Imam čast, nakon dugo vremena, predstaviti pravog svjetksog putnika. Tomica je već par godina na putu. Ima cilj, ali ga još nije dosegao, a možda ni dokučio. Tomica se drži one stare: “put je cilj” i dobro mu ide. Možemo ga slijediti na njegovom blogu, a i kod nas na portalu. Sretno i uživaj.
Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je vrlo jednostavan; iz Hrvatske doći do Novog Zelanda, i to autostopom.
Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam dao otkaz na poslu, s ušteđevinom od 1500 eura stao na cestu i počeo stopirati. Želja u meni bila je toliko velika da više nisam mogao odgađati niti sekunde, iskra u oku toliko snažna da me više ništa nije moglo zaustaviti da ne krenem na put.
Prvih dva tjedna putovao sam kroz zemlje Balkana te kroz Istanbul ušao u Aziju u kojoj sam dan danas.
Evo par zanimljivosti s puta: Iran me totalno oduševio i još uvijek mi je najbolja zemlja Puta. U Omanu sam 2700 km stopirao kroz pustinju.
U Dubaiju sam 10 dana kaučsurfer u luksuznom apartmanu u Dubai Marina. U Indiji sam proveo 5 mjeseci. Svašta se desilo tamo: od sjedenja na podu vlaka 19 sati u komadu, kaučsurfanje na farmi slonova, posjetio Khumbu Melu – najveći spiritualni festival na svijetu, tjedan dana proveo s monasima u pokrajini Sikkim, spavao po policijskim postajama, te glumio u tri bollywoodska filma. Tamo sam i upoznao svoju sadašnju curu Lucy.
U Nepalu sam pola mjeseca planinario po Himalaji te popeo se na 5416 metara nadmorske visine. U Myanmaru dva tjedna stopirao bez navigacije i karte. Bio sam totalno izgubljen. Na Tajlandu završio dvotjedni tečaj za masera stopala te dobio certifikat. U Vijetnamu sam radio kao učitelj engleskog jezika, te ga uzduž i poprijeko proputovao motorom. U Laosu živio s monasima u hramu. U Indoneziji popeo se na tri aktivna i jedna neaktivan vulkana.
Trenutno sam u Timor Lesteu (Istočni Timor), gdje tražim brod za Australiju. Regularni turistički brod ne postoji tako da moram pronaći privatni, ili teretni.
Pišem, fotografiram, snimam, smijem se, plačem, ljubim, odljubljujem se, tugujem, filozofiram, živim punim plućima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja:
Napuštena koliba na tajlandskom otoku
“Molim se pet puta dnevno, govorim njegovo sveto ime na glas, postim kada je potrebno, pomažem ljudima i brinem se za svoju obitelj. Posjetio sam sva sveta muslimanska mjesta na ovom svijetu, i nekoliko puta bio sam čak i u Mekki. Nema što nisam posjetio. Stvarno se trudim biti dobar čovjek. Jedan dan kada dođem na vrata raja, sve će tamo biti zabilježeno. Allah sve vidi, sve bilježi, sve pamti, i sve zna.”
S crnom vunenom kapicom na glavi i entuzijastičnim pogledom u svoju stvarnost gazda bungalova ubijao me s Allahom. Allah ovo, Allah ono, Allah sveti, Allah sve.
Da se razumijemo, Gazda je dobar čovjek. Pogled mu je malo mudar, malo običan, malo mutan, a smiješak na licu uvijek prisutan. Engleski mu ide ko iz puške ispaljen, a voli pričati sve u šesnaest. Sluša sve što piše u Kuranu, slijedi Muhamedove svete riječi, i više vjeruje toj knjizi nego sebi. Ono, pravi tip-top sljedbenik. Slobodno vrijeme krati gledajući muslimanskog bradonju na mobitelu, valjda svog učitelja, i konstantno si mrmlja nešto u bradu. Moli bez prestanka.
Ne volim to jednostrano forsiranje i prestižno uzdizanje svojih idealističkih stavova od strane nekoga. Ne volim tu nevidljivu bitku o tome čija je religija ispravnija. Iz respekta prema starijima od sebi slušao sam svaku njegovu riječ i kimao glavom kao da se sutra idem preobratiti na islam, a u sebi razmišljao što ću jesti. Osobno, ne preferiram nikakve religije i nikakve svete spise. Smatram da čovjek ne mora ići u crkvu, džamiju, hram, ili pagodu da postane bolja, smirenija, ili duhovno uzdignuta osoba. Hram je u nama, a ne izvan nas. Istina je ionako samo jedna, ali interpretacija od strane ljudi bezbrojna… više na blogu – Journey to middle-earth
Donosimo odgovore na pitanja koja putnici najčešće postavljaju