Svalbard na kraju svijeta
Na spomen otočja Svalbard, većini su prva asocijacija polarni medvjedi. Tamo ih doista živi najviše na svijetu, preko 3000. No, otočje Svalbard površinom je veće od Hrvatske, tako da su realne šanse da ćete doista sresti polarnog medvjeda relativno male. U svom skoro petodnevnom posjetu mi nismo bili te sreće. Ipak, za svaki izlet izvan naseljenih mjesta morali smo imati vodiča opremljenog puškom. Obučen je da se njome koristi kao zadnjim sredstvom u obrani od polarnih medvjeda.
Svalbard se geografski smjestio na pola puta između sjevernih obala Norveške i Sjevernog pola, duboko u arktičkom krugu. Unatoč udaljenosti i ekstremnim okolnostima, na Svalbardu ima zavidno puno života, izuzetno dobro prilagođenog polugodišnjoj hibernaciji te bujanju u drugoj polovini godine. Život je ovdje moguć zahvaljujući golfskoj struji koja ublažava arktičke uvjete. Zrak je tu nevjerojatno bistar, sunce, kada ga ima, zubato, a priroda netaknuta, nestvarna i surova.
Odnos dana i noći ovdje gotovo nikad nije umjeren kao u ostatku naseljenog nam planeta, već prelazi iz dugih cjelodnevno mračnih noći u duge, cjelodnevno sunčane dane. Stoga svaki kalendarski mjesec u godini ima neki čaroban efekt, karakterističan samo za ovu geografsku širinu.
Svalbard smo posjetili u ljetnom periodu, u lipnju. Kada smo dolazili, zalazak sunca je bio predviđen za 25. kolovoza, dva mjeseca nakon našeg dolaska. To je period u kojem sunce ne zalazi za obzor, već kruži s jedne strane neba na drugu. Doslovno u ponoć su nam trebale sunčane naočale. Unatoč cjelodnevnom suncu, koje polako grije i budi Svalbardski život, i dalje je hladno. Temperature su vrlo nisko iznad nule, a kada puhne vjetar s arktičkog mora, stvarni osjećaj je kudikamo hladniji. Na to smo se pripremili ponijevši dovoljno tople odjeće. Ipak, pravi izazov Svalbarda u ovom periodu nije hladnoća već dužina sunčanog dana od 24 sata. Bez dobre discipline odlaska na spavanje i zamračivanja prostora, boravak tu može biti prilično iscrpljujući. Osjećaj bude kao da vam netko cijelo vrijeme pritišće zamišljeni gumb „power on“.
Svalbard formalno ne pripada nikome, davne 1920. 45 zemalja svijeta potpisalo je sporazum kojim sve zemlje potpisnice dijele prava na korištenje prirodnih resursa. Otočje je tako pod upravom Norveške, međutim ovdje ne vrijede svi norveški zakoni. Otočje je izvan Šengena i norveških poreza. Zakonom donesenim nakon Drugog svjetskog rata sve strukture koje su izgradili ljudi do 1946. godine ne smiju biti uklonjene. Taj zakon, zajedno s hladnom arktičkom klimom čini naselja na otoku otvorenim muzejima u kojima je moguće vidjeti stare rudnike i transportne žičare po okolnim brdima. Osim ovih povijesnih elemenata, postoje i znanstveni sadržaji , među ostalim i Sveučilište, koje se bave biologijom i geologijom regije te postoje nebrojene aktivnosti istraživanja prirode.
Dva su turistička naselja na Svalbardu, norveški Longyearbyen te ruski Barentsburg, oba na zapadu otoka u Isfjorden fjordu. Ceste na otoku, izvan ovih mjesta, ne postoje. Između gradova udaljenih oko 45km moguće je pješačiti ili ploviti brodom, a zimi putovati psećim zapregama i motornim sanjkama. Osim turističkih naselja, na otoku postoji još nekoliko minijaturnih živih naselja, namijenjenih za znanstvene (Ny-Ålesund) i rudarske (Svea) potrebe.
Do Longyearbyena je vrlo jednostavno doći, iz Osla postoji redovna linija norveškog operatera Norvegian Air. S obzirom na to da je iz Longyearbyena najlakše organizirati bilo kakvo istraživanje otoka mi smo se tu smjestili. U nepunih 5 dana boravka na Svalbardu obišli smo Isfjorden fjord uzduž i poprijeko.
Prvi izlet odveo nas je brodom Polargirl do ruskog Barentsburga, koji se smjestio blizu izlaza iz fjorda na otvoreno more. Barentsburg je vizualno i kulturno sušta suprotnost norveškom Longyearbyenu. Negdašnji ponos Sovjetskog Saveza, vrlo autentično mjestašce krasi nezaobilazna statua Lenjina i tipične monumente socrealizma te lokalna pivnica Crveni Medvjed. Putem do Barentsburga posjetili smo ledenjak Esmark, ledenu planinu koja se izdiže iz mora, okružena snježnim vrhovima fjorda. Pri povratku u Longyearbyen posjetili smo stijenu ptica na kojoj se ljeti gnijezde u stotinama. Prošli smo i pored napuštenog ruskog rudarskog mjestašca Grumant međusobno povezanog zahrđalom prugom i tunelima koji se već stoljeće odupire surovim svalbardskim uvjetima.
Drugi izlet bila je fizički nešto zahtjevnija tura.
Fjord nije jednostavno obići uz obalu, osim zimi kada je zaleđen, pa smo na drugu stranu prešli kajacima. S druge strane fjorda nalaze se planine prekrivene snijegom i potocima vode od topljenja snijega i leda. Uspon po njima je bio popriličan izazov jer ni u jednom trenutku niste na stabilnom tlu. Rahlo kamenje, izmjenjuje se s blatom ili dubokim snijegom na vrlo izazovnom usponu. Ipak trud se isplatio višestruko, jer se s vrha pruža pogled na potpuno nove planinske vrhove i pejzaže Svalbarda i na cijeli Isfjorden.
Dan iza uputili smo se na ledenjak Foxfona, još jedno planinarenje po dubokom snijegu, no ovaj put s krpljama.
Društvo nam je radio vodič Philip i jedan od njegovih malamuta Tutu. Dan je bio oblačan, i vidljivost prilično slaba, pa ipak surovost Svalbarda uz društvo Tutua u svom prirodnom okruženju je jedinstven doživljaj. Tutu je u dubokom snijegu i gustom oblaku bez problema nalazio puteve, nanjušio sobove, zabavljao i šarmirao! Kasnije u toku dana upoznali smo Tutu-ovu obitelj i Philipovo životno asketsko okruženje, šator s omanjom peći i i improviziranim krevetom i policama te pet prekrasnih privrženih pasa.
Za razgled grada i dolina u blizini odlučili smo se za bicikle s najdebljim gumama (fatbike) koje smo ikad vidjeli. One su nužne zbog mekanog terena, permafrosta. Nakon kratkog povijesnog obilaska Longyearbyena zaputili smo se do Bearvalley doline, uz obalu i jezerca u kojima se gnijezde arktičke ptice, sve do šatorom improvizirane saune. Probali je nismo, no definitivno iskustvo koje sljedeći put nećemo propustiti.
Svalbard na kraju svijeta – ima još nebrojeno puno mogućnosti istraživanja, poput višednevnih izleta na udaljenije krajeve otoka, posjeta ledenim špiljama, promatranja polarne svjetlosti, upoznavanja flore i faune, tijekom polarne noći, polarnog sumraka ili dana.
Svalbard je doista čarobno mjesto gdje ćemo se sigurno uskoro vratiti, u neko drugo godišnje doba.
Svalbard na kraju svijeta i jest daleko od svega.