Ima nekih pet godina kako sam sa svojom partnericom Katarinom razgovarao o tome kako je konačno došlo vrijeme da odemo u Aziju. Prije toga, što zajedno što samostalno dotaknuli smo azijski kontinent na istočnoj obali Istanbula, u Jordanu , na Maldivima i Šri Lanci, ali pravu Aziju zapravo nismo iskusili.
I tako smo početkom 2014. otišli na prvi veći put u Aziju, Singapur, Kambodžu i Tajland. S pola stoljeća iza mene nije mi ni na kraj pameti bio da će mi sljedećih godina jugoistočna Azija postati novi dom. U par godina, nekoliko putovanja,što privatno što poslovno… ali nikako Vijetnam. Nekako smo zazirali, jer kao… to je postalo previše „turistički“. I onda u ljeto 2017. dobijem poziv želim li otići na projekt u Vijetnam. Zašto ne! I tako je počelo. Prvi projekt trajao je nekih tri mjeseca i to je bio moj prvi susret s ovo prekrasnom zemljom i ljudima, nakon toga nastavilo se u 2018. i najave su da će ići dalje…
Ovdje neće biti previše informacija o tome što vidjeti, što posjetiti i slično što se može naći u turističkim vodičima, na webu ili u itinererima turističkih agencija. Nakana mi je dati jedan pogled kako izgleda život u Vijetnamu kroz naočale jednog Europljanina (ili koga već iz zapadnog svijeta u odnosu na Aziju). Svatko od nas ima svoj pogled na svijet, ili kako to lijepo u NLP-u opisuju svatko ima svoju mapu svijeta.
Za kraj uvoda, ukratko da kažem par riječi o sebi, o životu suvremenog nomada. Nezavisni sam konzultant u području avijacije i radim tamo gdje me projekti odvedu. Živim po hotelima na raznim stranama svijeta upoznajući lokalne ljude i kulture direktno radeći s njima.
Vijetnam je jadna od država gdje bih mogao ostati živjeti neko vrijeme. Uza sve nepogodnosti kao što su klima, zagađenje i promet, djelomično i infrastruktura, zemlja je lijepa, ljudi su jako pristupačni i druželjubivi, otvoreni prema strancima, naročito na jugu, hrana je izvrsna… puno više za nego protiv.
Moj prvi dolazak u Vijetnam bio je u kolovozu. Vrijeme je bilo vruće uz redovite poslijepodnevne pljuskove. U međuvremenu sam iskusio većinu klimatskih promjena osim zime na sjeveru, to me tek čeka ove godine. Klima je jedan od najčešćih argumenata zašto stranci kažu da ne bi živjeli u Vijetnamu. Istina, ovdje, osim u planinskim lancima na sjeveru, nema prave zime na kakvu smo mi navikli, veći dio godine je toplo, ponekad vruće i jako, jako sparno i vlažno.
U Hanoiu od svibnja do kolovoza je nesnosno vruće. Temperature ne ide preko 40, u pravilu je oko 35, no osjet je uvijek oko 10 C više (znate ono feels like na prognozi).Jesen je vrlo ugodna, sparine su prošle, temperature su tijekom dana do 30, navečer i po noći spuste se do 20. Najhladnije doba u Hanoiu je siječanj kada se dnevne temperature kreću od 15 do 20. Vijetnamcima je 20 C hladno, pa oblače kapute i zimske jakne dok se ja još uvijek šećem u kratkim rukavima.
Uz klimu, druga nelagoda je zagađenost. Izvan gradova nije toliki problem, ali u Hanoiu i HCMC, zbog velikog broja skutera, zrak zna biti dosta zagađen. Daleko je to od nekih kineskih krajeva, ali još uvijek puno više nego u Europi tako da ima dosta ljudi koji voze skutere ili hodaju po gradu s maskom na licu.
I tako, u ljeto 2017 stigao sam po prvi puta u Vijetnam. Klasika aerodrom, hotel i idemo odmah u grad. Izađemo iz taxija i prvi šok. Kako prijeći na drugu stranu ulice. Danas mi se čini pomalo smiješnim kad gledam strance koji su netom stigli kako čekaju na zebri da netko stane pa da oni prijeđu cestu. U mom slučaju pomoglo je iskustvo s putovanja u druge krajeve svijeta: kad ne znaš što, samo promatraj lokalce i ponašaj se kao oni. Dakle zakorači na cestu, polako kreni i prijeći ćeš, Vijetnamci ionako u pravilu voze vrlo sporo. I koliko god novopridošlicama to izgleda čudno i neobično, samo kreneš i malo slaloma između automobila i skutera i eto te na drugoj strani.
Promet je inače usko grlo velikih azijskih gradova, uz poneke izuzetke visokorazvijenih zemalja. Slab ili nikakav javni prijevoz, mnoštvo automobila i skutera, život na ulici, sve to čini jedan mikrokozmos. Inače Vijetnam je iza Indonezije i Kine treća zemlja u svijetu po broju registriranih skutera. Postoje najave o zabrani skutera u centru Hanoia (poput burmanskog Yangona), no o tom potom.
Skuteri su ovdje pojam života, pokretljivosti. To što oni sve prevoze na skuterima je nezamislivo, od velikih paketa, životinja, poljoprivrednih proizvoda ili cijelih obitelji, po četiri pet osoba na jednom skuteru. Bez adekvatne infrastrukture i vrlo visokih davanja na automobile, skuteri su jedino sredstvo za većinu ljudi za održavanje tzv. normalnog života.
I nakon što sam preživio prve prometne poteškoće sljedeće pitanje je bilo kako na posao. Rent-a-car? Zaboravite, nema. Rent-a-skuter – može, no zaboravite, prestar sam za takve avanture. Idemo probati naći vozača koji govori barem malo engleski. Nema. Onaj koji zna malo engleskog sigurno će naći bolje plaćeni posao, npr. u hotelu ili kao turistički vodič i slično.
Nakon nekoliko dana različitih taxi kompanija i vozača upoznali smo lokalnog taxistu, u blizini aerodroma, koji je uvijek bio ispred hangara na vrijeme. Srećom , moj kolega s posla, živi s Vijetnamkom, pa smo imali prevodioca i dogovorili da nas vozi na posao. U više od godinu dana nije niti jednom zakasnio više od minute, vozi sigurno, dobro i fleksibilan je.
Mnogi Vijetnamci su zapravo loši vozači. Kad kažem loši, zaista mislim loši, ne mogu držati pravocrtnu vožnju već lelujaju po trakama, ne znaju mijenjati brzine, u pravilu voze u trećoj ili četvrtoj, 20 na sat. Tek toliko da znate kad psujete nekog na cesti.
Inače grad je pun taxi kompanija i oni su isti kao u skoro svakom drugom gradu u svijetu. Ako mogu, prevarit će vas. Prije godinu dana bio je Uber, pa ga je kupio Grab. Pouzdanije, jeftinije, bolje. Kad god idemo privatno van koristimo Grab, no uvijek morate biti spremni na svakakve vozače. U Vijetnamu nije problem dobiti vozačku, dobar dio njih kod nas nikad ne bi položio vozački ispit. Inače Grab nudi razne opcije, manji auto, veći auto, Grab-skuter…
Idemo dalje. Sredili smo prijevoz, što je sljedeće? Komunikacija naravno. U hotelu i na poslu imamo dobar wi-fi, noi što s ostatkom? Tu je Vijetnam izvrstan. Jednokratne SIM kartice s mogućnošću produljivanja možete kupiti svugdje. Ne treba ništa osim casha, i to ne previše. (primjerice u mnogim drugim zemljama trebate pasoš , izjave i hrpu druge birokracije). Ovdje je to jednostavno, mreža je odlična, 4G posvuda.
Vijetnamci su ludi za mobilnom telefonijom i komunikacijom. Omiljen način komunikacije je Viber, svi imaju Viber. Sljedeći po popularnosti je Facebook, skoro svi su ns fejsu. No ovisnost o Internetu je ovdje nevjerojatna. Oni su na mreži, gledaju filmiće ili igraju igrice dok se voze na skuteru, dok vježbaju u teretani, dok su u frizerskom salonu, dok hodaju po cesti… stalno, 24 sata dnevno, bez prestanka. Čista ovisnost.
Sada dolazim na svoj najdraži dio opisa života u Vijetnamu. Sve što ste do sada pročitali jest možda zanimljivo, no nije nešto što bi vas „ono oborilo s nogu“. I tako dolazim ja na posao prvi dan, kad u 11:30 kažu mi kolege, sad ide pauza za ručak. Dobro, ručak, kažem ja sebi, što je tu problem. I nije problem. Samo traje do 1:30, dakle dva sata. Mislite, ručaju oni dva sata. E ne bi išlo. Oni poručaju u pola sata i odu spavati. Uredi, hangari, radionice, sve je kao grad duhova. Svi spavaju.
Onaj manji dio koji ne spava surfa po webu i igra on-line igrice, no većina spava. I to se ne može tako lako promijeniti, to je ostalo ukorijenjeno od davnih vremena kad su se budili rano ujutro i išli u polje. Danas rade u uredima, tvornicama, ne ustaju tako rano, no potreba za podnevnim snom je ostala.
Mi na poslu u pravilu ne idemo na ručak, ponesemo nešto sitno za pojesti sa sobom, ne spavamo, radimo cijelo vrijeme i pomalo nas čudno gledaju. No to spada u te kulturne razlike na koje se moraš priviknuti ako želiš raditi u drugoj zemlji gdje vladaju neki drugi običaji. Najvažnije je pokazati respekt prema drugoj strani i nema nikakvih problema.
Vijetnam je jednopartijska socijalistička republika, čitatelji rođeni i odrasli u Jugi znaju što to znači. No, postoji ogromna razlika, Vijetnam ima tržišnu ekonomiju. Vijetnam je velika zemlja, oko 95 milijuna stanovnika (15. u svijetu) s rastućom i perspektivnom ekonomijom (koga interesira više web je prepun informacija, članak na Wikipediji je vrlo dobar). Ono što je bitno znati je da je Vijetnam bio više od tisuću godina pod Kinom (davno) i skoro sto godina pod Francuskom (ne tako davno).
Iako će prosječni Europljanin možda uočiti sličnosti s Kinom, moja preporuka je da to nikako ne spominjete pred Vijetnamcima jer bi ih mogli uvrijediti (svaka sličnost s našim krajevima je slučajna). I tako u toj socijalističkoj republici cvijeta gospodarstvo. Vijetnamci imaju izuzetan poduzetnički duh. Razvit će biznis bilo gdje od bilo čega. Svaka kuća ili stan koji imaju nekakav izlaz na ulicu pretvoreni su u mjesto poslovanja: street food, mali restoran, trgovina, obrt, radionica za popravljanje bicikla ili skutera, salon za šišanje, ma što god vam padne napamet.
Iza poslovnog prostora, ponekad i kao dio istoga, nalazi se dnevni boravak stanara, ponekad i spavaća soba. No bitno je da se nešto radi. Zbog toga (no ne samo zbog toga) Vijetnam se razvija jako brzo. Od svih, moj favorit su ulični frizerski „saloni“, gdje se možete ošišati ili obrijati doslovno na ulici. Nažalost nisam uspio fotografirati noćnu verziju kad brico ima rudarsku lampu na glavi.
Jedan od najčešćih biznisa je ugostiteljstvo, odnosno hrana. Sve je puno razno raznih restorana, od uličnih s malim plastičnim stolcima, preko malo boljih gdje postoje i stolovi do finih restorana. Vijetnamska hrana je fantastična. Nije da nema mane, ali je zaista odlična i ima je posvuda i za naše pojmove vrlo je jeftina. Ovdje moram objasniti ovo „za naše pojmove“. Dakle, bekpekeri će tražiti hostel gdje mogu odspavati za 4 dolara pojesti za 2 dolara i ogrepsti se negdje za pivu. Mojoj kolegici na poslu iz Indije večera u indijskom restoranu (odličnom!) od 20 dolara je enormno skupa.
Odličan vijetnamski restoran u sklopu hotela, s vrhunskom poslugom, ono što bi na zapadu nazvali fine dining, ručak od 3 slijeda za 40 dolara meni je pristupačan, mnogima drugim nije. Dakle molim imati na umu početne pretpostavke, ja ipak sve ovo pišem iz perspektive nikoga tko je rezident u EU , putuje posvuda po svijetu i s vremena na vrijeme mogu si priuštiti luksuz večera u boljim europskim restoranima.
Kad ujutro krenem na posao od svuda se šire mirisi i para od kuhanja. Vijetnamci jedu od ranog jutra, omiljene su im razno razne juhice, imaju na desetine raznih imena. Najpoznatiji je Phở, juha koja se sastoji od temeljca, mesa, rižinih rezanaca (noodles), povrća i raznih začina. To je najpoznatije vijetnamsko jelo koje dolazi iz Hanoia. Drugo po popularnosti je Bún chả. To je svinjetina s grilla u umaku zajedno sa rižinim rezancima (noodles), povrćem i začinima. To je ono jelo koje su zajedno jeli Bourdain i Obama u Hanoiu. No ima toga jako puno. Ne samo restorani nego i dostava. Ispred našeg hangara svako jutro i u doba ručka sve je prepuno skutera dostavljača hrane.
Vijetnamci jedu sve. Ili skoro sve, poput njihovih sjevernih susjeda. Jedno od posebnih iskustava koje sam doživio na svom prvom projektu je bio zajednički ručak s vijetnamskim timom. Lunarni kalendar je glavni kalendar ovdje i sve se odvija prema njemu. Tako su nas naši vijetnamski kolege pozvali na ručak, no prvo su rekli, pričekajmo dva tjedna dok mjesec ne bude u dobroj poziciji, inače bi to bilo loše za naš projekt. I tako, kad je mjesec došao u ispravnu fazu, otišli smo na ručak.
Glavno jelo je bio pas. Da, dobro ste pročitali, pas, ne morski, nego onaj na 4 noge. Svjestan sam da će mnogi od vas sada prestati sa čitanjem, no to je životna činjenica – u Vijetnamu jedu pse. Ne one koji su kućni ljubimci, nego one koje uzgajaju za hranu, kao što mi činimo s prascima, kokošima i drugom živinom. Je li bilo ukusno? Iskreno, nije. Bih li ponovio? Vjerojatno ne bih, no taj put sam morao pokazati respekt prema domaćinu. Na koncu, projekt je bio uspješan i još uvijek imamo odličnu suradnju.
Nakon hrane, prometa, tehnologije i ekonomije, idemo se malo dotaknuti socijalne situacije u Vijetnamu. Prosječnog turista to vjerojatno ne zanima, no kad boravite i živite dulje vremena, počinjete primjećivati i počinje vas interesirati. U osnovi se nalazi odnos provincije (sela) naspram grada, modernog naspram tradicionalnog i nadasve položaj žene u vijetnamskom društvu.
Tek što sam stigao u Hanoi, u prvom tjednu posjetio sam muzej vijetnamskih žena (http://www.baotangphunu.org.vn/). Tamo sam stekao prvu sliku o položaju žena u Vijetnamu. Zanimljivo, no ne i u potpunosti točno. Istina jest da se mnogo toga vrti oko žene (kao svugdje drugdje), no postoji i druga strana medalje. Površni posjetitelj bi mogao zaključiti kako je ovdje sve idealno. Na mnogim mjestima vidjet ćete žene koje „drže 3 kuta kuće“. No stvarna slika nije uvijek onakva kakva se čini na prvi pogled.
Kad god sam razgovarao s lokalnim ljudima, čuo sam priču o neravnopravnosti žena odnosno o tradicionalnom vjerovanju i ponašanju. Ukratko, da prevedemo na naš jezik, rodio se sin ili rodilo se dite, kao što kažu u dalmatinskom zaleđu. Ovdje je to još uvijek jako, jako živo i stvarno. Jedna žena mi je rekla kako kad se rodi kćer, u obitelji se ponašaju kao tko će dočekati kad se uda i ode u drugu obitelj.
Nasuprot tome sin je onaj koji nastavlja „tradiciju“ obitelji. Kad sam bio na tečaju kako izraditi tradicionalnom metodom kuhinjski nož, lokalni kovač je objasnio da nikad ne bi otkrio tajne svog zanata kćeri, jer ona odlazi u drugu obitelj. Buduća snaha (sinova supruga) je više dobrodošla u obitelj od kćeri.
Obiteljsko ponašanje je vrlo konzervativno, čak i u gradovima. Evo jednog primjera, nisam statističar, niti neki analitičar, no mogu iznositi stvarne primjere iz života. Jedna prijateljica , cura mog kolege je Vijetnamka. U početku njihove veze, kad su putovali zajedno ona je roditeljima govorila kao putuje službeno i kako spavaju u odvojenim sobama. I dan danas, nakon više godina, ako dolazi doma u Ho Chi Minh City, ona ne smije izlaziti sama u noćne klubove, jer nije udana. Pa se cure snalaze.
Sreo sam nekoliko njih (ili saznao iz prve ruke) koje su se u kasnim tinejdžerskim godinama udale i imale djecu samo da bi pobjegle od roditelja. Velik broj njih se rastao i u kasnim dvadesetim traži priliku za novi život. Sve se mijenja. Ništa ne traje vječno, nažalost neke generacije i neke individue će platiti visoku cijenu, no promjene su nezaustavljive.
Kakav je standard života u Vijetnamu. Ovdje se neću pozivati na statističke podatke niti bilo kakve stručne izvore, ima ih vjerojatno jako puno. Ovo što iznosim ovdje je moj osoban dojam, ono što sam osobno doživio ili saznao iz razgovora s lokalnim ljudima. Pa krenimo od temeljnih načela, životni standard jest niži od onog koji mi poznajemo u Europi (bilo gdje), no definitivno nije na nivou da svi rade za šaku riže dnevno i da su plaće nikakve. OK, ja uglavnom boravim i radim u velikom gradu, tako da moja slika nije potpuno točna (no čija jest? ). Vijetnam se vrlo brzo razvija i nije jako siromašna zemlja kako bi netko mogao zamisliti.
Uzet ću jedan primjer, jer ne mogu bolje. Uspoređujući standard života inženjera ili aviomehaničara u Croatia Airlines, Air Serbia, Adria Airways ili iz neke druge kompanije iz susjedstva. Dakle, dobar dio njih u ViJetnam Airlinesu dolazi na posao skuterima, dio njih u automobilima. Državna davanja na automobile su nekoliko puta veća na osnovnu cijenu nego u Europi, dakle da bi si netko mogao priuštiti auto mora imati dobru plaću.
Inženjeri u pravilu imaju vlastite laptope, svih marki, svi imaju smartphone, pola njih neku verziju iPhonea. Kad sam ljetos išao s ekipom Vietnam Airlinesa u Arizonu, začudio sam se koliko su vremena (i novaca) potrošili u outlet Mallovima. Da, u Vijetnamu još uvijek ima siromašnih i onih koji malo zarađuju, no srednja i visoka klasa rastu i cijelo društvo i gospodarstvo raste. U usporedbi s okolnim zemljama, rekao bih da su još uvijek iza Singapura, Koreje, Hong Konga ili Kine, no definitivno puno bolje od Laosa, Mjanmara ili Kambodže.
Na kraju, ovo su zapravo kratke crtice iz života u Vijetnamu. Da ju pišem par mjeseci kasnije, vjerojatno bi bila drugačija. Ono što ne mogu opisati riječima je atmosfera i ljudi oko mene. To je tako gostoljubiva zemlja, ljudi su tako pristupačni da imate želju provesti ostatak života ovdje. Da nije njihove birokracije, to bih već vjerojatno i učinio.
Ne mogu opisati riječima kako je ovdje lijepo. Život je sofisticirana pojava, morate voditi računa o činjenicama, no ne zaboravite osjećaje. Moj osjećaj u Vijetnamu je izvanredan.
Posjetite naš YouTube kanal
