Ovo ljeto proveli smo jako lijepih 10 dana u Uzbekistanu
Tekst i fotografije Toni Jurišić Sokić
Nadam da će ova objava pomoći i ostalim putnicima koji namjeravaju posjetiti ovu podcijenjenu, a prekrasnu zemlju.
Letjeli smo Turkishem iz Zagreba, preko Istanbula za Tashkent. Po dolasku u Tashkent letimo Uzbekistan Airwaysom do Urgencha te se potom taxijem prebacujemo u Khivu. Put nam je izgledao Khiva -> Bukhara -> Samarkand -> Tashkent.
Putovanje je počelo malo stresno jer nam je avion iz Zagreba za Istanbul krenuo s pola sata zakašnjenja, a imali smo samo 1h 15min za presjedanje. Avion nas je iskrcao na gateu A1,a naš gate za Tashkent je bio D11. Uz trčanje i brzo hodanje uspjeli smo stići za 15 min i među zadnjim putnicima se ukrcati na avion za Tashkent. Po dolasku u Tashkent kupujemo SIM karticu i mijenjamo novce (100 Eura = 1.240.000 UZS). Aerodrom u Tashkentu ima tri odvojene zgrade. Prva su dolasci, druga zgrada odmah u blizini prve su internacionalni odlasci, a domaći letovi su u zgradi udaljenoj 2-3 km i do nje dođete taxijem za 2 eura. Što se tiče cijena, osjećao sam se kao u menzi. Za nas Europljane zaista jako jeftino. 10 noćenja s doručkom nas je izašlo 400 eura, a na sve ostalo (ulaznice, prijevoz, hrana, a uvijek smo jedan obrok bili u restoranu, a nekad i dva) smo potrošili dodatnih 600 eura za 10 dana, s tim da zaista nisam gledao koliko što košta.
Khiva
Prva postaja do koje se dođe taxijem iz Urgencha. Moram priznati da bi se neke renomiranije kompanije trebale sakriti ispred Uzbekistan Airwaysa. Osoblje jako uslužno, avion čist, zaista veliki plus.
Khiva je gradić od 90 000 stanovnika koji je poznat po svom utvrđenom starom gradu Itchan Kala. Kupnjom VIP ulaznice u iznosu od 150 000 UZS po osobi imate ulaz u sve znamenitosti, osim Pahlavan Mahmoud mauzoleja kojeg smo čini mi se platili 25 000 UZS/osobi. To je zaista jedno malo područje koje obiđete za jedan dan.
Između ostalog vidjeli smo Kalta minor, Juma džamiju, Madrase, Islam Kodja minaret, navečer se popnite na Watchtower i prošetajte zidinama. Restoran Terrasa je za svaku pohvalu i tu smo probali njihove dumplingse punjene jajima, mlijekom, mesom i tikvom te Shivit Oshi. Općenito, njihova hrana nam se nije baš nešto svidjela, što ne znači da drugima neće. Nama je nekako bila ne mogu reći bezukusna, ali ono niti smrdi niti miriše kako se kaže. Probali smo još i somse, lagman, plov…ali kažem, ništa da bih rekao wow. Sve mi je više manje bilo ok. Opet kažem, to je samo moj ukus.
Bukhara
Do Bukhare smo došli taxijem iz Khive gdje nas je vožnja od 5h 30min i nekih cca 430 km izašla 60 eura. Bukhara je već ozbiljniji grad od Khive što se primijeti i po spomenicima i cestama…Bukhara je bila jedan od najsvetijih gradova u ovom dijelu svijeta i zaista je jako lijepa. Najpoznatija građevina u Bukhari je Po-I-Kalyan kompleks s Kalon minaretom. Odmah do njih se nalaze Ulugbegova i Abdulazizova Madrasa. Ulaz smo samo platili za ući u Kalon džamiju te u Ark i to nešto zanemarivo. Ono što me iznenadilo je da je dosta Madrasa pretvoreno u hotele i restorane. Kao i u Khivi, restorani su im jako povoljni. Nas dvoje bi kompletan obrok platili ne više od 15 eura. Preporučili bi Lybi Hauz restoran odmah uz bazen. Uvijek je bio pun kad bismo došli. Konobari su im većinom djeca.
Piće bi nam donosio dječak od nekih 9 godina, dok bi hranu donosili malo stariji dječaci, međutim svi s manirima (ruka iza leđa dok poslužuje, svi uredni u štof hlačama i bijeloj košulji, rukavicama). U cijelom Uzbekistanu je tako. Kad naručite malu Colu, onda vam donesu Colu od 0,5 l u plastičnoj boci, a kad naručite veliku Colu onda dobijete onu od 2 l. Isto tako cijena vode vam je ista kupili vodu od 0,5l i onu od 2 l (5000 UZS). Svi bi očekivali da će se najviše ljudi slikati kod zaista prekrasnih plavih džamija i Madrasa, međutim najviše ljudi bi se slikalo kod spomenika jednog muškarca koji sjedi na magarcu, uglavnom donosi sreću.
Htjeli smo otići i u hammam, međutim jako loše recenzije u zadnje vrijeme su nas odgovorile od toga, nadam se da nismo požalili. Općenito svi gradovi su im jako, jako čisti. Svaku večer se grad pere vodom, kao i kod nas nekad. Iz Bukhare smo vlakom išli za Samarkand. Kolodvor u Bukhari za čistu desetku. Tekstom ne mogu prenijeti mirise, ali cijeli kolodvor je mirisao na čistoću. Nema smrada mokraće, smeća, nema beskućnika…zaista velika razlika u odnosu na europske kolodvore. Do Samarkanda smo išli brzim Afrosiyob vlakom koji je u prosjeku vozio oko 160 km/h te nam je trebalo 1h 30min do Samarkanda. Cijena karte bila je 7 eura. Kolodvor se nalazi van Bukhare u mjestu Kogon.
Samarkand: dragulj Uzbekistana
Od Registana, preko Shah-I-Zinde pa do Gur Emir mauzoleja, zaista ne znaš što je ljepše. Registan je lijep i po danu i po noći kad bude obasjan svjetlom reflektora. Ulaz u sami kompleks Registana se naplaćuje i možete biti koliko hoćete, a možete i besplatno uživati u pogledu na Registan i izvana – postoji ograda tako da to nije slobodan trg. Sve Madrase su suvenirnice i nitko vas ne gleda kako ste obučeni. Mi smo bili najnormalnije obučeni, kao što bi bili i doma, naravno uz poštivanje njihove kulture. Obavezno vidjeti Zlatnu džamiju koja je zaista prekrasna i dobro pogledajte strop ;). Cijeli Samarkand je u znaku Timura Lenka s obzirom na to da mu je to bio i glavni grad te se i njegov mauzolej nalazi u Samarkandu (Gur Emir mauzolej).
I prvi predsjednik Uzbekistana Islam Karimov je pokopan u Samarkandu, međutim njegov mauzolej je zabranjeno slikati (policajci ga čuvaju). Što se tiče hrane, tu smo našli jedan zaista odličan restoran – Emirhan. Obično izbjegavamo restorane uz turističke atrakcije, međutim ovaj je imao brutalne ocjene i recenzije i zasta vrijedi. Malo je skuplji nego ostali, a to kad kažem skuplji onda je to nekih 20-25 Eura za dvije osobe. Inače restoran je bio pun stranaca (99% Talijani) i to je skoro pa jedini strani jezik koji smo čuli u Samarkandu. Opet ću se vratiti na kolodvore, ali ovaj u Samarkandu izgleda zaista prekrasno. Za Tashkent smo išli isto brzim Afrosiyob vlakom i prvu klasu smo platili 13 eura. Na dionici Samarkand – Tashkent vlak je vozio laganih 230 km/h i za 2 h smo stigli u Tashkent. Karte za vlakove smo kupovali preko stranice 12Go Asia.
Tashkent
Grad nema nikakve veze o ostatkom Uzbekistana. Moderan grad sa šesterotračnim cestama, metroom, velebnim građevinama. Nažalost u Tashkentu nismo imali dovoljno vremena za detaljno ga istražiti te smo uspjeli vidjeli Tashkent Tower, Minor džamiju, muzej Timurida, provozali se metro stanicama koje su kao muzeji, prošetali njihovim Broadwayom. Žao mi je što nismo uspjeli vidjeti Magic city i Tashkent City Park – na slikama izgleda zaista lijepo. Bili smo smješteni u hotelu Uzbekistan. Iskreno nijedan drugi nije ni dolazio u obzir. Hotel je to koji je postao turistička atrakcija i predstavlja sve ono što je nudila sovjetska gradnja – masivnost, što veće to bolje, ukratko komunizam na maksimum. Hotel je kategorije četiri zvjezdice i toliko mu i pripada. Što se tiče restorana, preporuka je Syrovarnya.
Let kući je protekao bolje od očekivanog, jer su nas neočekivano iz ekonomske klase prebacili u business klasu i moram priznati da je let prebrzo prošao.
Uzbekistan je jedna jako lijepa, čista, sigurna i jako jeftina zemlja. Naši troškovi bez avionske karte su bili 1000 Eura za 10 dana. Nikakvih neugodnosti nismo imali i osjećali smo se sigurno. Turističke policije imate na svakom koraku. Nagledat ćete se zlatnih zubi, to je normalno kod njih. Imaju mnogo zelenih površina koje se zalijevaju praktički cijeli dan. Kako smo bili u kolovozu temperature su bile slične kao i kod nas. Između13 h i 17h bude najvruće (35,36 C), dok bi predvečer i ujutro bilo jako ugodno. Voda im nije za piće te je ne morate nositi sa sobom jer je imate kupiti na svakom koraku za 04 eura. Nigdje nisam vidio da netko pije više Coca Cole nego u Uzbekistanu. Nama njihova hrana nije bila nešto, što ne znači da se vama neće svidjeti. Taksiji su zaista jeftini,a ni vlakovi nisu ništa skuplji te se državom jako jednostavno kretati. Jednostavno smo se sporazumijevali na engleskom, s tim da starija populacija loše priča engleski, a djeca ga od malena uče u školama i oni služe kao posrednici u razgovoru. Ugostitelji pričaju engleski. U hotelima nemojte zaboraviti uzeti Registration paper gdje piše otkad/dokad ste bili u njihovom smještaju jer Vas to mogu tražiti na izlasku iz države.
Posjetite ga dok je još ovako nedirnut jer neće dugo proći dok ne postane popularno odredište jer ima što ponuditi.
Nadam se da nisam ništa preskočio, a sve detaljnije možete vidjeti na našim Instagram profilima gdje imate slike i videa u naglascima, pa koga zanima…
Instagram: