Vještice s Kleka su dio lokalnog folklora

U prostranoj udolini koja se smjestila u srcu kontinentalne Hrvatske, između Zagreba i Rijeke,  Karlovca i Senja, smjestio se barokni grad Ogulin kojim dominira planina Klek. I ako Ogulin niste nikada posjetili, sigurni smo da ste Klek popratili pogledom iz kojeg god smjera prolazili pored Ogulina, jer je planina dominantna točka reljefa tog područja.

Planina je to na zapadnoj strani grada, na obroncima Velike Kapele, koju obrubljuju prostrane livade i koja ima šumski plašt do 1000 metara nadmorske visine, a preostalih 200 metara čini kamena, ogoljena, okomita vapnenačka stijena, koja cijeloj planini daje markantan oblik I vizuru diva koji spava.

Možda je upravo to razlog zbog kojeg su za ovo mjesto odnosno planinu vezane mnogobrojne legende i predaje, a mnogi umjetnici, pisci, putopisci i prolaznici – poznati i manje poznati – nadahnuti tom gordom i pomalo zastrašujućom ljepotom, su napisali, opisali ili na neki druga način spoljili svoju zadivljenost njime.

Među prvima Klek spominje putopisac i povjesničar Valvasor 1689 godine i naziva ga Mons Klyek, te zapisuje poznatu legend o Klečkim vješticama, te opisuje:  “…nedaleko odavde leži svima poznati Vještičji brijeg, Klech ili Klijek nazvan, na kojemu po opće poznatoj sagi vještice i zlodusi svoj sabat i svoja vještičja kola održavaju…”

Samo ime planine moglo bi potjecati od riječi “čvor” ili od riječi “zvono”, kako se zove i planina u Austriji – Grossglockner, što u prijevodu znači Veliko Zvono a prevedeno kod nas –  Veliki Klek.

Nematerijalna baština vezana uz ovu planinu

Vrlo je bogata, jer je narod od davnina planinu tako i tumačio, i tako joj dodavao još i više mističnosti.

Najpoznatija legenda je ona o divu Kleku,  a to je bilo davno davno, dok su na zemlji još živjeli divovi i bogovi, bogovi su počeli svu hranu i piće ostavljati samo za sebe. To je kod divova izazvalo nezadovoljstvo, a jedan od njih – div Klek je počeo ratovati, protiv boga Volosa koji je imao tu moć da čarobnim mačem skameni sve što poželi. Njih dva su ratovali, div Klek je gladan i umoran pao, a Volos ga svojim čarobnim mačem skamenio. Ali, prije nego je skamenjen, Klek se je zakleo da će se jednoga dana probuditi, i osvetiti se. Slučajno ili ne, u podnožju Kleka teče Rijeka dobra, za koju su naši stari vjerovali da teče iz Klekovih vena, dok se za vrijeme olujnih noći, točno u ponoć, na vrh Kleka, skupljaju vještice, vile i vilenjaci iz cijeloga svijeta, i svojom vriskom i urlikom, pokušavaju probuditi diva iz stoljetnog sna.

U obliku priča pak, krajem 19. stoljeća, povjesničar i pisac Strohal zapisuje narodne predaje o Kleku i klečkim vješticama. On navodi kako vještice kuhaju tamo tajnovite trave, masti i ulja, te se njima mažu kako bi lakše prhale. Nadalje on navodi kako one lete na obližnji brijeg, a usput pustoše oštarije, proždiru djecu i usmrćuju ljude. Zatim satima plešu kolo vještičje te se bave svakojakim opačinama i svijetu zlo dijele. Iz te pučke predaje neda se pročitati realno tadašnje stanje, čitano danas, pa tako trebamo imati na umu da je progon vještica bio realnost vremena u kojem su legende nastale. Uistinu, inkvizicija u Hrvatsku stiže sa zakašnjenjem u odnosu na ostatak Europe, ali se kasnije i smiruje, pa tako krajem 17. i u 18. stoljeću postoje zapisi iskaza žena optuženih za vještičarenje, a Klek se u njihovim priznanjima navodi kao mjesto njihova sastanka. Neke od žena, osuđene su na lomaču, no jedna je, prema zapisanoj pučkoj legendi, bila skamenjena.

Za vrijeme progona, koji je trajao od 1689. do 1758. kad carica Marija Terezija zabranjuje tu praksu, predbacuju im se razne optužbe kao npr. da uništavaju ljetinu, pretvaraju ljude u životinje, sklapaju pakt s vragom itd. U narodu pak, prevladalo je vjerovanje da su one tek vile koje se služe zlim čarolijama, poput babe Mokoš, koja se može u svašta pretvorit, pa tako može bit i zmija ali i ljupka djevojka.

Žene koje su se bavile skupljanjem trava ili ljekovitog bilja, one koje su se bavile narodnim iscjeljivanjem, kao i “neposlušnice” ili samouvjerene i samosvjesne djevojke i žene – sve one su bile na meti inkvizitora. Kako bilo, takozvane babe vračare uživale su ugled u narodu, i narod im je vjerovao više no liječnicima.

August Šenoa 1875. na tu temu piše:

“Narod pripovijeda o Kleku kojekakvih strahota. Ondje da je vrzino kolo, ročište svih vještica, vilenjaka i zloduha naše zemlje, onamo da lete zrakom, pa vijećaju, kakovo će zlo narodu počiniti. Premda naš puk tako kazuje, premda Valvasor isto tako pripovijeda, ne mogu, brate dragi, nikako vjerovati, da je to sve prava istina. U životu smatra svijet čovjeka čudaka, mrka, tajanstvena krvnikom, sebičnjakom, zlobnikom – a onamo je dobra duša pod tvrdom korom. Tako se, čini mi se, i starcu Kleku vrlo krivo čini. Klek bavi se od davnine prirodoslovljem. On zna, što je munjina, zna šta su oblaci, meteorologija, njegovo je bistro oko potanko proučilo zemljopis ovih strana, kao da je kakov akademik! Pa ti znaš i sam, da je svijet u srednjem vijeku smatrao svakog prirodoslovca coprnjakom, crnim đakom, koji na zmaju jaše, ukratko porodom pakla. Zato ne mogu vjerovati, da narod pravo govori, da Valvazor istinu piše. Po mojem je mnijenju Klek svakako bolji od svoga glasa. Da se starcu hoće govoriti, otresnuo bi se jamačno na ljudski rod: “Slijepa čeljadi! Traži ti svoje vrzino kolo, svoje vještice, vukodlake, crne đake i zloduha u ravnici, gdje se taje pod likom blagoće i dobroćudnosti, a mene pusti na miru.”

I pravo bi govorio, zato ne vrijeđajmo starca Kleka…

Ostavismo doskora Ogulin. Rijetka, niska šuma, mršavi pašnjaci, nameću se u pravi čas tvome oku. Putniku nalijevo stoje sela. Kraj Dobre klopoču drveni kotači drvenih mlinova, gdjegdje na proplanku diže se drvena krajiška kuća, a pred njom stoji graničarka, noseći dijete i prstom kažući mu nečuveno čudovište – novu željeznicu. “

Osim Šenoe, o Kleku pišu i Kovačić, Matoš, Ivana Brlić Mažuranić, Ema Božičević, i mnogi, mnogi drugi.

Slažemo se sa riječima Augusta Šenoe, osim mašte naroda vezano uz ovu planinu čudnovatog oblika, osim priča i legendi, nikakvih strahota ovdje nema, vještice s Kleka su otišle, osim začuđujuće prirode i pitomih malih sela i mjesta.

“Sinci smo Kleka, vilina jeka, svoji na svom…”