Svi me pitaju zašto opet Maroko.
Zato što je zanimljiv, drugačiji, nepredvidljiv, egzotičan, druželjubiv, kaotičan, šaren, očaravajuć, simpatičan, opušten, dinamičan, opojan, ljubazan, ukusan…
Prvi put sam otišla jer nisam imala nikakvih očekivanja, a drugi put zato što me očaralo ono što nisam očekivala. Ovo je drugi put da se vraćam iz Maroka s još više dojmova i željom za neki ponovni odlazak.
Kaotični Marrakech
Za potpuni doživljaj Marrakecha i istinski užitak potrebno ga je prihvatiti baš takvog kakav je i prepustiti se kaosu koji vlada. Glavni trg Jemaa el-Fna pršti energijom i centar je događanja za lokalce i turiste. Galama, dovikivanje, pjesma, ples, igre na sreću, crtačice kana tetovaža, majmuni, zmije…
Sa štandova s hranom čuje se „Don’t panic, eat organic!“, a mladići koji prodaju cijeđene sokove pozdravljaju „Bonjour madame!“. Svi su vrlo simpatični, ljubazni i rade s osmjehom. Na svakom koraku pokušavaju nešto prodati tako da sam većinu vremena hodajući po trgu provela govoreći la choukran (ne hvala) sa smiješkom na licu.
Tipična marokanska jela koja se mogu naći svuda su marokanska salata, kus kus s povrćem i različite vrste tažina. Kako bi osjetila kako je jesti kao lokalac upustila sam se u avanturu probavanja hrane na štandovima i u lokalnim restoranima.
Kraj dana sam uvijek iskoristila za posjet nekom od krovova kafića ili restorana, tzv. rooftop, na kojima se traži mjesto više za spektakularan pogled na zalazak sunca.
Dolaskom noći grad se sve više budi i sve postaje puno intenzivnije.
Izgubiti se u šarenilu sukova pravi je podražaj za sva osjetila. Tu počinje posebna umjetnost zvana cjenkanje.
Nakon skoro svakog cjenkanja bih se, koliko god da sam u tom trenutku mislila da sam snizila cijenu, osjećala opljačkano. U drugom posjetu Maroku doskočila sam svom problemu i većinu toga kupila u trgovinama gdje kupuju lokalci, bez cjenkanja.
Botanički vrt, Le Jardin Majorelle, zelena je oaza usred grada i omogućuje bijeg od gradske vreve i popodnevnog sunca.
Od smještaja svakako preporučujem odsjesti u nekom od rijada u Medini. Rijadi su marokanske tradicionalne kuće i doživljaj je boraviti u takvom ambijentu. Odsjela samu dva rijada, Riad The Bohemian Jungle i Riad Le Rubis i oba su me oduševila.
Intimna atmosfera sa svega par smještajnih jedinica daje privatnost i savršeno je sklonište od ludila na ulici.
Ouzoud vodopadi dobar su izbor za dnevni izlet. Nalaze se 2 h i 30 min vožnje od Marrakecha, u berberskom selu Tanaghmeilt. Pad s visine od 360 metara čini ih drugim najvišim u Africi.
Kraljevski Fez
Fez je najstariji grad u Maroku kojeg krase bogata povijest i arhitektura. Medina okružena zidinama najveća je i najstarija u Maroku te je kao takva pod zaštitom UNESCO-a. Vrlo se je lako izgubiti u njenim uskim ulicama, a za pomoć je potrebno platiti lokalca jer navigacija jednostavno ne funkcionira ovdje.
Medrese (islamska učilišta) na prvu izgledaju nedostupno za turističke obilaske, no većina ih se može posjetiti. Ako primijete zainteresiranost lokalni stanovnici će vrlo rado prihvatiti ulogu turističkog vodiča, ali će tu uslugu na posljetku i dobro naplatiti.
Lokalni vodič proveo me kroz štavionicu kože, meni nimalo lijepo mjesto. Preskakujući bazenčiće s bojom hvatala sam njegov korak i probijala se među radnicima.
Popeli smo se na vrh i gledali radnike kako na popodnevnom suncu bojahu kožu uz nesnosni smrad. I da, i to sam platila.
Plavi Chefchaouen
Ovaj grad je jedan od razloga zašto sam imala želju opet posjetiti Maroko. I nisam pogriješila, prekrasan je. The Blue Pearl, kako ga još nazivaju, prava je suprotnost Marrakechu i Fezu.
Šetnje uskim plavim ulicama djelovale su opuštajuće te sam neprestano imala osjećaj da se negdje u podnožju ovog brdovitog gradića krije more.
Svaki kutak toliko je fotogeničan.
Za nezaboravan zalazak sunca s pogledom na grad bilo je potrebno popeti se na vidikovac na kojemu se nalazi Španjolska džamija.
Veličanstvena Sahara
Drugi razlog zašto opet Maroko. Prvi put uzela sam trodnevnu turu gdje su jedna večer i jutro u pustinji proletjela za tren oka i ostavili prazninu, kao da nisam stigla uživati. Zato sam ovaj put uzela dan više kako bi nadoknadila propušteno.
Pustinja i sam put do nje zasigurno su najljepši dio putovanja po Maroku. Za to je zaslužna agencija Saharawanderlust pod vodstvom Mustafe koju sam odabrala po drugi put. Onaj osjećaj kad znaš da si u sigurnim rukama je neprocjenjiv.
Za njega nema nerješivog problema i uvijek će pomoći iako mu to nije u opisu posla. Profesionalan, pouzdan, strpljiv i ljubazan. Kroz razgovor s Mustafom upoznala sam Maroko, njihove običaje, način života i kulturu, a on pokoju novu riječ na hrvatskom.
Put do pustinje je dug, oko 560 km u jednom smjeru, no svaki novi kilometar donosi novi krajolik koji jednostavno zapanjuje. Guste šume, crvene planine, zlatna polja, mala sela, kamene pustinje, zelene oaze, plava jezera i tako u nedogled.
Po dolasku u Merzougu, na sam početak pješčane pustinje, moja je ekipa sjela na deve, a ja sam ambiciozno krenula pješke do kampa u pustinji.
Kako sam prošli put jahala devu shvatila sam da to i nije neko veselje za mene, a pogotovo za nju. Vremenski nam je trebalo jednako, ali hodanje po pješčanim dinama od 1,5 do 2 h i nije tako jednostavno.
Bosonoga, s jednom bocom vode i turbanom na glavi. Beskrajne zlatne dine i ja u sredini, čaroban osjećaj. Na trenutak sam zaboravila koliko je naporno.
U kamp sam stigla mokra, sa žuljevima na tabanima, ali ispunjena neopisivom srećom.
Zalazak sunca uz prelijevanje boja na nebu te dugo iščekivano zvjezdano nebo i izlazak punog mjeseca.
Spavanje na pijesku pod zvijezdama i buđenje uz prve zrake sunca.
Sljedeći dan proveli smo u Merzougi jer je preko dana, naravno, prevruće. Bazen s pogledom na palme i dine zamijenio je užegli pijesak.
Najzanimljivije je bilo prolaziti kroz selo i samo promatrati, ljude i njihov život.
Pred kraj dana uslijedilo je vraćanje u kamp u pustinji.
Nastavak uživanja u prostranstvu, divljini, miru i tišini. Pijesku, Suncu, zvijezdama i Mjesecu. Upijala sam svaku sekundu provedenu tamo.
„Salam alejkum!“
Prihvatila sam poziv u goste jedne marokanske obitelji. Marokanci su izuzetno gostoljubivi i uslužni domaćini i bila mi je iznimna čast doći u njihov dom. Zeleni čaj s mentom znak je dobrodošlice, a čaša nikada ne smije biti prazna. Hrana se dijeli i svi jedu zajedno iz istog tanjura. Jede se desnom rukom, s prva tri prsta.
Taj dan održavala se proslava tako da je kuća bila puna ljudi. Većina nije pričala engleski, ali smo se uspješno sporazumjeli (nadam se) s par mojih arapskih riječi, klimanjem glavom i osmjehom.
Surferski Taghazout
Put me odveo i na obalu Atlantskog oceana, u ribarsko selo pokraj grada Agadira. Taghazout odiše opuštenom atmosferom i pravo je mjesto za bezbrižni odmor na suncu, pijesku i valovima.
Duge pješčane plaže koje zapljuskuju valovi raj su za surfere.
Bili iskusni ili ne, ovo mjesto je savršeno za iskušavanje surferskih vještina. Ovdje sam se prvi puta u životu upustila u hvatanje valova i oduševila se.
I na zapadnoj obali Maroka nastavila sam s „lovom“ na zalaske sunca.
Bilo je to četrnaest prekrasnih i nezaboravnih dana, predugih za jedan tekst i nekoliko slika. Četrnaest dana lutanja po Maroku, upoznavanja sebe i drugih.
I zato, choukran Morocco, do nekog sljedećeg puta!
Kristina Hittner na Instagramu
Pratite naš YouTube kanal
