Apstinencija i selo – antivodič kroz New York

Sve je počelo kada je Carrie Bradshaw stigla na otok. Možda vi zamišljate otok kao zeleno okruglo parče zemlje uronjeno u tirkizno more, s palmama koje se njišu, ali Carrie Bradshaw otokom zove jednu četvrtastu površinu opkoljenu mutnom sivom vodom rijeka Hudson i East River, na kojoj se ne njišu nikakve palme, nego se uspravno uzdižu čelične zgrade u kojima ljudski rod tužno provodi svoj vijek.

Te mrtve zgrade teže ka nebu, ravnodušno ostavljajući pod sobom gomilu smeća po ulicama, prosjake koje leže poredane poput sardina i miris njihovog amonijaka koji se širi zrakom.
„Volim ovaj grad, bez obzira na to što kažu.“, reče jednom Woody Allen gledajući Manhattan pred zoru dok se rađa u novom jutru.

Volim ga i ja, bez obzira na to što kažem.

Kada je Carrie Bradshaw stigla na otok bila je mlada kovrčava pomalo sramežljiva i smotana djevojčica, s njujorške periferije. Provincijalka, rekao bi Balašević. Sa željom da postane pisac užurbano stiže u Njujork, i odmah se sapliće o svoj kofer tamo na uglu ne znam koje avenije i Broadwaya. Nije još naučila da hoda na štiklama, a i kofer je bio pretežak. Poslije je to već uvježbala, možda pred ogledalom. Vremenom je naučila da pućka dim, onako kao Audrey Hepburn, da jede, a da se ne usvinji i da pažljivo srče koktel Cosmopolitan, a da se ne napije. Jer dama je ipak dama.
U svojoj želji da bude pisac, ograničila se da piše o površnim temama kakve srećemo u ženskim magazinima o ljepoti i zdravlju, pa se pitamo zašto je uopće potrebno biti pisac za takve teme? Navikli smo valjda da piscima smatramo one čike s bradom zagonetnog pogleda koji seže u daljinu, a čije misli pokušavamo da rastumačimo na časovima književnosti. Elem, Carrie Bradshaw možda neće ući u školsku lektiru, ali će ući u stan na 5.aveniji, luksuznu limuzinu izvjesnog Zvjerke, roof topove i naslovne strane magazina. Čak, napisat će ona i par knjiga, znate ona štiva od 100 strana, s roze koricama, fontom 16 i duplim proredom, koje se kupuju na trafikama, pored žvaka i kondoma, a ne možete ih naći u bibliotekama. Mislim, nećete ih ni tražiti.

Pitam se, što li se desilo s Carrie Bradshaw?

Bila je nekad sasvim kul frčkava djevojčica u starkama koja je išla na treninge ronjenja na dah, a onda satima i satima preslušavala ploču „Dark side of the moon“ u svojoj sobici u okolini Njujorka. Što joj se desilo? Pa, Njujork joj se desio.
Gomila pomahnitalih ljudi svih mogućih narodnosti, boja, jezika i religija, slivaju se kao rijeka niz Manhattan žureći negdje. Ako ih pitate gdje žure ni sami ne znaju, bitno je da se žuri. Dokle god se žuri štedi se vrijeme. Ako ih pitate za što čuvaju vrijeme, opet neće znati da odgovore, ali znat ćete vi: žure da bi imali vremena da još više žure. Rekla bih da žure da umru, ali neko tko nije živ ne može ni da umre, pa ću se suzdržati od tvrdnje.

Oni žure na različite načine

Muškarci nervozno trube u svojim skupim automobilima, bjesni na semafor, kao da se to semafora tiče. Kasnije uglancanih sjajnih cipela trče ulicom, popravljajući kravate, stežući svoje aktn tašne u boji cipela. Žene posrću na svojim štiklama, popravljajući suknju, dok im se parfemi miješaju s mirisom urina beskućnika koji spava na ulici i koga su baš maločas preskočile. Svi oni piju Starbucks kavu, sa „skim almond milk“ u plastičnim čašama „for to go“ i nikada neće osjetiti kako je to kad se iz porculanske šalice na cvjetiće zamiriše sveže kuhana kavica i kako je ona još slađa uz ratluk i uz dobrog prijatelja. Zašto? Pa zato što nemaju vremena.
Kada konačno stignu na svoj posao da odrobijaju to što ima da se odrobuje, provode sate u kavezu kapitalizma, da bi zaradili novac koji nikada neće potrošiti, jer- pogađate, nemaju vremena. Onda na pauzi za ručak sjede u bašti restorana tik uz ulicu kojom jure automobili, a ispod koje se prostire metro i koji širi svoja isparenja pravo u taj restoran. Zato se valjda konobarima oprašta što služe hranu u prašnjavim tanjurima. Hrana je neukusna i vrlo skupa, što je recipročno. Taj „izlet“ u asfalt košta mnogo da bi se tu pojelo parče krave koja nikada livadu nije vidjela. Ako su restorani prepuni kao što to obično biva, naši ljudi koji žure uzet će to isto parče krave i konačno ga izvesti na livadu – do obližnjeg Central parka, gdje će je glodati sve do isteka pauze za ručak.

Tko kaže da krave ne idu u raj?

U tom čuvenom Central parku, prostire se dugačko zelenilo, prepuno vjeverica odnosno štakora raskošnog repa, kako mi volimo da ih zovemo, ali i običnih štakora s regularnim repom. To me nekako uvijek podsjeti na Splintera iz Nindža Kornjača, koji i jeste nastao iz njujorške kanalizacije. Kroz taj park vode asfaltirani putevi kojima prolaze gradski autobusi, tako da ne možemo reći da taj park obiluje svježim zrakom. Svježini istog doprinosi i miris konjskog izmeta, svuda rasutog po putevima, dok jadni konji vuku debele turiste koji se pritom slikaju da bi fascinirali svoje pratioce na društvenim mrežama. U ovom parku se djeca ne igraju s loptom, niti znaju za žmurke i vije, nego pomahnitalo trče s telefonima u ruci jureći izvjesne Pokemone. Ona malo veća djeca puše marihuanu skrivena među žbunjem.
Kada se pomiješa miris gradskih autobusa, konjskog izmeta i marihuane, Central park liči na sve osim ne na park. Onda se tome pridoda miris hot dogova koji se peku na štandovima sumnjive higijene, a koji ponovo završe na društvenim mrežama, jer iz nekog razloga turisti vole da se slikaju dok žvaču jadne prasiće koji su i pre toga vodili ne manje mizeran život u nekoj mračnoj farmi nagurani s ostalim životinjama. I sada ljudi žvačući njih žvaču sami sebe, dok kreće opelo na svinjskoj sahrani.
A naša Carrie Bradshaw za to vrijeme pijucka koktelčić i gleda na sve to iz kozmičke perspektive kako se to samo i može gledati s nekog njujorškog roof topa. Među svim metafizičkim i egzistencijalnim problemima Carrie se najviše brine za sezonska sniženja cipela i za muško-ženske odnosne koji su, morate priznati, od esencijalne važnosti za planetu Zemlju. Ona ipak sebe i dalje smatra piscem, dok broj knjiga koje ima u svom stanu i dalje ne premašuje broj cipela koje uredno ponosno slaže u svom ormaru mjereći im vrijednost.

Istina je da je Njujork grad koji nikada ne spava.

A nećete bogami ni vi u njemu. Uredno će vas buditi prolupali ljudi koji noću šetaju ulicama i pričaju sami sa sobom, zatim zvukovi štikli sumnjivih žena u potrazi za bogatim muževima, ali i narodnjaci koji bruje iz automobila raznih Turaka i Grka. Tako da i nema neke nade ako pobjegnete iz Srbije baš zbog narodnjačke sub(ne)kulture. U Njujorku se ne sluša Bob Dilan, kao što ste se možda nadali, nego eto opet neki novi stari narodnjaci. Neke od melodija će vam zvučati poznato. Ako vas sve to ne probudi, probudit će vas neki ludi komšija, muzika iz bara pored, ili naravno đubretari koje ćete najčešće i viđati, kojih po broju zaposlenih možda i najviše ima. Eto, ako želite da živite u Njujorku, mislim da vam posao đubretara uvijek stoji kao dobra alternativa.

Da se vratimo na naše ljude koji žure, zvati ćemo ih Žurači. Ne bih ih zvala Njujorčani, jer pravih Njujorčana-nema. Pravi Njujorčani su davno pobjegli iz Njujorka, raširili su se po livadama i dalje od livade dva putića. Oni imaju ogromna dvorišta, s puno trave, cvijeća i drveća, kako to svaki normalan čovjek i želi da ima. Oni u tim dvorištima prave roštilj, ali ne s onim kravama što sunca nisu vidjele, nego Organic 6x skupljim kravama, bože moj. Kako su se raširili po periferiji, zajedno sa svojim rođacima i prijateljima, stvorili su mini elitnu državu, nepristupačnu i nedodirljivu za nas obične smrtnike. Ipak, iako poznaju sve svoje komšije, toliko su im velika imanja da se uopće ne gledaju, pa moraju da se kao Bosanci i Šumadijci dovikuju jedni s drugima preko brda, kao u ona stara vremena kad je moj deda ošmekao moju babu tri brda lijevo od jedinog putića u selu. Ironija je da je jedno od tih naselja gdje Njujorčani beže upravo naselje naše male Carrie Bradshaw iz kojeg je ona pobjegla u Njujork. Da bi Njujorčani pobjegli iz Njujorka od takvih kao ona. Sve me to podsjeća na Beograđane koji beže na selo od seljaka koji bježe u Beograd. Život je svuda isti.
Kada su Njujorčani pobjegli iz Njujorka i ostavili ga izgubljenim dušama širom Amerike i svijeta koji su došli tu da traže sreću (kao da se sreća traži igdje drugdje no u sebi), nove generacije su iznikle u tom hibridnom spoju naprednog kozmopolitizma i primitivnog nacionalizma. Iako je cio svet u Njujorku, svi oni manje upijaju tuđe kulture i običaje, a više tvrdoglavo čuvaju svoje. Čini mi se da u njemu nitko ne napreduje i ne raste kao individua, nego se zaglupljuje čuvajući svoj mali prostor. Rijetko kada vidim grupu ljudi izmiješanih nacionalnosti, uglavnom se svako druži sa „svojima“. Oduševim se kad za istim stolom vidim Kineza,Indijca, Afro-Amerikanca, Amerikanca, Hispanika i nekog od nas iz Europe. Ali to se vrlo vrlo rijetko događa.

Kad su Njujorčani pobjegli iz Njujorka?

Žurači su postali kvazi Njujorčani ubjeđeni u svoj kvalitet, svoju kulturu, svoju moć nad ostalim građanima. Oni i te kako imaju mnogo bolje uvjete za rast i razvoj svojih persona, uzimajući u obzir broj edukativnih institucija, biblioteka, muzeja i galerija. No nažalost, čini se da iste manje posjećuju sami kvazi Njujorčani, a više turisti, čije pobude opet ne možemo da tumačimo kao iskrene, jer većina turista ne razlikuje muzej od Mek Donaldsa.
I same postavke u muzejima su često podjednako prazne i dosadne, pa možda više i ne zaslužuju. Mene je dočekala potpuno ista postavka koju sam već vidjela u Australiji, pa sam šokirano gledala ispred sebe u nevjerici kako je moguće da smo ista kolekcija slika i ja prešle pola svijeta svaka sa svoje strane i poslije tri godine se našle u Njujorku. Bilo je to nekako slatko, ali i tužno. Počela sam da se dosađujem, pa sam pomislila da onaj šejk iz Mc Donaldsa i nije tako loša ideja.
Sve češće mi se u glavi javljaju riječi mog neprežaljenog Imanuela Kanta kako tvrdi da prirodne ljepote za razliku od umjetničkih ljepota bude moralna osjećanja kod čovjeka, i Hajdegera dok objašnjava plavetnilo očiju jednog seljaka rumenih obraza koga je zatekao da u žaru obrađuje njivu. Sve češće mi se čini da imam mnogo toga više da vidim i doživim na vrhu Durmitora nego u Metropolitanu, i da mogu mnogo više da naučim od stare bake koja plete stolnjake i pravi pekmez od kajsija, nego od svih ovih polu-umjetnika, polu-intelektualaca dok tumače slike ispred sebe. Nekada sam u muzejima i galerijama znatiželjno prisluškivala što drugi pričaju dok tumače umjetnička dela, a sada tamo idem sa slušalicama u ušima, pažljivo birajući muziku.
Onda bježim odatle u prirodu, ali prirode nema.

Od prirodnosti Central parka i njegove vještačke „tepih-trave“ već sam bila umorna, pa sam sreću potražila u Bruklinskoj botaničkoj bašti. Taman sam stigla na cherry blossom, uletjela u tu roze plišanu nježnu divnoću cvjetova trešnje koje donose proljeće, kad shvatih da one – nemaju miris. Moj mozak odmah projektuje Srbiju, vadi iz jedne kutije epizodu „Srem u martu“ i automatski se prebacujem u svoju baštu gdje sam još kao djevojčica krastavih koljena brala ljubičice sva se pretvorivši u mirise proljeća. Odlazim dalje, mirišem lale, ali ni hiljade njih nemaju miris kao ono malo mojih lala-princeza u dvorištu, koje nikada ne siječemo i ne stavljamo u vazu, jer bi to bio grijeh. Ali zato tata uredno bere cvijeće kod komšija i stavlja ga na stol kada vidi da sam se ja naelektrizirala pred nedjeljni ručak i čak izvadila beli čaršav i kristalne čaše umjesto zagorjele šerpe i mušeme. Ah, kuća.

Ostavljam za sobom ove tužne cvjetove, sažalijevajući njihovu sudbinu i pitajući se što je to uopće cvijet bez mirisa, čovjek bez duše, grad bez prirode?

 Osjećam se kao ribica u praznom akvariju, kao papagaj u kavezu, kao čovjek u Alcatrazu.

Onda ponovo bježim, tražeći parče života u ovoj metalnoj zapušenoj kutiji zvanoj Njujork Siti bez sunca i zraka. U jednom od najvećih gradova na svetu osjećam klaustrofobiju, jer se zidovi skupljaju i zgrade opasno približavaju jedne drugima preteći da me spljošte u sveopćem samouništenju.
Malo nade pružaju plaže koje leže nijemo pored autoputa, gdje ne možete da se opustite od zvuka automobila. Pesak je vreo, a ocean ledeno hladan, pa za vas nema sreće ni u vodi ni na plaži. Utjehu ne možete pronaći ni na šetalištu, jer je vožnja biciklom zabranjena, kafići i restorani nisu u hladu, a izbor pića i hrane je vrlo siromašan, skup i nemaštovit. To me dalje vraća u dane kada smo porodično svi išli na plažu, a tata je uvijek znao savršen trenutak da iz svog sefa izvadi voće koje je tek nedavno ubrao s drveta i da nas njime osvježi na vrućini. Ja i dalje na plažu nosim voće, jer sam tako naučila, ali voće u Njujorku uglavnom imao ukus cigle. I ponekad mi nije jasno da li jedem jabuku ili papriku, ili žvačem parče kartona, jer sve nekako liči. I onda tako sjednem na Coney Island Beach, tek da malo osjetim energiju Europe koju mi Atlantski ocean iz daleka donosi. Misleći kako se i Jadransko more, na kome sam naučila da plivam, nekako ulijeva u taj ocean i dolazi mi zajedno sa njim. I onda maštam maštam maštam o toj vodi koja teče dolje prema Kubi i Porto Riku, i kako se u međuvremenu raščišćava, plavi, zeleni, osvježava se i postaje jedna sasvim nova voda Karipskog mora i Meksičkog zalijeva. Tečem i ja dalje s njom.

Odmah uz plažu nalazi se akvarij. U njemu za 10 dolara možete da uživate u gracioznim pokretima jedne divne foke, koja se duhovno prostituira za parče ribe, jer su je prethodno izgladnjivali da bi je natjerali da izvede točku. Ova jadna fokica nastupa svakog dana, praveći budalu od sebe, potpuno ravnodušna na tapšanje publike i fokusirana samo na parče ribe koje će na kraju dobiti. Njena familija koja srećom nije ulovljena sada mirno roni na oceanskim dubinama, dok ona provodi život u ropstvu, igrajući za dokonu publiku, i među njima-mene. Ne tako davno odgledala sam film „Cove“ o lovu na delfine i od tada me peče savjest za svaki svoj boravak u zoo vrtu ili akvariju zbog nesvjesnog davanja doprinosa tom organiziranom legalnom kriminalu nad životinjama. Iz istog razloga ne posjećujem najveći američki zoo vrt u Bronksu, iako sam ga ranije planirala. Grižnje savjesti je već bilo dovoljno.

I onda sam se pitala što mi ostaje?

Što mi ostaje u ovom gradu kada odbacimo muzeje, galerije, akvarije, zoo vrtove, vještačke parkove, restorane, rijeke i plaže? Što mi ostaje osim smrada, prljavštine, žurbe i očaja?
A Carrie Bradshaw je mogla da izbjegne sve to, mogla je da ode sa Eldanom da živi u šumi i da peče pitu dok joj on pravi kuću od drveta. Ali ona ne zna da ispeče pitu, ne može da nosi štikle po blatu, a i u šumi nema WiFI. Umjesto toga radije bi koračala po urinom posutim asfaltu i jela pitu iz Meka, dok joj izvjesni biznismen Zvjerka koji ne zna da napravi drvenu kućicu kupuje stan sa cipelarnikom većim od biblioteke.
E moja Carrie Bradshaw, pisala bih tako i ja. Pisala bih o kremama, o torbama, o vječnim i prolaznim ljubavima…Ali što bi rekle misice mir u svetu me ipak više brine od toga, i nekako oni gore pomenuti delfini i fokice, i one svinje i krave koje glođete, i te bunde koje nosite, i što je plaća u Mek Donaldsu 8 dolara na sat, i što čak i ti vaši prosjaci što leže na ulici imaju veću novčanu pomoć od države nego što je moja plaća za koju teglim od jutra do sutra, i što lale nemaju mirise, ni jabuke ukuse. Pisala bih i ja, ali me moja savjest čeka, i planeta Zemlja čeka, a i avion.

Zbogom Carrie Bradshaw

Zbogom Žurači, ostajte mi brzi, nervozni i ljuti. Prosipajte Starbucks kavu sa „skim almond milk“ na nekog drugoga, gurajte se u smrdljivom metrou s nekim drugima, čekajte na red s nekim drugima. Jedan vas je manje, uspjet ćete.
I dok moj avion polijeće ostavljajući visoke čelične zgrade u kojima ljudi tužno provode svoj vijek, ostavljajući ispod smrad, prosjake i smeće, sjetim se uzbuđenja pri prvom slijetanju dole u ovaj grad. Koliko se od tada on izmijenio i koliko sam se od tada ja sama izmijenila. Možda sam i ja pomalo bila , Carrie Bradshaw možda sam i ja pomalo bila jedan od Žurača, jedna od izgubljenih duša koje teže da nađu za sebe skrojen grad koji bi ih obgrlio, i u kome bi našle svoje pleme. U kome bi našle ono što su tražile.
„I tako sam nastavio dalje tražeći nove nevolje ili što sam već tražio. Nevolje sam svakako našao, a ovo drugo – to još nisam. Možda to čovjek nikada ne nađe.“
Sjećam se Bukovskog dok odlazim i zaključujem da možda i ne treba da nađem to što sam tražila. Možda za mene ne postoji grad u kome ću se ogledati kao u ogledalu, koji će biti refleksija mene i imati arhitekturu građenu po strukturi moje duše. Možda moj savršeni grad postoji samo u meni, i svako moje putovanje će biti uzaludno. Dok Bukovski nastavlja: “Znao sam jednog takvog mladog u dvadesetim godinama punog ideala…i gdje li sam otišao?“
I gdje li sam otišla i ja?
Da, otišla sam ja u Njujork…Otišla sam kao Jesenjin s Isidorom Duncan, istrgnut iz svoje mirnoće hladnih ruskih jutara dok mu je jedna od boli bila plač keruše za svojim mladuncima. Istrgnut iz svog sela gdje cvijeće još ima mirise i voće još ima ukuse, gurnuli su ga u taj lažni prividni svet raskoši i sjaja. Kome je on među tim ljudima ogrezlim u novcu, bludu i pohlepi mogao da objasni plač jedne keruše? Poražen i potišten napisao je jedno pismo svom bratu sljedećeg sadržaja:
„Video sam ja Ameriku! Video sam njihovu Ameriku. I vjeruj mi da bih je cijelu dao za onaj mali komad zemlje u majci Rusiji.“
To me neodoljivo podsjetilo na onu našu „…a ni metar moga sela Amerika cijela“. Poslije nekoliko godina, tražila sam te riječi u Jesenjinovoj zbirci pisama, ali ih nikada nisam našla. Otvarala sam i zatvarala knjigu po sto puta, vraćala se na iste redove, od početka i i od pozadi, ali tih riječi nigdje nije bilo. Onda sam se upitala nisam li ih možda sama izmislila?

Dok stojim s jednim od Žurača koji već 10 godina žuri u Njujorku, visoko na vrhu jedne zgrade s koje se pruža pogled i na hotel Newyorker u kome je Tesla živio i umro, i dok mi Žurač to s ponosom objašnjava, pitam ga: „Pa što tebe i dalje vuče da uporno ostaješ u ovom gradu?“
– „Ovaj grad me vuče…Ovaj grad me drži, jer ovdje svakog dana kad se probudiš očekuješ da se nešto desi.“
– „I, je l’ se desilo?“
Pitam ga ja, dok on zamišljeno gleda u pravcu sobe u kojoj je umro Nikola Tesla, sam napušten, zaboravljen, daleko od svih, odakle su ga odveli na kremaciju uz pjesmu „Tamo daleko, daleko od mora, tamo je selo moje, tamo je Srbija.“
„I, je l’ se desilo nešto za ovih deset godina koliko živiš ovdje?“, ponavljam.
Nikada mi nije odgovorio. Meni ni ne mora, ali nek proba sebi. Dok jedna tabla ispred Briant parka nosi ime „Ćošak Nikole Tesle“, možda mi ostali obični smrtnici možemo da se nadamo da jedan otpušak od cigarete u kanti za smeće u Njujorku dobije ime po nama.

Ako ikada odete u Njujork, obiđite taj ćošak našeg Nikole Tesle. I ako ikada odete u Njujork nemojte platiti 10 dolara ulaz da vidite tužnu foku kako pleše za vas. I nemojte ni pokušavati da mirišete cvijeće i drveće. I pazite kada pravite piknik u Central parku da ne sjednete u konjsku kaku. I ako idete u Njujork, pazite samo da ne zapnete tamo kao Carrie Bradshaw . Ali dati ću vam jedan savjet bolji od svih ovih-nemojte uopče da idete u Njujork.
„Volim ovaj grad, bez obzira na to što kažu“, podsjeća me Woody Allen.
Volim ga i ja, bez obzira na sve što sam rekla… i napiše Mirjana antivodič kroz New York.

Travel Advisor – Vodič po skijalištima

Posjetite naš YouTube kanal.

Uključite se u naše grupe na Fejsu: Vodič po najljepšim skijalištima,  Savjetnik za putovanja Travel Advisor, Savjetnik za putovanja Europom i Savjetnik za putovanja Hrvatska.