Autorica teksta: Tajana Kožić-Andres
Réunion je otok koji se nalazi između Madagaskara i Mauricijusa i koji pripada grupi Maskarenskih otoka (Réunion, Mauricijus, Rodrigues)
Réunion je prvobitno bio nenaseljen, no redovito su ga posjećivali pomorci i trgovci. Nakon što su 1512. godine na otok došli portugalski pomorci, za prevlast na otoku su se tijekom niza godina nadmetali Francuzi, Nijemci i Britanci. Godine 1946. Réunion se vratio pod francusku vlast, čiji departman je ostao do danas.
Oduševio me svojom ljepotom! To su tropi na europski način, s europskim trgovinama, besprijekornim cestama, s izvorskom vodom iz slavine. Jedini nedostatak su francuske cijene, osim cijene benzina koji je jeftiniji nego kod nas.
Osim što je tropski raj, zbog svoje spektakularne prirode Réunion je i planinarski raj. Uvršten je među Top 10 najboljih destinacija za trekking s razgranatom mrežom planinarskih staza. Stoga se na Réunion osim japanki nose i planinarske cipele.
Glavna valuta je euro za koji je vezana jedna zanimljivost: Réunion je 2002. godine prvi počeo koristiti euro zbog vremenske razlike. Dva sata nakon njega, počeo se koristiti u ostatku Europe. S obzirom da nije u Šengenu, treba nositi putovnicu.
Na Réunion smo putovali (suprug Dalibor, sin Borna i ja) u vlastitom aranžmanu
Bili smo tjedan dana na Réunionu i tjedan dana na Mauricijusu. Na Réunion smo stigli s Mauricijusa jer je karta Pariz – Mauricijus (11 sati leta) bila značajno povoljnija od karte Pariz – Réunion, vjerojatno zato što Mauricijus godišnje posjeti oko 1,4 milijuna turista (broj stanovnika je 1,2 milijuna), a Réunion oko 400 tisuća turista (broj stanovnika je oko 900 tisuća).
Nakon samo pola sata leta sletjeli smo na aerodrom u Saint-Denisu koji se zove prema avijatičaru i vojnom pilotu Ronaldu Garrosu koji je rođen u Saint-Denisu. Uzeli smo rent-a-car i krenuli autocestom prema našem smještaju u Saint-Leu na zapadu otoka gdje se nalaze najljepše plaže. To nije obična autocesta, već autocesta kojom se ide preko oceana u dužini od pet i pol kilometara po kojoj svi voze strogo prema ograničenjima i nigdje nema zastoja, niti plaćanja cestarine. Na nekim mjestima vidljiva je stara cesta koja je išla tik uz visoke litice koje opasavaju taj dio otoka. Vožnja je spektakularna jer se vožnjom po oceanu litice mogu vidjeti u svojoj punoj veličini.
Stigli smo na plažu L’Hermitage koja nam je bila najljepša plaža na Réunionu. Bijeli pijesak, tirkizna boja mora i sunčano vrijeme tvorili su dobitnu kombinaciju. Smjestili smo se u hlad drveća filaosa. Ova prekrasna plaža razlikuje se od ostalih plaža po puzavicama koje su posađene na obali. One rastu na pijesku i svojim razgranatim granama i zelenim lišćem koje se poput prstiju šire po pijesku sprečavaju eroziju obale. Na nekim mjestima su ograde i table koje upozoravaju posjetioce da čuvaju puzavice i objašnjavaju njihovu namjenu. Uživali smo u kupanju u oceanu, no iznenadilo nas je koliko je ovdje jaka struja koja te nosi u stranu. Bili smo u drugoj polovici lipnja, temperatura zraka bila je u prosjeku oko 25°C, dok je more bilo ugodnih 26°C.
U velikom supermarketu smo se opskrbili hranom
Informativno smo bacili pogled na cijene u restoranima te smo došli do zaključka da nas restorani na Réunionu neće previše vidjeti.
Već na ulazu u supermarket upalo mi je u oči neobično zeleno povrće imena chouchou (šu-šu) ili po hrvatski čajot (meksički krastavac). Bilo ju tu i svakakvog egzotičnog voća među kojim se, svojim neobičnim izgledom izdvajalo voće imena margose (gorka dinja) koje je bilo još zelenije i kvrgavije od šu-šua. Između ostalog, bila je velika ponuda velikih sendviča – bageta koji su osim uobičajenih sastojaka, često punjeni lososom i mogu se kupiti na benzinskim stanicama gdje osim sendviča prodaju i ostale pekarske proizvode.
Stigavši u mjesto Saint Leu serpentinama smo se popeli do rezerviranog apartmana koji je bio doslovno na litici blizu provalije. Vlasnik apartmana pokazao nam je moderno uređeni apartman iz čijeg dvorišta se vidio pogled na cijeli grad te na valove koji su se razbijali o rub koraljnog grebena i koji su grmjeli dan i noć.
Nismo unaprijed imali plan što ćemo sve posjetiti na Réunionu
Odlučili smo se za spontanu varijantu, bez pritiska da moramo obići glavne turističke lokacije. Ipak, čini mi se da nitko ne dođe na Réunion bez odlaska na najveću turističku atrakciju – odlazak na vulkan.
Réunion je nastao erupcijom dvaju vulkana: Piton des Neigesa i Le Piton de la Fournaisea. U današnje vrijeme Piton des Neiges ima najviši vrh na otoku (3071 metar) i nije aktivan. S druge strane Fournaise (2631 metar) spada među najaktivnije vulkane na svijetu. U proteklih sto godina najveću erupciju imao je 2007. godine. Nakon što smo kupili karte za Réunion, pročitala sam da zadnjih godina vulkan eruptira u prosjeku svakih devet mjeseci. Zadnja erupcija bila je 19.9.2022. godine, a mi smo trebali putovati sredinom lipnja 2023. Znači bit ćemo tamo točno devet mjeseci nakon erupcije.
22.06.2023. putem do vulkana stali smo na vidikovac na strmoj litici te smo bacili pogled prema dolje na crno vulkansko polje. Bilo je sunčano te se crni, ali ono baš jako crni pijesak, presijavao na suncu što je bilo tako nesvakidašnje i moćno.
Oko osam sati krenuli smo prema vulkanu s parkirališta na planinskom prijevoju Pas de Bellecombe-Jacob koji se nalazi na 2354 metra nadmorske visine iznad rubnih litica kaldere. Iako je bilo sunčano, bilo je hladno – oko 8°C, dok je dolje kod mora bilo 25°C. Došli smo do ulaznih vrata koja vode prema stepenicama kojima se spušta prema kalderi. Vrata su bila otvorena, što znači da ne prijeti erupcija! Mene je brinulo što ako se nađeš dolje i oni zatvore vrata. Ovdje nije bilo nikakve kontrole zbog čega je nepoznat broj ljudi koji je prošao vrata. Taj problem očito je brinuo i druge jer sam na forumu pročitala izjavu jednog Francuza koji je dobro proučio mogu li se ta vrata preskočiti ako ih zatvore dok si dolje. Zaključio je da se uz određeni napor mogu preskočiti!
Srećom, u povratku nismo morali preskakati vrata, jer su bila otvorena. Zatvorit će ih 10 dana poslije – 2.7.2023. u 8.30 sati došlo je do erupcije kratera Dolomieu.
Okej, prošli smo vrata i puni entuzijazma pogledali dolje, no dolje je bila magla. Kao da smo ušli u neki drugi svijet. Počeli smo se spuštati niz petsto i nešto stepenica krivudavom stazom ograđenom drvenom ogradom. Počela je sipiti kiša i to sve jače, tako da smo u podnožju obukli kabanice. Na ovom polju inače se nalazi nekoliko manjih kratera i veliki aktivan krater Dolomieu. Trenutno je odlazak do njegovog ruba zatvoren zbog sigurnosnih razloga.
Prva postaja našeg puta bio je prekrasan narančasti krater Formica Leo, čiji je vulkanski stožac formiran 1753. godine. Bilo je dosta turista, neki su bili s vodičima. Oni su se popeli na Leo, no s obzirom da je sipila kiša i da je bilo maglovito odlučili smo da ćemo produžiti i posjetiti Leo kada se budemo vraćali. Naš fokus tada se potpuno prebacio na bijele točke kojima je obilježen put po vulkanskom kamenju. Na jedan tren se digla magla te sam ugledala rub kratera Dolomieu koji je izgledao kao da je rub piramide i onda se opet izgubio u magli. Na nekim mjestima je bilo više lave koja je formirala neobične oblike.
Najljepše je bilo na mjestu gdje su bile nakupine ljubičaste, narančaste i crvenkaste lave, gdje nas je vrijeme nagradilo i na kratko je zasjalo sunce. Cilj nam je bio doći do mjesta koje se zove La Chapelle Rosemont. Do tamo je bilo nekih dva sata hoda uz kraća zastajkivanja. Krenuli smo nazad. Bilo je turista, ne previše, no opet dovoljno da se ne osjećaš samim u toj pustopoljini. Stalno smo čekali da se podigne magla, vođeni logikom da je to jutarnja magla kojoj treba vremena da se digne. Međutim, magla kao da se još više zacementirala i kiša je počela jače padati. Opsesivno smo pratili bijele točke jer da nije bilo njih mogli smo se izgubiti dok si rekao keks. Sve je izgledalo isto, nije bilo nikakvih orijentira tijekom puta koje bismo mogli zapamtiti.
Došli smo do kratera Leo boreći se s kišom. Zeznuli smo se, trebali smo se ipak popeti na Leo u dolasku. Bez obzira na sve taj krater je jako lijep. Prekrasnih je zavojitih oblika u raznim nijansama narančaste boje. Hodali smo po njegovom gornjem rubu, a Borna je sišao u krater gdje je sjedio na sitnim kamenčićima.
Došli smo do stepenica gdje je slijedio najgori dio, uspon za kraj – preko 500 stepenica. Kiša je šibala, a mi smo se znojili ispod kabanica. Morali smo biti oprezni jer je bilo prilično sklisko.
Poslije vulkana otišli smo se okupati na plažu u Saint Leu
Nije nam puno trebalo da zamijetimo kitove koji su plivali i izbacivali vodu uz vanjski rub koraljnog grebena. Na trenutak bi zaronili i onda iskočili iz vode. Predobro! Moji dečki, koji su inače ronioci, bili su oduševljeni podmorjem, koje je puno šarenih riba, osobito velikih papigača.
Nisu sve plaže na Réunionu preporučljive za kupanje, već samo one koje se nalaze unutar koraljnog grebena. Takve su plaže, od onih koje smo mi posjetili: L’Hermitage, Saint-Leu i La Salines.
Kada smo došli na plažu Boucan Canot bili su jako visoki valovi kao i na plaži Roches Noires gdje se vijorila crvena zastava. Osim te zastave još više nam je u oči upala druga zastava s nacrtanim morskim psom – opasnost od morskih pasa! Réunion je otok koji je poznat po napadima morskih pasa jer je dio rute kojom morski psi prolaze na putu iz Australije do Južne Afrike i obratno. Od 2011. godine na otoku je zabilježeno jedanaestero ljudi koji su smrtno stradali, a još osam ih je osakaćeno, što čini 13% svih napada na svijetu.
Posjetili smo prekrasan botanički vrt Mascarin. Kako na otoku raste oko osamdeset vrsta tropskih palmi, u botaničkom vrtu smo se nagledali palmi različitih oblika i visina. Fascinirala me njihova raznolikost i ljepota. Potom smo vidjeli jako neobične kaktuse od kojih su neki cvjetali te cvjetove frangipane, orhideje, ljiljane i još mnoge zanimljive biljke. Smatra se da na Réunionu ima više od 400 vrsta drvenastih i zeljastih biljaka od kojih su njih dvanaest endemi. Također, vjeruje se da je broj jedinstvenih i biljnih vrsta triput veći nego na Galapagosu koji je poznat po svojoj raznolikosti. Što se tiče životinja, samo papiga ima 32 vrste, a 50 predstavnika životinjskog svijeta pod zaštitom je UNESCO-a.
Na Réunionu ima jako puno slapova
Zbog toga me podsjetio na Island, uz razliku što reunionski slapovi nisu toliko pristupačni – do većine treba manje ili više pješačiti ili planinariti. Od slapova koje smo obišli, svakako je najupečatljiviji slap Blanche (Bijeli slap) koji je sa svojih 640 metara visine, treći najviši slap u Francuskoj, iako se geografski nalazi u Africi.
Prva dva najviša vodopada u Francuskoj također se nalaze na Réunionu. Najviši je Trou de Fer, visine 725 metara. U vodiču piše da se do njega može doći laganom šetnjom u trajanju od tri sata. S povratkom to bi bilo šest sati, za što taj dan (kada smo bili u blizini) nismo imali vremena, s obzirom da mrak pada već u 18 sati. Osim toga, kažu da pogled s vidikovca nije niti približno toliko spektakularan kao iz helikoptera, kada se vidi u punoj dužini kao što smo vidjeli Bijeli vodopad.
Drugi po visini je impresivni vodopad Cascade du Bras Magasin, visine 647 metara do kojih se ide iz doline Takamata na istoku otoka prema visovima Saint-Bébour te se od Plaine des Palmistes ide prema vodopadu. Radi se o vrtoglavom usponu koji je rezerviran kako oni pišu za experte, a takvom se ne smatram.
Posjetili smo još nekoliko divnih slapova kao što su Les Trois Bassins u okrugu Saint-Gilles koji su omiljeni kod domaćeg stanovništva, na jugu slapove Trou Noir, te na istočnoj strani otoka – Anse des Cascades. Do ovih zadnjih smo došli prolazeći kroz park u kojem je bilo na stotine visokih palmi. Ovdje nekoliko razdvojenih vodopada pada po stijenama prekrivenim gustim raslinjem u neposrednoj blizini mora. Ovi vodopadi su mi se jako svidjeli jer su savršeno uklopljeni u okolni tropski krajolik, kao da ih je neki dizajner parkova tu postavio. Hodali smo uz žubor slapova kraj visokog grmlja velikih zelenih listova te uz visoko ljubičasto i žuto cvijeće.
Istočna strana otoka sasvim je drugačija od zapadne
Zbog toga je poželjno napraviti kružnu vožnju oko cijelog otoka (nešto više od 200 kilometara). Prvo smo došli do plaže Grand Anse, gdje nas je opčinila ljepota i snaga velikih valova koji su neumorno lupali o obalu. Dalibor se popeo na stijenu s neposrednim pogledom na valove i nije se dao odvojiti od tog vidikovca.
Dok nismo promatrali valove, šetali smo lijepo uređenim parkom, gdje su se počeli skupljati domaći i pripremati piknike. Oni toliko vole piknike da sam našla knjigu naslova “La Réunion – Pique-niques et Campings” (ako ste se ikada pitali odakle potječe riječ piknik) u kojoj je opisano 124 mjesta za piknik i 64 mjesta za kampiranje i bivakiranje. Popeli smo se na tzv. Piton Grande Anse sa spektakularnim pogledom na plažu.
Potom smo otišli na drugu stranu Pitona, što je naziv za vrh, gdje smo se susreli sa surovom prirodom. Ovdje su valovi bili još neobuzdaniji. Podivljalo su se odbijali o strme hridine uz glasnu grmljavinu. Osjećali smo se kao da smo došli u neki drugi svijet u kojem vlada priroda i u kojem nema mjesta za čovjeka, niti je on ovdje uopće potreban.
Vozeći se prema jugoistoku otoka došli smo do polja lave koja su onako crna i siva izgledala vanzemaljski. Kružna autocesta ovdje je više puta zatvarana i popravljana, zadnjih godina u prosjeku jedanput do dva puta godišnje zbog lave koja zna teći preko ceste. Uz cestu postoje ploče na kojima pišu godine kada su bile erupcije.
Došli smo do crkve Notre-Dame des Laves izgrađene 1927. godine. Kada je 24.03.1977. došlo do erupcije iz kratera Dolomieu lava je krenula prema crkvi. U blizini crkve bilo je uništeno više od pedeset kuća, no crkva je ostala neoštećena.
Na Réunionu postoje tri tzv. cirquea: Salazie, Cilaos i Mafate
Cirque je prirodni amfiteatar okružen planinama, a svaki od njih ima svoju klimu i svoju rijeku. Mi smo posjetili cirque Salazie.
Slijedila je vožnja serpentinama prema selu Hell Bourgu. Cesta je bila dobra, na nekim mjestima baš široka. Nisu nas toliko smetale serpentine zbog vožnje, nego zbog toga što nismo imali gdje stati i uslikati neobične predjele kroz koje smo prolazili. Toliko intenzivne zelene boje na jednom mjestu nisam vidjela nikada do sada, djelovalo je nestvarno, kao da smo ušli u neku priču. Ta boja potjecala je od listova biljke chouchou koja je doslovno prerasla brda i doline, negdje tvoreći velike zelene zidove. Kao da smo ušli u neki sasvim drugi, zeleni svijet!
Stigli smo u selo Hell Bourg koje se nalazi se na 1344 metara nadmorske visine. Od 1999. godine ovo selo je jedino selo na Réunionu koje je postalo član Les Plus Beaux Villages de France (najljepša sela u Francuskoj). Selo je upečatljivo svakako po svojoj lokaciji u unutrašnjosti otoka te kreolskoj arhitekturi: kućama obojanim u žarke boje te vrtovima punim cvijeća i kaktusa uz neizostavni, za to područje – chouchou. Njegovo lišće prekrivalo je pola sela. Najbolje mi je bilo kada smo došli do mostića iznad rijeke koja se samo nazirala na nekim mjestima provirujući ispod lišća chouchoua koje preraslo cijelu rijeku. Potom smo prolazili kraj visokih bambusa do starih termi od kojih su ostale samo manje ruševine.
Spuštali smo se serpentinama, kada smo oko kilometar prije Salaziea vidjeli prekrasne slapove Voile de la Mariée (u prijevodu Veo mladenke) koji padaju s 500 metara nadmorske visine. Svoje ime duguju vizualnom efektu brojnih slapova koji se ljeti, za vrijeme kišne sezone protežu u širinu i do sto metara, no i sada po zimi slapovi su bili impresivni.
Kada smo došli do Saint-Denisa pao je mrak i dočekala nas je neopisiva gužva na cestama, kretali smo se mic po mic. Kako je bilo jako puno pješaka koji su svi išli u istom smjeru pretpostavili smo da je u gradu nekakav festival. Tako je i bilo, slavili su Tjedan glazbe sa stotine izvođača. Odlučili smo se parkirati i vidjeti o čemu se radi, no slobodnog parkinga nigdje nije bilo. Jedva smo se iskobeljali iz grada. Šteta! Osim Saint Denisa u noćni život može se ići u turističko mjesto Saint-Gilles, gdje na šetnici uz plažu Roches Noires ima mnoštvo kafića i restorana.
Nadam se da ću se jednog dana ponovo vratiti na Réunion koji nudi toliko toga!
Autor naslovne fotografije: © Sergey Zhesterev from Unsplash
