Dvanaest dana nije ni približno dovoljno…
Za obići ovu veliku i raznoliku zemlju bogate povijesti i kulture, očaravajuće arhitekture, predivnih gradova koji su savršeni spoj modernog i tradicionalnog, šarmantnih selašca u kojima vrijeme kao da je stalo, raskošnih vrtova i parkova, raznolikih prirodnih krajolika koji obiluju prirodnim resursima, toplih i gostoljubivih ljudi dvanaest dana nije dovoljno. No, sasvim je dovoljno za „osjetiti“ ju i zaljubiti se u nju na prvi pogled.
Ali, kad malo bolje razmislim, ta zaljubljenost se javila još puno prije samog dolaska u Iran.
Otkud ideja za putovanje u Iran
Krajem 2021. g. kada, uslijed Covid pandemije, još uvijek nije bilo moguće potpuno slobodno i bez ikakvih restrikcija putovati u većinu zemalja svijeta, svaki „bijeg“ od Covid ludila je bio dobrodošao. Moj način „bijega“, kao velike zaljubljenice u putovanja, bio je čitanje putopisa, gledanje putopisnih reportaža i maštanje o nekim budućim putovanjima.
I baš tada, sasvim slučajno na Facebook-u sam naišla na poziv na putopisno predavanje i predstavljanje knjige, „Iran u prezentu“, Ivana Đogića. Moja slika Irana bila je, poput slike većine ljudi, stvorena na temelju informacija koje nam plasiraju mediji.
Informacije koje sam pronašla na Internetu o Ivanu Đogiću i njegovoj putopisnoj knjizi bile su i više nego dovoljne da sa suprugom posjetim njegovo predavanje.
Predavanje je bilo toliko zanimljivo i živopisno da je, nakon njega i kratkog razgovora s Ivanom u kojem nam je potvrdio da je Iran siguran za putovanje s djecom (jer putujemo s 2 djece), odluka donesena-kad tad ćemo ga posjetiti! Ali, nakon pročitane knjige „Iran u prezentu“ ono „kad tad“ pretvorilo se u „Želimo ga posjetiti što prije!“
Najbolje vrijeme za posjtu Iranu
Najljepše godišnje doba za posjetiti Iran je proljeće jer su temperature ugodne i još uvijek nije prevruće, a perzijski vrtovi su u punom cvatu i jednostavno opijaju svojim mirisima i bojama.
Iran smo posjetili u travnju ove godine.
Reakcije obitelji i prijatelja na našu odluku o putovanju u Iran su bile uglavnom iste- „Niste normalni!, Pa jeste li svjesni koliko je Iran opasna zemlja? I, još vodite djecu sa sobom?, Što ako vas otmu? No, nisu nas ni na trenutak pokolebale u našoj odluci.
Iako smo do tada većinu putovanja organizirali sami, procijenili smo da je organizaciju putovanja u Iran ipak bolje prepustiti nekome tko živi i radi u Iranu, govori perzijski jezik te poznaje i razumije obje kulture, hrvatsku i iransku. Javili smo se Ivanu Đogiću te ubrzo dobili prijedlog itinerera puta koji je bio podložan izmjenama i improvizaciji tijekom samog putovanja.
Itinerer puta
(Ljubljana- Teheran- Kashan- Abyaneh- Mazrachoo- Esfahak- Geo park Tabas- Tabas-Haranak— Yazd- Abarku- Perepolis- Naqsh-e Rostam- Shiraz- Izadhast- Esfahan-Teheran -Ljubljana)
Za ulazak u Iran, hrvatskim državljanima je potrebna viza za koju se aplicira u Iranskom Veleposlanstvu u Zagrebu. Sam postupak apliciranja i dobivanja vize je jako jednostavan i brz. Letjeli smo Turkish Airlinesom iz Ljubljane preko Istanbula za Teheran jer je let bio jeftiniji nego iz Zagreba.
Iz Istanbula se u Teheran stiže za svega 3 h leta. U teheranskoj zračnoj luci nas je dočekao Ivan te smo putovanje nastavili njegovim automobilom.
Teheran
Teheran je glavni i najveći iranski grad smješten na obroncima gorja Alborz. Grad broji oko 9 milijuna stanovnika no taj broj se tijekom dana udvostručuje. Unatoč svojoj veličini, napučenosti i gustom prometu obiluje parkovima i zelenilom. U Teheranu smo se zadržali dan i pol. Obišli smo impresivnu palaču Golestan iz koje je Iranom vladala dinastija Qajar tijekom 19.st. Raskošnoj palači okruženoj predivnim vrtom mogli bi se diviti danima jer svaka prostorija i predmeti u njoj pričaju svoju priču.
Prošetali smo Mostom prirode (Pol-e tabiat) koji se smatra najljepšim modernim iranskim arhitektonskim djelom. Most povezuje dvije zelene površine, dva parka, a premošćuje dolinu kojom se proteže gradska autocesta. S mosta se pruža prelijepi pogled na Teheran.
Navečer smo prošetali teheranskim kvartom Tadžriš u kojem se smjestio jedan od bazara koji sa zalaskom sunca postaje vrlo živ. Užitak je šetati među svi tim šarenilom, okusima i mirisima te vrlo brzo izgubite pojam o vremenu. Mogli biste satima provesti „gubeći“ se po njegovim nadsvođenim ulicama.
Nakon gužvovitog, bučnog i dinamičnog bazara koji je probudio sva naša osjetila, večernji razgled nastavljamo posjetom imamzade džamiji Saleh. Imamzade džamije su džamije u kojima se nalazi grobnica imama (šijitskog poglavara) ili grobnica nekog od njihovih članova obitelji koji su umrli mučeničkom smrću, najčešće u borbi s Arapima u 8.st. Za razliku od džamija, puno su raskošnije ukrašene. Zidove i stropove ukrašavaju raznobojne pločice i bezbrojna ogledalca u kojima ne možete vidjeti svoj odraz kako bi fokus bio na Alahu, a ne na čovjeku. Tako ukrašena i blještava unutrašnjost djeluje vrlo profinjeno i raskošno, a cjelokupni ambijent, nakon užurbanog bazara, djeluje opuštajuće i umirujuće. Prije ulaska u imamzade džamiju žene se moraju pokriti chadorom, ogrtačem koji pokriva cijelo tijelo.
Bilo je vrijeme Ramazana, pa su se u dvorištu imamzade džamije okupile brojne obitelji za iftar. Prizori roditelja, djece, baka i djedova koji zajedno, u ugodnom druženju, na rasprostrtim ćilimima, objeduju svoj prvi obrok nakon cjelodnevnog posta te ga rado dijele i s nepoznatim turistima, nas je pratio tijekom cijelog putovanja. Doživotno će nam ostati u lijepom sjećanju.
Sljedeće jutro, prije nastavka putovanja za Kashan, posjetili smo Azadi tower ili Toranj slobode koji se nalazi usred Azadi trga, glavnog ulaza i izlaza iz grada. Arhitektura tornja kombinacija je sasanidske, ahemenidske i islamske arhitekture. Visok je 45 m, napravljen je od isfahanskog mramora. Sastoji se od 4 nivoa s dva stubišta, četiri dizala i podzemnog muzeja u kojem je na vrlo zanimljiv način predstavljena iranska povijest, a s najgornjeg nivoa tornja pruža se krasan pogled na Teheran. Svakako je jedna od najzanimljivijih teheranskih atrakcija koju vrijedi posjetiti.
Kashan
Nakon 250 km vožnje pustinjskim krajolikom, stižemo u grad Kashan. Grad od oko 300.000 stanovnika poznat je po izradi perzijskih tepiha, a predaja kaže da su iz njega došla sveta tri kralja.
Perzijanci su predvodili u uređenju vrtova, a najstariji perzijski vrt Fin, kojeg posjećujemo, nalazi se upravo u Kashanu. Vrt Fin uvršten je u popis UNESCO-ve baštine i jedan je od najljepših vrtova iz 16.st. Perzijski vrtovi navodnjavani su pustinjskim sustavom navodnjavanja-kanatima. Obilazimo i najljepši iranski tradicionalni hamam Sultana Amira Ahmada.
Džamije su jedine sakralne građevine koje me uvijek iznova oduševljavaju, pa je to bio i slučaj s prekrasnom džamijom Agha Bozorg koja se nalazi u starom dijelu Kashana, a odiše jednostavnošću i elegancijom. Izgrađena je zajedno s madresom u 18.st.
Kashanski tradicionalni bazar jedan je od najljepših bazara u Iranu
Sastoji se od dvije glavne i puno malih uličica, nadsvođenih prekrasnim kupolama, u kojima se mogu pronaći tradicionalne rukotvorine, proizvodi od bakra, tepisi, razni začini, čajevi, žitarice i slastice. Posjećujemo i tradicionalnu trgovinu gdje se mogu kupiti razni proizvodi od damaščanske ruže gdje su nas upoznali s procesom dobivanja ružine vodice koja se koristi u razne svrhe, a najčešće kao sastavni dio krema, esencijalnih ulja, mirišljavih svijeća, parfema i prehrambenih proizvoda.
Prije povratka u tradicionalni hotel, u kojem smo bili smješteni, opustili smo se na terasi jednog od lokalnih kafića uz napitak od krastavaca posut suhim laticama damaščanske ruže serviran u zdjelici sa slamkom. Budući da konzumiranje alkohola nije dopušteno, Iranci su vrlo kreativni u osmišljavanju osvježavajućih prirodnih bezalkoholnih napitaka koji osim što su vrlo bogati okusima, privlače i svojim bojama i načinom posluživanja.
U Kashanu se može posjetiti nekoliko povijesnih kuća, a jedna od najljepših i najraskošnijih je povijesna kuća-muzej Tabatabai. Izgrađena je oko 1880 g. za vrijeme vladavine dinastije Qajar za imućnu obitelj Tabatabaei. Kuća ima sve karakteristike tradicionalne perzijske arhitekture. Jednako je raskošna izvana kao i iznutra, a šetnja dvorištem i brojnim unutarnjim prostorijama jednostavno vas vraća u prošlost i budi osjećaj kao da se nalazite u nekom drugom, paralelnom svijetu.
Povijesno iransko selo Abyaneh bilo je naše iduće odredište
Jedno je od najstarije kontinuirano naseljenih sela. Broji oko 2500 stanovnika. Poznato je po pitoresknim, stepeničastim kućama s fasadama od crvenkaste gline koje cijelom selu daju jedinstven i prepoznatljiv izgled. Starosjedioci još uvijek nose svoju tradicionalnu nošnju, a ispred svojih kuća prodaju lokalne proizvode koje su sami izradili. Prošetali smo selom i pokušali upiti što više lokalne atmosfere ispijajući čaj skuhan na tradicionalni način, ručajući neku vrstu variva čiji. Simpatična mještanka ga je skuhala na ulici u velikom loncu. Posjetili smo seosku džamiju te kupili lokalne proizvode. Jednostavnost življenja u ovom malom selu koje kao da je ostala zamrznuta u vremenu. Osvijestilo nam je koliko je zapravo način života na zapadu, kojim se često tako ponosimo, nepotrebno kompliciran i zamoran.
Put smo nastavili prema malom seoskom domaćinstvu u selu Mazrachoo gdje nas dočekuje ljubazna Vida koja je malo imanje koje je naslijedila. Preuredila ga je u obiteljsko domaćinstvo u kojem rado ugošćuje turiste. Selo ima svega nekoliko kuća u kojima živi oko dvadesetak stanovnika, a okruženo je polupustinjskim prostranstvom. Mjesto kao stvoreno za istinski odmor, odmor za dušu i tijelo. Domaćinstvo je ograđeno zidinama tako da smo se osjećali kao da boravimo u malom utvrđenom dvorcu. Mir koji se osjeća na tom mjestu je neopisiv. Prije večere, pripremljene od lokalnih namirnica, koja je bila poslužena na tradicionalan način, na podu sobe, Ivan nas vodi u šetnju van zidina domaćinstva kako bi nas upoznao s fascinantnim tradicionalnim pustinjskim sustavom navodnjavanja -kanatima koji još uvijek funkcioniraju i opskrbljuju ovo selašce vodom. Tko bi rekao da će nam jedna noć na ovakvom mjestu biti premalo. Poželjeli smo ostati bar još jednu noć jer nisam sigurna da ćemo ovakav mir više igdje osjetiti.
No, pred nama je bilo još toliko toga za vidjeti pa iduće jutro nastavljamo put prema selu Esfahak udaljenom oko 520 km od Mazrachooua. To je ujedno bila i najduža dionica koju smo trebali odvoziti. Nije bila nimalo naporna jer je Ivan odlično isplanirao plan puta pa je ovu, naizgled dugu vožnju, „razbio“ zaustavljanjem, u dva navrata. Na pješčanim dinama su djeca uživala kotrljajući se i ukopavajući se u topli pijesak. Također, zaustavili smo se u slanoj pustinji iz koje se crpi sol.
Predvečer stižemo u selo Esfahak
Prije četrdesetak godina ga je razrušio snažan potres. Mještani su izgradili novo selo u neposrednoj blizini, a nekoliko kuća u starom selu, u kojem smo bili smješteni, su obnovljene za potrebe turizma. Zemljane uličice su bez rasvjete, nebo je posuto brojnim zvijezdama pa domaćin pali fenjere i postavlja ih duž ulice kako bi nam olakšao pronaći put do kuće. Bajkovit prizor. Kuće su izgrađene od opeka obloženih zemljom. Prije večere i noćenja na tradicionalan način, na podu kuće, okupali smo se u seoskom hamamu kojeg su otvorili samo za nas jer smo bili jedini turisti u selu. Jednosatno kupanje u malom, tradicionalnom hamamu bio je poseban i teško opisiv doživljaj, ali svakako odlična ideje nakon valjanje po pješčanim dinama.
Geo park Tabas
Okupani i naspavani, ujutro posjećujemo kanjon Morteza Ali koji je dio Geo parka Tabas. Kanjonom teče potok u kojem se miješaju topla i hladna voda. Na dva mjesta voda je u stijeni napravila prirodnu špilju unutar koje su se smjestili bazenčići s toplom vodom u kojim su se djeca s guštom okupala. Dio ovog Geo parka je i selo Azmighan. Kroz njega teče potok te je pogodno za bavljenje poljoprivredom. Ujedno je i jedino mjesto na kojem riža i datulje rastu zajedno. Prije povratka u Esfahak, šećemo kroz grad Tabas. Posjećujemo još jedan predivan perzijski vrt, Golshan. Vrt je bio u punom cvatu, a vrtom se širio intenzivan miris limuna i naranči. Posebnost vrta su i pelikani koji slobodno šeću i kupaju se u bazenu s fontanom usred vrta.
Posjećujemo i impozantnu imamzade džamiju (Hussein ibn Musa al-Kadhim) u središtu Kashana . Kako je već padala večer u velikom dvorištu džamije vršile su se pripreme za večernju molitvu i iftar. U tren oka, veliko dvorište biva prekriveno crvenim tepisima. Nestvaran prizor. Kao jedini strani posjetitelji imamzade džamije u tom trenu, privukli smo pažnju lokalnog stanovništva. Prilazi nam je ljubazan Iranac koji nas toplo pozdravlja, znatiželjno ispitujući otkuda smo, koliko ostajemo, kako nam se sviđa njegova zemlja. Oduševio se kad je čuo da smo iz Hrvatske te nam prepričava kako je jedno vrijeme radio u Beogradu te je imao priliku posjetiti Dubrovnik i okolicu. U jednom trenu nas zamoli da ga pričekamo da ode po nešto. Ubrzo se vraća s kutijom tradicionalnih keksi koje je pripremila njegova supruga i dariva nas njima. Ovakvi susreti sa znatiželjnim i gostoljubivim Irancima nastavili su se do kraja našeg putovanja. Upravo ta neposredna, topla i gostoljubiva interakcija s Irancima je ovo putovanje učinila toliko posebnim. Ugodan razgovor s ovim čovjekom nastavio bi se još dugo, no padala je noć i morali smo se polako vratiti u našu kućicu u Esfahaku. Zadnju večer u ovom romantičnom selu provodimo ispijajući mohito u lokalnom kafiću u kojem smo bili jedini gosti i igrajući Tavlu, novu omiljenu igru našeg sina koju ga je Ivan strpljivo učio.
Ujutro, put nastavljamo prema Yazdu, uz kraće zaustavljanje u selu Haranak specifičnom po napuštenoj utvrdi i starom gradu.
Prije dolaska u Yazd, zaustavljamo se na odmorištu iza kojeg se nalazi žicom ograđeno područje. To je mjesto na kojem se tijekom Talačke krize 1979.g. srušio američki helikopter i transportni avion koji su bili u misiji spašavanja talaca. Priča o spašavanju talaca ekranizirana je čak dva puta, a poznatija je ona druga u filmu „Argo“, Bena Afflecka.
O Yazdu, Shirazu, Esfahanu i još mnogo toga čitajte u nastavku.
Dojmovi
U Iranu smo na samom početku doživjeli kulturološki šok. Pripremili smo se na stroga pravila i propise, a zatekli smo puno drugačiju sliku.
Hidžab od nedavno više nije obavezan, vjerska policija je ukinuta, no preporuka je da strankinje, iz poštovanja prema kulturi i običajima, i dalje pokrivaju glavu. Većina Iranki, također, još uvijek nosi hidžab. Osobno, pokrivanje glave nisam doživjela kao neku „tlaku.“ Štoviše, nošenje hidžaba učinilo mi se vrlo praktičnim-ne moraš paziti kakva ti je frizura, štiti od sunca i vjetra, a marame od laganih prirodnih materijala koje Iranke usklađuju s odjećom, ležerno prebačene preko glave, daju dozu elegancije, ženstvenosti i šarma. No, smatram kako ono treba biti stvar izbora svake žene.
Faribu smo znatiželjno ispitivali o položaju žena u Iranu te smo ostali iznenađeni koliko se on u biti razlikuje od slike koju smo imali prije dolaska u Iran. Na sveučilištima studira više žena nego muškaraca, a žene se zapošljavaju jednako kao i muškarci. Država određenim mjerama štiti majke i žene, a posebno nam je bila zanimljiva priča kako su od udaje napravile pravi biznis. Naime, obitelji uglavnom još uvijek dogovaraju miraz prije udaje kojeg muškarci moraju isplatiti u slučaju razvoda braka pa neke mlade to dobro znaju iskoristiti pa čak i zloupotrijebiti.
Oduševilo nas je kako je Iran, unatoč nametnutim sankcijama od strane Amerike i EU, samodostatna država koja gotovo sve što joj treba proizvodi sama i u ničemu ne zaostaje.
Tijekom 12 dana, automobilom smo napravili oko 2700 km.
Gorivo je i više nego jeftino. Puni tank benzina košta 3 eura, a četveromjesečni obračun plina za kućanstvo oko 4 eura (prosječna plaća u Iranu je oko 200 eura).
Hrana se bazira na riži sa šafranom, raznom povrću, mesu, jelima nalik našim varivima od leće ili patlidžana koji se jedu uz rižu. Hrana, osim što je zdrava, bila je i jako ukusna, a cjenovno vrlo povoljna.
Zbog slike Irana koju nam plasiraju mediji, većina ljudi ima mnoge predrasude o Iranu kao neprijateljskoj i opasnoj zemlji, no one će se rasplinuti čim kročite na Iransko tlo. Iranci su itekako svjesni tih predrasuda pa se znaju i našaliti na svoj račun (Jedan simpatični Iranac nas je pozdravio : „Dobro došli! Drago mi je da ste odlučili posjetiti našu opasnu i „terorističku zemlju.“).
U Iranu smo se u svakom trenutku osjećali potpuno sigurno i dobrodošlo te smo ga doživjeli kao raznoliku, civiliziranu, naprednu i sigurnu zemlju, bogatu u svakom pogledu.
No, unatoč svemu što Iran ima za ponuditi turistima, njegovu posebnost čine upravo njegovi ljudi-topli, gostoljubivi, znatiželjni, uslužni i uvijek prijateljski raspoloženi prema strancima.
Iran je bajka, a Iran s Faribom i Ivanom Đogićem je nešto NEPROCJENJIVO!
Posjetite naš YouTube kanal. Pretplati se na TIK TOK.
Uključite se u naše grupe na Fejsu: Vodič po najljepšim skijalištima, Savjetnik za putovanja Travel Advisor, Savjetnik za putovanja Europom i Savjetnik za putovanja Hrvatska.
Uživo sa putovanja reels na FB
Razgovor s proslavljenim trenerom Brankom Ivankovićem – o nogometu, Iranu i i putovanjima
