Autorica teksta: Ana Ercegovac
Ovog ljeta našem Peugeotu s 450.000 kilometara na satu dodali smo još 5.500. Prošao je kroz četiri države, bio na obalama četiriju mora i vozio cestama dvaju kontinenata, a mi, za volanom i na suvozačkom mjestu, dobili smo još jedno neprocjenjivo životno iskustvo kojeg ćemo se zauvijek sjećati.
Naša avantura započela je s prvim danom kolovoza, kada smo još prije zore ostavili Zagreb u retrovizorima. Čekao na je dug put do Sofije, odakle smo sljedeće jutro krenuli dalje, put Istanbula. Da nije bilo COVID-a, ovo bi nam možda bio drugi posjet, no možda je otkazani let bio djelo sudbine koja je htjela da ga prvi put doživimo na ovakav način, koju godinu stariji, zreliji i samostalniji.
Od granice do Istanbula nisu nam silazili osmjesi s lica, dijelom jer se napokon ostvarilo ono što smo dugo planirali, a dijelom i zbog turskih pjesama na radiju, koje smo prijašnjih mjeseci vrtili na Youtube-u. Osjećali smo se opušteno, bez straha od nepoznatog, čak i u trenucima kad smo trebali biti pod stresom u ludom istanbulskom prometu.
Istanbul je grad koji možete posjetiti sto puta, a opet ne vidjeti dovoljno
Mi smo izdvojili četiri dana za obilaženje i uživanje. Kod planiranja puta u Istanbul često ćete naići na prijedlog da tražite smještaj u Sultanahmetu ili okolnim četvrtima. S jedne strane to ima smisla, jer će vam na svakom koraku biti najpoznatije turističke atrakcije, ali ako vas zanima kako žive prosječni stanovnici grada, možda je bolje malo se udaljiti. Odsjeli smo u Ayvansaray-ju, koji graniči s Balatom, najstarijom četvrti u Istanbulu. Na ulicama su se igrala djeca, na uglovima sjedili starci, a s prozora smo pratili tradicionalnu svadbenu povorku, kao da uživo pratimo radnju neke turske serije. Odjednom vam tu neku veselu atmosferu prekine tužan kadar čovjeka koji vuče kolica u koja skuplja papir za otkup da bi preživio.
Dovoljno je par stanica tramvajem u smjeru centra i te životne realnosti zamijenit će šarena i raznovrsna turistička ponuda. Mi nismo baš turistički puristi koji se vode logikom “ako nismo vidjeli x, onda kao i da nismo bili u y”, tako da smo neke simbole Istanbula i preskočili. Bili smo, doduše, ispred Aje Sofije i Plave džamije, ali zadovoljili smo se pogledom izvana, jer su redovi za ulazak bili smiješno dugački. Zanimljivija su nam bila neka mjesta poput brežuljka Piere Lotti, gdje smo doručkovali prvog dana. Ustali smo rano i pješke se uspeli kroz groblje do vrha, gdje smo našli poluprazne terase restorana i kafića, s pogledom na Zlatni rog. Kad smo bili gotovi s doručkom, terase su već bile pune i jutarnji mir razbila je galama na svim jezicima svijeta. Shvatili smo ključ ugodnog obilaska Istanbula: kreni što ranije, budi prvi, izbjegavaj gužve. Šarenim ulicama i stepenicama Balata tako smo šetali već oko šest ujutro, a u dvorištu džamije Sulejmanije bili smo i prije uličnih čistača koji ga dovode u red za nove posjetitelje svakoga dana.
Uz dobru organizaciju, može se vidjeti puno toga u malo vremena, tako da smo uspjeli otići na Prinčeve otoke, odnosno jedan od otoka, najveći, Büyükadu. Obzirom da se do otoka plovi otprilike dva sata, poželjno je imati slobodan dan za takav izlet. Idealno za bijeg od gužve, laganu šetnjicu, sladoled i kupanje. Za zadnji dan smo ostavili azijsku stranu Istanbula, koja nam se jako svidjela. I sada dok ovo pišem i prisjećam se Istanbula, mislima se vraćam na stijene i zalazak sunca uz vrući čaj i pogled na Djevojačku kulu.
Nakon Istanbula, krenuli smo u smjeru Ankare, glavnog grada Turske
Prvo što sam primjetila je da auti tamo mnogo manje trube, a ako i trube, imaju istanbulsku registraciju. Za Ankaru smo imali samo jedan dan, premalo za tako velik grad. To malo vremena odlučili smo iskoristiti za razgledavanje povijesne četvrti Hamamönü te mauzoleja Mustafe Kemala Ataturka, oca domovine, prvog predsjednika i kreatora moderne, sekularne i europski orijentirane Turske, čovjeka čiju fotografiju na zidu dnevnog boravka ima gotovo svaki stanovnik Turske.
Na samo sat vremena od glavnog grada, vrijedi se zaustaviti i fotografirati na jednom od najvećih hiperslanih jezera na svijetu, Tuz Golu, ili u prijevodu Slanom jezeru. Nakon šetnje po bockavoj, roskastoj površini tog, u Turskoj drugog po veličini slanog jezera, uputili smo se prema Kapadokiji.
Kapadokija: Od kuda početi…
Za Kapadokiju bih preporučila dvije stvari: prva je da imate auto, kako ne biste puno propustili, a drugo da smještaj obavezno rezervirate u gradiću Goreme. Na taj ćete način najbolje doživjeti ovo predivno mjesto. Na svakom koraku se nude organizirani izleti u razne doline sa stjenovitim strukturama, ATV vožnje, jahanje i slično, ali dojma smo da se puno bolje može uživati u ljepotama koje nudi Kapadokija kada vas ne ograničava strog vremenski raspored ili činjenica da ste u grupi koju morate pratiti. Svako jutro u vrijeme izlaska sunca ustajali smo diviti se prekrasnim prizorima neba punog balona na vrući zrak. I sami smo preko hotela dogovorili let, uz cijenu od 190 eura po osobi, što je skupo obzirom da se u drugim dijelovima godine može proći dvostruko jeftinije, ali što je, tu je. Bio bi šteta doći i samo ih gledati dok lete. Najjeftinije se čini rezervirati “u zadnji čas”, jer je agencijama vjerojatno bitnije da popune sva mjesta pa snize cijene kako se termini letova bliže. Ipak, treba imati na umu da se cijene mijenjaju iz dana u dan, ovisno o potražnji pa se najbolje odmah po dolasku u smještaj raspitati o cijenama koje se nude u tom razdoblju.
Što se smještaja tiče, moramo preporučiti Osmanli hotel jer smo svakog dana bili iznova oduševljeni kvalitetom usluge i vrijednosti za novac koji pruža: od vrhunskog doručka, prekrasnog uređenja interijera i bazena do ljubaznog osoblja i blizine samog centra mjesta. Tijekom prijepodneva autom bismo obilazili doline i punili memorijske kartice fotografijama pa se tijekom najvećih vrućina vraćali na osvježenje uz bazen, a onda opet navečer do zalaska Sunca uživali u nezaboravnim prizorima.
Upravo je zalazak Sunca jedna od najvećih atrakcija Kapadokije pa je potrebno na vrijeme stići na neku uzvisinu i zauzeti lijepo mjesto za uživanje jer se navečer svi okupljaju na okolnim brdima i do kasnih sati uz glazbu i druženje uživaju u toplim ljetnim noćima. Naša preporuka za gledanje zalaska: Red valley.
Kada smo napuštali Goreme povezli smo mladi par iz Francuske koji su stopirali uz cestu. Ispostavilo da putuju prema Antaliji pa smo ih odlučili povesti dobar dio puta do tamo. Ipak, dok smo još bili u Kapadokiji, htjeli smo posjetiti barem jedan od poznatih podzemnih gradova: Kaymakli. Posjet je trajao kratko i možda je zato i malo skup, ali došli smo rano, prije organiziranih izleta i gužvi pa nam je iskustvo bilo puno ljepše.
Tada je krenuo dug put prema Sredozemnom moru s naših dvoje novih suputnika. Vozili smo se satima kroz nepregledne ravnice, sve dok se pred nama nisu uzdigle ogromne planine, kao zadnja prepreka prije našeg cilja. U planinskoj regiji prolazili smo kroz gradiće poput Taskenta (dijeli ime s uzbekistanskim glavnim gradom, koji su naši novi prijatelji već posjetili na putu iz Kine). Još par tunela i kanjona kasnije i stigli smo na sredozemnu obalu, gdje smo se rastali od naših suputnika, koji su trebali na zapad prema Antaliji, a mi istočno, u Gazipašu. To smo mjesto izabrali zbog blizine uvale Delikdeniz, koju smo obavezno namjeravali posjetiti. Kad smo se uz bezbrojna stabla banana spustili niz strme stijene do mora, dočekao nas je neprocjenjiv prizor: morska uvala, zapravo prirodan bazen koju je more stvorilo probijajući otvor u stijeni. Tu moć mora najbolje smo osjetili plivajući u tamno plavoj dubini kroz sami otvor, pod stjenovitim svodom. Nakon par sati uživanja u ovom čudu prirode krenuli smo natrag prema zapadu, stali na zanimljivoj plaži Koru i prošetali neobičnim stjenovitim formacijama, a zatim se uputili prema Alanyi. Tamo smo posjetili tvrđavu s koje se pruža divan pogled na plažu Kleopatru i grad.
Prije Antalije odvojili smo se od mora i krenuli još jednom u planine, do kanjona Tazi. Ta usputna stanica koštala nas je par dodatnih sati vožnje, ali isplatilo se zbog jedinstvenog pogleda na kanjon. Vozi se dugo i uzbrdo, a zadnji kilometar je posebno zahtjevan jer je cesta lošija i makadam pa smo ostavili auto i unajmili ATV. Ako imate više vremena, putem se nudi bezbroj aktivnosti poput raftinga i zipline-a, ali mi smo već dugo putovali i mrak se već spuštao, a trebali smo stići do Antalije, gdje smo prenoćili.
Antalija
Nismo preveliki ljubitelji mjesta poput Antalije jer se nama čini prenapadna, preizgrađena i previše usmjerena na masovni turizam. To je ok, ali mi se nismo dugo zadržavali, nego smo nastavili uz obalu prema antičkom arheološkom nalazištu Myra. Myru ne preporučujemo, jer, iako su same građevine urezane u stijene fascinantne, teško nam je palo odvojiti se od 24 eura i onda pola sata obilaziti nalazište bez ikakvih znakova, s potrganim ogradama i hodati po trulim, klimavim i potencijalno opasnim gredama i stepenicama. Vozili smo dalje i s lijeve strane, između ceste i mora, nizale su se plaža za plažom, no mi smo se već odlučili za plažu Pataru, jednu od najdužih na svijetu, dugačku oko 18 kilometara i poznatu po gniježđenju kornjača. Našli smo svoje mjesto na pijesku i tamo proveli dobar dio poslijepodneva. Ulaz se plaća i nije jeftin (30-ak eura za dvije osobe i auto) pa preporučujemo posjetiti samo ako planirate provesti dosta vremena na plaži i u razgledavanju antičkog grada Patare.
Kasnije smo se uputili prema Oludenizu, u čijoj je okolici bio nas sljedeći smještaj. Ako ste čuli zu Oludeniz, čuli ste i da je to jedna od najpopularnijih lokacija za paraglajding na svijetu. I kakvog bi onda smisla imalo da i mi nismo poletjeli s 1700 metara visoke planine Babadag, pomoću snažnih vjetrova se podigli na dva kilometra nadmorske visine, izvodili vratolomije iznad Plave lagune i sletjeli na plažu. To nas je koštalo 160 eura po osobi, a cijene su u svim agencijama iste te uključuju video i fotografije. Na plaži u Oludenizu nude se vožnje brodićima do raznih uvala i plaža u okolici, a najfotogeničnija je vjerojatno uvala Butterfly koju možete vidjeti i iz ptičje perspektive s vidikovaca uz cestu.
Treći dan, rano ujutro oprostili smo se od Oludeniza i krenuli prema Pamukkalama
Putem smo posjetili kanjon Saklikent odakle smo izašli pomiješanih osjećaja jer je s jedne strane to stvarno zanimljiv geološki fenomen, a s druge strane… i s treće i sa svake strane, i s lijeva i s desna, i ispred i iza su bile stotine i stotine ljudi – ogromna gužvetina. Cijena ulaza je simbolična, jedan euro po osobi. Stali smo još na jezeru Salda koje su neki travel bloggeri opisivali kao turske Maldive. Nas je očito GPS doveo na pogrešnu stranu jer je jezero izgledalo prosječno, s blatnom plažom, muljevitim dnom, naglim i opasnim porastom dubine, bez hlada i zaklona. Ljudi su uglavnom stajali u plićaku, vjerojatno iz istog razloga kao i mi, jer se nije činilo sigurno za plivanje. Kasnije smo saznali da je na drugoj strani mnogo ljepše, uz bijeli pijesak i više sadržaja.
U Pamukkale smo stigli predvečer. Tih su dana temperature u regiji išle i preko 40 stupnjeva, a sutradan su nam mobiteli pokazivali čak 43. Znali smo da nema smisla po takvim vrućinama obilaziti ogroman prostor koji čine Pamukkale i Hierapolis pa smo se raspitali i saznali da se jedan od ulaza otvara u 6:30 ujutro. Prvi dan u Pamukkalama proveli smo u jako laganoj šetnji i pod klimom, a skočili smo i do Denizlija, gdje smo kupili lire po najboljem tečaju koji smo vidjeli u cijeloj Turskoj i jeli smo dva pileća duruma, popili dva ayrana i kolu za manje od šest eura. U Pamukkalama ne postoji mjenjačnica! Ostatak dana u nevjerici smo iz hotela gledali kolone turista koji oboružani bočicama vode na 43 stupnja čekaju više od pola sata za kupnju karata, a onda se tiskaju po bijelim terasama i gacaju po lokvama vode. Bilo nam je drago da smo to izbjegli. Sljedeće jutro, par minuta nakon 6:30 i mi smo bili tamo, ali je u zraku bilo barem 20 stupnjeva manje i oko nas barem 200 ljudi manje. U stvari, bili smo prvi, a još je i nekoliko balona letjelo zrakom. Na ulazu su čekali i psi lutalice koji su nas kao vodiči doveli do prvih bazena. Sljedećih par sati šetali smo i vidjeli sve što nas je zanimalo i nismo ostali razočarani, čak i uz cijenu od 30 eura za ulaznicu.
Istog dana uputili smo se prema Canakkalama, gradu na morskom prolazu Dardaneli, odsjeli u slikovitoj kući umirovljenog kapetana turske ratne mornarice, a sljedeće jutro već smo bili na granici s Bugarskom. Gule gule! Pa ponovno noćenje u Sofiji, pa ponovno granica, pa Srbija, pa granica, pa Lijepa naša.
I to je to!
Instagram: erca_97
Posjetite naš YouTube kanal. Pretplati se na TIK TOK.
Uključite se u naše grupe na Fejsu: Vodič po najljepšim skijalištima, Savjetnik za putovanja Travel Advisor, Savjetnik za putovanja Europom i Savjetnik za putovanja Hrvatska.
