Autorica teksta: Nina Veizović
Kako napisati ovaj putopis i ispričati svoju perzijsku priču, kada je toliko toga što želim podijeliti o svom putovanju u Iran? Toliko sam puna dojmova i ljubavi za tu državu, toliko je slika i uspomena, a ja sam osoba koja i inače ne zna biti baš kratka kada su u pitanju opisi. Zato je najbolje da krenemo redom.
Naše putovanje u Iran trajalo je puna dva tjedna u travnju, a povratni let je koštao 380 eura s malim i velikim koferom (Pegasus Airlines, Zagreb-Istanbul-Teheran). Nas troje je išlo s prijateljem Irancem, što je jako olakšalo planiranje jer smo bili većinom smješteni kod njegovih, družili se s lokalcima cijelo vrijeme, imali auto na raspolaganju za obilazak države, njega kao vozača u tom ludom kaosu od prometa, dobili lokalne kartice na koje smo uplatili svoje novce i s kojima smo plaćali, snalazili se i ne puno mozgali što i kako. Naravno, ovakav način putovanja je odličan jer si dosta bezbrižan. Isto tako je i predivan jer većinu vremena živiš s lokalnim stanovništvom, u njihovim domovima, jedeš s njima, pričaš, družiš se pa i tulumariš u tajnosti.
Mi smo naša dva tjedna svakako iskoristili maksimalno
Obišli smo Teheran, Esfahan, Širaz, Perzepolis, Yazd, pustinju i sjeverni dio uz Kaspijsko jezero. Sve me se toliko dojmilo da vam ne mogu ni opisati. Toliko lijepih mjesta, raskošnih građevina, zanimljive perzijske kulture i običaja. Teško bi mi bilo izdvojiti samo jedno mjesto jer je svako lijepo na svoj način.
Teheran me, primjerice, oduševio sa svojom Golestan palačom, Tabiat mostom, Milad towerom i pogledima na grad pa čak i shopping centrom (a bila sam u Dubaiu, Americi, Kini!). Taj je shopping centar najveći na svijetu na temelju svoje ukupne površine pokrivenosti tla, barem tako kažu internetske liste.
Esfahan i njegov glavni trg se ne mogu riječima opisati. Onoliko ljepote na jednom mjestu, sadržaja, zanimljivosti, ma da ti pamet stane! Yazd sa svojim centrom i kućama boje pijeska, pravljenim od gline, blata i slame. Pustinja me uvijek oduševi, iako mi je ovo treća u životu. Širaz sa svojom Rozom džamijom i vrtovima, Perzepolis i njegove priče (obavezno rentajte VR naočale, baš je cool doživljaj). Sjever Irana je opet poseban jer je toliko zelen, šumovit, s prekrasnim krajolicima, rijekama, planinama, snijegom na vrhovima i, naravno, čuvenim Kaspijskim jezerom. Ma mogla bih do sutra nabrajati…
Hrana je bila odlična
Uživali smo i topili se u svakom zalogaju, od mesa, riže sa šafranom, povrća, umaka, voća, začina, do neobičnih kombinacija kao npr. masline u umaku od oraha i nara. Jogurt mi je postao najnormalnije piće uz svaki ručak (Iranci vole kiselo), Parsi Cola i bezalkoholno pivo od kokosa i kave su otkriće, a čaj je klasik koji se rado i uvijek pije.
Cijene su, očekivano, niske. Mislim da je dovoljno reći da je 43 litre benzina koštalo 1 euro! Da, jeftinije od vode. Tako da naš roadtrip nije puno koštao. Vremenski da, jer je Iran ogroman i vožnja među gradovima traje, ali novčano ne. Kada nismo imali smještaj, hotele smo plaćali po tridesetak eura po noćenju s doručkom (Esfahan i Širaz). Šest GB interneta je 30 centi, taxi je 2 eura za 30 min, ručak za pet osoba oko 35 eura nekad… Kad smo već kod interneta, VPN je obavezan, bez njega ne rade naše aplikacije (Whatsapp, IG, FB…), a od aplikacija sam imala instaliran Windscribe (VPN) i još nekoliko pomoćnih jer nisam VPN aktivirala ranije u Hrvatskoj (Share it, Myket). Super mi je kako i oni imaju svoje verzije naših aplikacija pa je Spotify u biti njihov Melodify.
Ženama će sigurno biti bitna tema hidžaba
Hidžab je obavezan, što znači da je bitno imati maramu koja se lagano prebaci preko glave. Kosa se smije vidjeti. Ja sam ga nekada spuštala, kada bih vidjela lokalke da to rade ili pak za poneko slikanje. Samo sam jednom vidjela vjersku policiju i te su žene upozorile prijateljicu da kupi duže čarape, jer su joj se vidjeli gležnjevi i malo više od toga (imala je široke hlače, 3/4 dužine). Za oblačenje je također bitno da je šire, odnosno lagana tunika, dugi rukavi, nema golotinje i isticanja oblina. Ja sam miksala kombinacije kako sam znala i ispalo je ok. Ono što me iznenadilo jest da je hidžab obavezan i u autu. Mislila sam da ću u dugim vožnjama „odmarati“ od njega, ali imaju postavljene kamere (infracrvene za noć) pa mogu snimiti registraciju, poslati kaznu ili čak oduzeti auto na sedam dana (bar je to prije vrijedilo, ne znam je li još tako).
Od ostalih pravila, znate i sami da alkohola, partijanja i klubova nema (službeno!). No, to ne znači da se to ne radi. Mi smo itekako s njima pjevali i plesali do tri ujutro, pili njihov jaki homemade „doggy“ (50% alkohola, doggy jer kažu da si kasnije na sve četiri), veselili se i zabavljali. Jer, ljudi su svugdje ljudi, ono što im je nametnuto je jedno, a ono što oni jesu je sasvim druga priča. Moraju smišljati svoje načine kako da žive slobodno. Tako, primjerice, imaju underground partije, vozikaju se s autima oko kružnih tokova da bi se upoznali i razmijenili brojeve (tzv. dor-dor), u vezama su i prije braka…
Najbitnija i najljepša karika ovoga putovanja i jesu ljudi!
Divni, srdačni, gostoljubivi, „sve bi ti dali“, topli, nasmijani Iranci, koji se toliko vesele strancima, žele pričati s njima (iako ne znaju baš engleski) i pokazati sve. Ovo govorim i za slučajne prolaznike i za „naše“ Irance kod kojih smo bili smješteni i s kojima smo se družili (njegova obitelj i prijatelji). Znači, mi smo se doslovno svi, odrasli ljudi, muškarci i žene, rastajali sa suzama u očima. Mislim da je s time sve rečeno.
Kakav su oni meni rođendanski surprise party napravili, to je čudo! Torta, konfeti, ukrasi, muzika, ples… A nikada me prije u životu nisu vidjeli. Koliko su se trudili da nam sve pokažu, da vidimo, obiđemo, probamo, da uživamo maksimalno i da nam bude ugodno, da ništa ne fali. Toliko su bili sretni i zahvalni što smo tamo, što se družimo, što smo postali prijatelji. To će reći uživo, ali i slati poruke kasnije da ti još to ponove po ne znam koji put.
Simpatično je i kako na kraju ručka u restoranu ili boravka u hotelu žele čuti vaše mišljenje, pa smo više puta snimili mali video „intervju“, u kojem smo pričali o svojim dojmovima. Od najdražih priča, dogodilo se da smo djeci dijelili slatkiše po plaži, a žene u društvu su počele spontano plesati s nama uz muziku koju su puštale. Djevojčica kojoj sam poklonila bombone se vratila za tri minute i dala mi najslađi poklončić u znak zahvalnosti. Sva su djeca jako skromna, pristojna i jedva pristaju na bombon, a kamoli dva.
Vlasnici divnog hotela u Esfahanu su nam svirali tradicionalne instrumente, učili nas farsi i nosili čaj u sobu u trenucima panike, kada je Iran poslao dronove na Izrael (bili smo tamo za vrijeme tog događaja i „protunapada“). Dobivali smo poklone koji su zaista od srca. Arhitektica koju sam upoznala u avionu, na putu za tamo, brinula je i slala poruke da se javim ako mi bilo što zatreba. I danas se povremeno čujemo. Puno ljudi koje smo upoznali se veselilo razmijeniti kontakt, poslati poruku, pratiti instagram, vidjeti slike.
Ovo putovanje je definitivno donijelo puno novih prijatelja, kao i puno smijeha, ljubavi, topline i ljudskosti. Iako im tamo definitivno nije lako i ne znaju što im donosi sutra, nasmijani su, uzdignute glave, ponosni na svoje perzijsko porijeklo, kulturu, običaje. Mislim da je svaka država lijepa na svoj način, ali ljudi su ti koji daju jednu potpuno noviju dimenziju svemu. U to se definitivno uvjerim na svakom novom putovanju.
P.S. za više detalja i uvid u cijelo putovanje slobodno zapratite moj Instagram profil nynych_v
Posjetite naš YouTube kanal. Pretplati se na TIK TOK.
Uključite se u naše grupe na Fejsu: Vodič po najljepšim skijalištima, Savjetnik za putovanja Travel Advisor, Savjetnik za putovanja Europom i Savjetnik za putovanja Hrvatska.