Bhutan – Kraljevina na padinama Himalaje ( II dio )
Kada bi me netko pitao da usporedim Bhutan s nekom od zemalja koje sam do sada posjetila teško da bih se mogla odlučiti samo za jednu zemlju.
Prvo što mi pada na pamet je kombinacija indonezijskih rižinih polja, švicarskih Alpi i prašuma Bornea (nisam još bila, no imam neku predodžbu kako bi te prašume trebale izgledati), pospremljena u jednu kutiju, dobro promiješana i prosuta na padinama Himalaje…
Razlozi za posjet Bhutanu su mnogobrojni, no najčešći su: uživanje u prirodnim ljepotama i njihovoj kulturi i tradiciji.
Moram na samom početku reći kako, tvrditi da je Bhutan zemlja za svakog ne bi bilo u potpunosti točno jer sam mišljenja da ljudi željni noćnog života neće pronaći ono što traže, a pušači će se osjećati prilično zakinuto jer je prodaja duhanskih proizvoda već dugi niz godina zabranjena, a pušenje nije dozvoljeno na javnim mjestima. Za cijelo vrijeme našeg boravka nismo vidjeli niti jednu osobu koja puši.
Zemlja broji između 750.000 – 800.000 stanovnika, podijeljena je u 20 provincija, glavnih grad je Timpu, a jedina međunarodna zračna luka se nalazi u gradu Paro. Oba grada nalaze se u zapadnom dijelu Bhutana i uz grad Punakha predstavljaju najčešće posjećene gradove u Bhutanu, posebno ako ste za putovanje izdvojili 7-9 dana, što je bio slučaj i s nama. Potrebno je voditi računa kako se većina turistički atraktivnih dijelova Bhutana nalazi na visini iznad 2.500 m.n.v. (npr. Thimpu se nalazi na 2.320 m.n.v., a Paro na 2.250 m.n.v.), dok se prijevoji preko kojih se prelazi iz jedne doline u drugu nalaze na visini iznad 3.000 m.n.v.. Iznimku predstavljaju trekking programi kojih u Bhutanu ima dosta i koji vas vode na vrhove do cca 5.000 m.n.v. Najpoznatija trekking tura u Bhutanu je tzv. Snowman Trek koji traje 27 dana u prosijeku. Ovo navodim ako ste skloni tzv. visinskoj bolesti, a kako bi na vrijeme uzeli tablete kojima ćete si olakšati moguće tegobe.
Ako će u fokusu vašeg putovanja biti tradicija i nematerijalna kulturna baština svakako posjetite jedan od festivala kojih u Bhutanu ima mnogo (najbolji program je gotovo uvijek prvi ili zadnji dan festivala, a datume održavanja festivala je moguće saznati na http://www.tourism.gov.bt ).
Ako su vam na prvom mjestu kulturne znamenitosti, poput palača i hramova potrebno je znati kako su u Bhutanu najpoznatija tri tipa građevina: dzong (nekada tvrđave, a danas administrativno-budistička središta), goemba (budistički samostani) i chorten ( spomenici u čast Budi). Osim navedenih karakterističnih građevina, uvjerit ćete se da je zapravo svaka kuća u Bhutanu izgrađena u potpunosti u skladu s tradicijom i sve zajedno predstavljaju jednu prekrasnu cjelinu.
Kada je o državnom uređenju riječ Bhutan funkcionira kao demokratska parlamentarna monarhija. Demokracija im je relativno „mlada“i uvedena je 2008.g. (do tada su bili monarhija), to je ujedno godina kada su održani prvi parlamentarni izbori i kada su usvojili ustav. Interesantan podatak je da se narod protivio uvođenju demokracije i bili su zadovoljni svojim načinom života te je kralj 2 godine obilazio zemlju educirajući stanovništvo o demokraciji i zašto je ona dobra i objašnjavajući kako jednog dana na čelu zemlje možda neće biti osoba kojoj će zemlja biti na prvom mjestu te da je, u tom slučaju, bolje da narod ima pravo na izbor. Na kraju su ju i prihvatili i održali 2008. prve izbore (drugi su bili 2013.).
Bhutan je do 70-tih godina 20. st bio izolirana monarhija, no nakon kineskog zauzimanja Tibeta Bhutanski kralj je postao svjestan da, kako bi zaštitio zemlju od puno jačih susjeda (Kine i Indije) i očuvao neovisnost, mora pristupiti međunarodnim organizacijama. Prva međunarodna organizacija kojoj je Bhutan pristupio bio Colombo Plan (organizacija koja okuplja uglavnom azijsko pacifičke zemlje i osigurava financijsku/tehničku pomoć za ekonomski i društveni razvoj). Za pristupanje toj organizaciji bilo je potrebno platiti 2.000 USD u to vrijeme, što Bhutan nije imao i interesantno je kako je taj iznos Bhutanu dala švicarska ambasadorica u Indiji. Nakon toga Bhutan je postao članicom i dr. organizacija (npr. UN-a 1971.).
Krunidba 4. kralja 1974.g. je bio događaj povodom kojeg je prva veća grupa stranih posjetitelja ušla u zemlju te od tada kreće izlazak Bhutana iz izoliranosti. Na moje pitanje našem vodiću – da li 5. kralj (koji je 2005.g. naslijedio krunu i trenutno je na čelu zemlje) puno putuje, odgovorio mi je kako ne putuje jer je njegova zadaća služiti narodu te da je u periodu od 2005. do 2017. posjetio samo dvije zemlje – Indiju i Japan i to zato što je bio pozvan u te dvije zemlje.
Nedavno su Bhutan posjetili Kate i princ William i zemljom kruži anegdota da se William okušao u streljaštvu, njihovom nacionalnom sportu. Natjecanja o streljaštvu održavaju se u svakoj provinciji, te zatim na državnom nivou. Kada se natjecanje već približava finalu, u njega se uključuju i supruge ili djevojke natjecatelja, tako da manja grupa žena stoji pored natjecatelja koji gađa metu i ohrabruju ga pjesmom, ako su iz njegovog tima ili ga ometaju tako da mu mašu maramama „ispred nosa“ i zadirkuju ga (uglavnom ga zadirkuju zbog neke fizičke mane i pomalo mu se i rugaju). Tako je grupa djevojaka (iz protivničke ekipe) stajala pored princa Williama i na bhutanskom jeziku ga „zafrkavala“ da je ćelav i da ima veliki nos. Princ Williama je naravno izgubio, a nakon što su mu preveli sve što su djevojke vikale, od srca se nasmijao i sve počastio ručkom.
Sva djeca pohađaju državne škole, iako u Bhutanu postoji nekoliko privatnih škola. Školski sustav funkcionira slično kao i RH, osnovna i srednja škola su besplatne, a za upis na fakultet postoji sistem “natjecanja”. Nezaposlenost im je znatno smanjena otvaranjem tzv. zanatskih škola (po jedna u svakoj od 20 provincija) u kojima se djeca školuju za slikare, drvodjelce, tkalce itd.
Glavna „mantra“, kada je o obrazovanju u Bhutanu riječ, je: „An education doesn’t just mean getting good grades, it means preparing them to be good people”, a na svakom koraku (na ulicama gradova, zidovima škola, uz prometnice) moguće je pročitati poruke kojima se upozorava na održivo gospodarenje prirodnim resursima, potiče na borbu s klimatskom promjenama, ukazuje na značaj cjeloživotnog obrazovanja i obiteljskih vrijednosti. U nastavku navodim samo neke od takvih poruka: “Life is a journey! Complete it!”, “Let nature be your guide”, “Inconvenience regretted.”…
Glavni izvozni proizvod je energija (hidro), a na drugom i trećem mjestu se izmjenjuju turizam i poljoprivreda. Bhutan, za razliku od Nepala koji također ima veliki hidro potencijal, znatno koristi svoj hidropotencijal i trenutno proizvode 3.000 MW el. energije i izvoze u Indiju, a plan za 2020.g. im je proizvesti 10.000 MW. Te projekte financira Svjetska banka i indijska vlada. Inače zemlja ima veliki potencijal po pitanju rudnih bogatstava no njihova eksploatacija im se ne uklapa u koncept održivog razvoja do kojeg strašno drže, tako da u zemlji postoji tek nekoliko manjih javno-privatnih rudnika. Isto tako, austrijska i švicarska vlada su im nudile financijsku pomoć i „know-how“ kako bi izgradili tunele, no na nivou vlade je odlučeno kako im je važnije očuvati okoliš nego npr. skratiti za 45 min putovanje iz jednog gradu u drugi (za i protiv takvih odluka bi se moglo sigurno diskutirati, no to je bila njihova odluka).
Možda najposebnija „stvar”/pojam vezan uz Bhutan odnosi se na činjenicu da razvoj/napredak zemlje ne mjere putem BDP-a već pomoću tzv GNH (Gross National Happiness). Moram vam priznati kako sam mislila, pripremajući se za ovo putovanje, da su priče o GNH „prodavanje magle“ turistima i PR-ovska fora, no već prvi razgovori s našim vodičem na tu temu, upoznavanje zemlje i u konačnici predavanje sveučilišnog profesora sa sveučilišta u Thimpu kojem smo imali prilike prisustvovati, uvjerili su nas da je GNH puno više od priče za turiste. Uvjerili su nas da su to principi po kojima oni žive, vode zemlju te da duboko vjeruju u njih. Navedeno predavanje su, osim nas, slušali i gosti iz Indonezije, Švicarske, Singapura i Hong Konga (zašto ovo navodim ću pojasniti kasnije).
Koncept GHH-a uveo je 4. kralj 1970-tih godina i bazira se na 4 tzv. stupa:
Dobrom upravljanju ili dobroj vladi
Održivom socio-ekonomskom razvoju
Očuvanje i promicanje kulture
Zaštiti okoliša (ovo smatraju ključnim doprinosom GNH-u)
Ova četiri stupa dalje se dijele na 9 domena (npr. zdravlje, obrazovanje, životni standard, vitalnost zajednice…) koje se dalje razrađuju putem većeg broja varijabli i indikatora. U svakom slučaju radi se o jednom kompleksnom pojmu i holističkom pristupu razvoju zemlje koji na prvo mjesto stavlja zadovoljstvo njenih stanovnika. O GNH bi se moglo jako puno toga napisati, no ja se ne osjećam dovoljno stručnom pisati detaljnije o ovoj temi, niti bi putopis poput ovog bio pravo mjesto za takvo što.
No, da se vratim na predavanje koje smo slušali i na kraju kojeg smo bili upitani – da možemo izabrati samo jednu stvar koji bi voljeli ponijeti iz Bhutana u svoju zemlju, što bi to bilo? Svi odgovori odnosili su se na bhutanski koncept održivog razvoja, svjesnost o okolišu i koncept GNH-a.
Mnoge razvijenije zemlje svijeta podržavaju njihov smjer razvoja i način upravljanja zemljom te im, kao znak podrške, doniraju sredstva koja se ulažu u razvoj zemlje. Tako primjerice Japan donira sredstva za izgradnju cesta i kupovinu poljoprivrednih strojeva, Indija donira također za razvoj cestovne infrastrukture, vlada Republike Austrije donira za sektor turizma, Kraljevina Danska donira za razvoj tzv. koncepta „good government“ i trenutno im grade zgradu suda u glavnom gradu.
Nedavno su zemlju posjetili predstavnici Saudijske Arabije i Singapura s ciljem da se bolje upoznaju s konceptom GNH-om te da pokušaju nešto od toga preslikati na svoje zemlje.
Osim svega navedenog istaknula bih još nekoliko interesantnih stvari koje nisu uobičajene ni u puno razvijenijim zemljama od Bhutana (za koje je pretpostaviti da bi im svijest o okolišu trebala biti prioritet):
to je parlamentarna monarhija u kojoj je kralj inzistirao na uvođenju demokracije, a pri pisanju ustava razmatrali su ustave zemalja koje su smatrali svojim uzorima upravo po pitanjima odnosa prema okolišu, očuvanja tradicije…
svojim ustavom su definirali da im više od 60% zemlje mora ostati zeleno tj. očuvano, a trenutno im je očuvano i više od toga → 72% zemlje
među prvima su zabranili prodaju duhanskih proizvoda i pušenje na javnim mjestima
zabranjena je upotreba plastičnih vrećica
zabranjeno je reklamiranje putem jumbo plakata
u zemlji ne postoji niti jedna klaonica i cca 40 % stanovništva su vegetarijanci (to je povezano s budizmom koji brani ubijanje životinja)
ne koriste umjetna gnojiva i pesticide (opet povezano s religijom jer pesticidi ubijaju kukce/nametnike), tako da se gotovo sve voće i povrće može smatrati kako je organskog porijekla (osim u rubnim područjima s Indijom gdje se baš i ne drže toga)
Bhutan je jedina CO2 negativna zemlja na svijetu, što znači da godišnje emitiraju oko 1,5 milijuna tona CO2 dok njihove šume apsorbiraju preko 6 milijuna tona CO2 (prema podacima za 2016.g.). U Bhutanu se svaka prilika koristi za sadnju drveća (za državni praznik svaki stanovnik mora posaditi po jedno drvo, za nedavno rođenje malog princa sadnja drveća, za budističke bitne datume opet sadnja drveća itd itd.), a nedavno su čak osvojili i Guinessov rekord u količini drveća koje su posadili u jednom satu!
Svi napori u smjeru očuvanja okoliša i borbe protiv klimatskih promjena ostaju, na žalost, u sjeni velikih onečišćivača kojima je Bhutan okružen, Kine i Indije, te su stanovništvo i poljoprivreda Bhutana u velikoj mjeri ugroženi prekomjernim otapanjem leda s Himalaje i pogođeni su čestim poplavama i odronima zemlje!
Putopis o Bhutanu završila bih s tri zanimljivosti…
Ruralni dijelovi Bhutana obiluju falusoidnim crtežima, skulpturama i znakovima i doslovno su posvuda, na ulazima u restorane, na fasadama kuća, kao skulpture za kuću. Pojašnjenja su kreću od: oslobađaju od loše karme, obitelj će imati više djece, urod će biti bolji itd.
Za planine koje su ispod 6.000 m se smatra da ne zaslužuju ime, pa tako imena imaju samo planine iznad te visine.
U Bhutanu je uobičajeno spaljivati (kremirati) ljude nakon smrti, no objašnjeno nam je kako se budistički svećenici i djeca do osam godina života, u slučaju smrti, ne spaljuju već se njihovo tijelo ostavlja na za to predviđenom vrhu planine na milost i nemilost pticama grabežljivicama. Takav način „sahrane“ se zove Sky Burial (sliku ovog oblika „sahrane“ nemam, no vjerujem da mi nećete zamjeriti).
U životu, pa tako i na putovanjima, puno češće primijetim ono lijepo i pozitivno, što ne znači da je baš uvijek i tako. U svojim opisima i prenošenju dojmova nastojala sam biti što objektivnija, sve ono što sam čula ili pročitala dodatno sam se trudila provjeriti, a kako cijeli putopis ne bi stvorio dojma utopističke zemlje pod nazivom Bhutan, ipak ću za kraj napomenuti da nije sve tako savršeno. Bhutan se bori s inflacijom, pokojom korupcijskom aferom, velikim inozemnim dugom, a dio zemlje još uvijek nema osiguranu infrastrukturu po pitanju vodoopskrbe i el. energije.
Korisni savjeti za putovanje:
dodatno korisne informacije možete pronaći na http://www.bhutantravelbureau.com
svakako preporučujem ručak u tradicionalnom butanskom domu jer je to doživljaj (sjedite na podu i jedete rukama)
ako odlučite posjetiti neki od festivala, obavezno ponesite iz hotela neki jastučić ili nešto na što ćete moći sjesti jer posjetitelji redovito sjede na hladnom kamenom podu
za posjet Tigrovom gnjezdu (Taktshang Goemba) obavezo krenite ranije, preporučujem da ste u 7 h u podnožju staze jer ćete tako izbjeći veliki broj turista iz Indije i uživat ćete u tišini, a ako ćete imati sreće i u obredu u samostanu na stijenama
za posjet hramovima pripremite sitniji novac jer je uobičajeno ostaviti milodar.
Travel Advisor : Bhutan I dio , turist ili putnik , Šangaj , Rio
