord i njegovo okolno područje nalaze se na UNESCO-vom popisu svjetske baštine.

U selu je nesnosna gužva jer je u luci usidren ogromni kruzer. Nakon kraćih pregovora odlučili smo “iskeširati” 55 eura po odrasloj osobi za sat i pol dugu vožnju brodom po fjordu. Naravno, na brodu odmah krene kiša, ali nije padala toliko jako da bi nas spriječila u uživanju u vidicima na strme stijene, napuštene planinske farme (Skageflå, Knivsflå i Blomberg) na impresivnim lokacijama i visoke slapove. Na veliki slap Sedam sestara s druge strane “vreba” slap Udvarač. Već možete i pretpostaviti da je Udvarač udvarao Sestrama preko puta. Sve do jedne su ga odbile, a on se jadan propio. Zato kažu donji, suhi dio slapa ima oblik boce. Uz sestre je i jedan koji se zove Svadbeni veo. Možda ako jedna ipak pristane.

Slap 7 sestara

Slap Udvarač

Nakon iskrcavanja s broda pobjegli smo glavom bez obzira iz turistima s kruzera pretrpanog sela do vidikovca na planini Dalsnibba (ili ti Geiranger Skywalk). Iako je sasvim jasno da se vrijeme već toliko smutilo da od još jednog pogleda na fjord ipak neće biti ništa. No cesta duga pet kilometara koja vodi do njega doživljaj je sam za sebe. Vidikovac je na impresivnih 1.500 mnm, gore puše k’o ludo i svega je 5 stupnjeva, pa smo na sebe navukli baš sve slojeve koje imamo i uživali u impresivno surovom krajoliku (ali bez pogleda na fjord i ledenjak Blåbreen).

Nakon što nas je dobro propuhalo na vidikovcu nastavili smo dalje prema selu Hjelle gdje smo spavali u preslatkoj drvenoj kućici s tradicionalnim travnatim krovom.

Većina naših smještaja izvan Osla bile su ovakve drvene kućice. Noćenje za 4 u ovoj u selu Hjelle koštalo je 140 €.

Dan 4: Hjelle – Segestad Mountain Farm & Glomnesfossen – Briksdalsbre Glacier & Kleivafossen – Gaupne

Četvrti dan nam se vrijeme napokon smilovalo i osvanuo je jedan poprilično sunčani dan. Iskoristili smo priliku i nakon doručka požurili u brda. Cilj nam je planinska farma Segestan iznad jezera Opppstrynsvatnet u blizini Hjellea. Kratka, strma staza (uspon traje oko sat vremena) vodi do farme na rubu Glomsdalen doline, 314 metara iznad jezera. Usput se može skrenuti i do slapa Glomnesfossen. Budite spremni na malo špricanja ako želite pozirati ispred njega.

Nakon slapa na većem dijelu puta pogled puca na jezero i okolne planine i teško je svako malo ne zastajkivati, uživati u predivnim vizurama na Hjelledalen, Erdalen i ostale okolne planine i ne zakrčiti mobitel s bezbroj divnih fotografija. Na pola puta do farme tu su i klupe sa stolom za užinu s pogledom iz snova.

Vrata objekata na farmi otvorena su za posjetitelje i pružaju jedinstveni uvid u život planinski težaka prije samo nekoliko generacija. U gospodarskom objektu pravi je mali muzej s oruđima i alatima koje su koristili, a stambeni je namješten do zadnjeg detalja.

Pogled na jezero Opppstrynsvatnet s odmorišta na putu prema planinskoj farmi Segestad.

Predivna tirkizna boja jezera prati nas većim dijelom uspona.

Na farmi nas dočekuje stado ovaca.

U stambenom objeku farme sve je uređeno kao nekada, a vrata su otvorena svima. Pitam se koliko dugo bi takav postav kod nas „preživio“.

Nakon povratka smo se vozili oko Josteadalsbreena, najvećeg ledenjaka na kopnenom dijelu Europe, sve do planinskog doma Briksdalsbre gdje počinje staza do podnožja jedne Jostedalove ledenjačke ruke.

Briksdalsbre je zapadni krak ledenjaka Jostedal koji je nastao prije otprilike 2500 godina, a prostire se na površini od otprilike 10,4 km². Najveći dio je na ledenjačkoj visoravni na 1500 metara nadmorske visine. S 1910 metara ledenjak se spušta gotovo do jezera Briksdalsvatnet na 350 metara nadmorske visine i pokriva horizontalnu udaljenost od dva kilometra od ledenjačke visoravni.

Staza je duga 2,5 kilometara i u stvari je ugodna šetnja do jezera podno ledenjaka, s puno zastajkivanja i naslikavanja. Putem smo prošli i moćnim vodopadom Kleivafossen – jednim je od najfotografiranijih objekata u cijeloj Norveškoj. Puni se vodom od ledenjaka i prska prolaznike kapljicama silinom od 10.000 litara vode u sekundi.

Vidici na plavičasti led su spektakularni i sve nam je žao onog jednog dana manjka kojeg bi, da ga imamo, svakako iskoristili za jednu planinarsku turu po samom ledenjaku.

Vodopad Kleivafossen u koje voda iz ledenjaka pršti silinom od 10 000 l/s

Na putu do ledenjaka nailazimo na oznake koje nam govore do kuda se sve protezao ledenjak u prošlosti.

Danas je njegova granica ovdje. Dalje od toga se ne može.

Ipak može ga se malo zumirati i uživati u plavom ledu „iz bliza“.

Dan 5:  Gaupne – Oslo

Pet je dan bio rezerviran za dugu vožnju do Osla. Usput smo zastajkivali gdje nas je volja pa tako između ostalog bacamo pogled i na Burgundsku drvenu crkvu (Stavkyrkje). Ova tradicionalna drvena crkva građena od hrastovih greda bez upotrebe čavala datira iz kraja 12. stoljeća. Izuzetno je dobro očuvana i jedna je od najprepoznatljivijih crkvi tog tipa u Norveškoj. Poznata je po raskošno izrezbarenim portalima i zmajevim glavama na krovu. Pod zaštitom je UNESCO-a. Uz crkvu je i Centar za posjetitelja, a ulaz (u centar i crkvu) se naplaćuje.

Burgundska drvena crkva

Iako do Osla treba šest sati uz stajanja po putu i ponešto gužvi uslijed radova na cesti do njega smo stigli tek u večernjim satima.

Dan 6: Oslo

Naravno da jedan jedini dan nije ni približno dovoljan za glavni norveški grad, ali izvlači nas činjenica da je Oslo samo 2,5 sata vožnje Ryanairom od Zagreba, pa je uvijek opcija uhvatiti kakvu jeftinu kartu i skoknuti na jedno dopunsko razgledavanje. Zato nismo žurili manijakalno vidjeti baš svaku top atrakciju koje ovaj grad nudi nego smo izabrali šetnju do Oslo Fjorda i nakon guštanja u prirodi jedan dan smo uživali u suvremenoj arhitekturi s primjesama umjetnosti i književnosti.

Nismo koristili nikakav prijevoz već smo krenuli pješke iz apartmana prema centru. Na putu nam je prvo bila Kraljevska palača s velikim parkom u kojem nam se najviše svidio Park skulptura princeze Ingrid Alexandre sa skulpturama inspiriranim dječjim crtežima. Crteži po kojim su rađene skulpture pobijedili su na nacionalnom natjecanju učenika 5. i 6. razreda prije nekoliko godina.

Park skulptura princeze Ingrid Alexandre

Kraj Kraljevske palače susreli smo kraljevsku gardu – najležerniju od svih kraljevskih gardi koje smo dosad sreli u drugim kraljevstvima. I s definitivno najviše žena u njoj.

Od palače do Glavnog kolodvora hodali smo Ulicom Karla Johana – glavnom shopping ulicom grada. Ispred kolodvora smo nabasali na tigra. Onog najčešće fotografiranog “stanovnika” Osla. Pa smo se i mi slikali kod poznate brončane skulpture, postavljene 2000. godine na 1000. obljetnicu grada. Ako se pitate zašto baš tigar, kažu da je nadimak Osla Tigerstaden (“Grad tigra”).

Brončana skulptura tigra ispred Glavnog željezničkog kolodvora u Oslu

Napokon smo stigli do obale gdje nam je pažnju prvo odvukla zgrada Nacionalne opere. Nalazi se u samoj luci, a sa svojim bijelim volumenima izgleda kao da izviruje iz vode. Veći dio zgrade je obložen bijelim granitom i bijelim talijanskim carrara mramorom. Krov zgrade stvara veliki trg koji te zove da hodaš njezinim kosinama sve do vrha i uživaš u panoramskom pogledu na Oslo i fjord. U razini ulice pak, kroz velike prozore možeš zaviriti u život i rad opere gdje se pred tvojim očima šiju kostimi i radi scenografija.

Pogled na zgradu Nacionalne opere iz Muzeja Munch. U pozadini se vidi i Knjižnica Deichman.

S krova opere “vrebamo” iduću arhitektonsko–umjetničku poslasticu – Munch muzej, posvećen životu i radu norveškog slikara Eduarda Muncha, otvoren krajem 2021. godine. Iako kad imamo malo vremena za ostati u nekom gradu ne obilazimo baš muzeje, ovaj smo ipak odlučili pohoditi. I nije nam žao. Sve nam se svidjelo, od postava do arhitekture i pogleda na zgradu Opere i grad.

Pogled na novu zgradu Muzeja Munch sa krova Opere.

Osim 3 verzije njegovog poznatog Krika (uvijek je samo jedna izložena) u Munchovom muzeju može se vidjeti mnogo toga iz umjetnikovog bogatog opusa. Što se tiče Krikova mi smo nabasali na ovu u tehnici pastela na kartonu, dok su tempera i litografija „odmarale“ u mraku. Usput budi rečeno ona najpoznatija verzija nije ovdje veću u Nacionalnom muzeju, takođe u Oslu.

Za kraj smo još morali svratiti i u novi glavni ogranak Deichmanove knjižnice tik uz Operu. Divno mjesto za posuđivanje knjiga, čitanje, slušanje muzike, sviranje, igranje, radionice, učenje, uživanje u pogledu i što god ti drugo srce poželi. I što je najbolje sve to potpuno besplatno za sve. Skandinavci definitivno grade najbolje knjižnice u kojima želiš ostati zauvijek, a ne samo uletiti na brzinsko posuđivanje knjiga.

Deichmanova knjižnica izvana

...i iznutra

I to je to bilo to od Osla (i Norveške) za ovaj put. Sutradan smo se prijepodnevnim letom sa od Osla sat i pol udaljenog aerodroma nakon šest dana norveških divota vratili u zagrebačku stvarnost. Do nekog idućeg norveškog susreta.

Nakon svih tih silnih slika prirode (i ponešto arhitekture), završit ću s jednim kolažem našeg (djelomično gunđavog i nesklonog fotografiranju) društva: jedna dežurna glavna i odgovorna za (svako) putovanje Karin, jedan Dobri koji koji zna da nema šanse, pa se na kraju sa svime složi (i još i odvozi sve te silne kilometre), jedna novopečena (nikad zadovoljna sa strmim planinarskim stazama, a još manje s tim kako je ispala na fotki) gimnazijalka Tara i jedan novopečeni punoljetni gunđavac (koji se u potpunosti odbija fotografirati, ali zato nema nikakvih problema sa strmim stazama, čak i ako na njima pljušti kiša) Marko.

Usput ovo vam je dobra prilika da za kraj na jednom malom kolažu vidite da je za šest dana norveške krajem osmog mjesca zaista potreban raspon odjeće od pernate jakne do kratkih rukava.


Fotografije: Karin Werner Klement

Za još više norveških (i drugih) dogodovština bacite oko na putna.ideja

Travel Advisor

Posjetite naš YouTube kanal. Pretplati se na TIK TOK.

Uključite se u naše grupe na Fejsu: Vodič po najljepšim skijalištima Savjetnik za putovanja Travel AdvisorSavjetnik za putovanja Europom i Savjetnik za putovanja Hrvatska.

Nove objave