Road trip od mjesec dana po SAD-u
Krenuli smo iz LA-a i nakon mjesec dana i 8.000 kilometara stigli u Miami. Pravi road trip po SAD-u. Išli smo obiteljski, znači s nama su išli klinci, sin 5 i kćer 12 godina. Prošli smo kroz 9 država: iz Kalifornije smo se zaputili u Nevadu, Arizonu, New Mexico, zatim Texas, Louisianu, Mississippi, Alabamu i šećer za kraj – Floridu.
Volimo nekako tu Ameriku, baš je volimo.
Na stranu stavljam sve kontroverzne poteze njihovih političara tijekom zadnjih desetljeća, a gledam te prirodne ljepote i krasne ljude koji su nas oduševili na prvu, još 2008. kad smo suprug i ja došli na medeni mjesec u New York. Sve je prilično pojednostavljeno (naravno da je veliki plus to što znamo jezik), dobro označeno, a ako ti nešto nije jasno, meni barem nikad nije bio problem pitati i saznati što me zanima.
Inače, moj suprug je majstor organizacije. Gdje god da smo dosad išli, od putovanja autom do Sicilije i nazad, ljetovanja na Sejšelima pa sve do izuzetno moram reći šašavih obilazaka SAD-a kao što je road trip od par tisuća km plus skok do Havaja s 4-godišnjom kćeri, sve je on isplanirao. Sin je prvi put išao kad je imao godinu i pol, to putovanje smo dosta pojednostavili, samo smo obilazili Floridu i kruzerom Karibe. Nekako smo imali sreće da su nam djeca sve to dobro podnosila, te napore čekanja na aerodromima i jet lag zbog vremenskih razlika od 6 – 12 sati (Havaji).
Pripreme nam počnu već nekih 8 mjeseci prije puta
Avionske karte uzimamo preko PBZ travela, na otplatu, da nam bude podnošljivije. Sad su nas karte izašle oko 5 tisuća kuna po osobi, išli smo Turkish Airwaysom iz Beograda preko Istanbula do LA. Trebali smo ići iz ZG, ali je Turkish taj let otkazao, sva sreća pa je bio isti iz BG. Sad kad su restrikcije iz Schengena, možemo letjeti samo npr. direktno iz BG za NY, ili s presjedanjem preko Istanbula ili Dohe. Dok nije bilo restrikcija, znalo je biti karata i po 3 tisuće kn što je odlično, ali eto, tako je kako je. Za ovo putovanje su nam trebali negativni PCR testovi, što je u odnosu na pandemijske restrikcije koje imaju neke druge zemlje, zapravo izvrsno. Neke druge zemlje traže da napraviš PCR test o svom trošku još jednom kad sletiš ili da ideš u samoizolaciju, što je totalno besmisleno ako si došao turistički uživati samo na nekoliko dana. I tako smo mi sve organizirali i uplatili, i dan prije puta otišli da nam uzmu bris. Tada sam osjetila paniku i strah, misli su same dolazile (što ako nekom test bude pozitivan, sve će propasti, znaš li koliko ljudi nema simptome, a svejedno su pozitivni) i shvatila sam da nemam nikakvu kontrolu, mogu se samo nadati da će sve biti u redu. Srećom, bilo je.
Kad ideš s djecom moraš misliti na hrpu stvari, što mi je malo i mazohistički gušt
Naravno da si ne smijemo dozvoliti da budu gladni. Znači ako će na letu biti neka hrana koju ne vole (a to je čest slučaj), moramo imati rezervnu sa sobom. To znači kupovanje sendviča i sokova na aerodromu po njihovim vrlo prihvatljivim cijenama. Na primjer, po povratku sam u Istanbulu uzela dva komada pizze i 2 soka za nekih 180 kn. Tome je tako, ne treba se time opterećivati. Sad u pandemiji su u avionima dosta minimalizirane usluge stjuardesa jer se pazi na manji kontakt, tako da puno manje prolaze pored putnika. Ne daju ti baš ni mogućnost da za djecu uvijek kad su žedni dobiješ sok. No svejedno, meni je sve to i dalje super, samo nek nas puste putujemo po svijetu.
Ovisno o tome koliki nam je razmak između letova (npr. sad smo prespavali u Istanbulu), djeca moraju imati sve što im treba počevši od odjeće, kozmetike pa do igračaka koje uvijek zauzimaju više prostora u koferu nego je potrebno. Bitno je da uživaju, uvijek nekako mislim da će im biti lakše podnijeti sva ta čekanja i gužve ako su okruženi svojim dragim sitnicama. Tako da pakiranje stvari s tim na umu i kalkulacije što staviti u veliki kofer, a što u mali, također bude izazov.
Sobe rezerviramo preko Hotels.com
Uz mogućnost otkazivanja s obzirom na to sam da počinjemo planirati 8 mjeseci unaprijed nikad ne znaš što može pobrkati planove. Na tom portalu vrijedi pravilo da nakon 10 plaćenih soba, 11. je besplatna, u nekom prosječnom iznosu koji je dotad potrošen.
Zdravstveno osiguranje naravno uvijek imamo. Jednom se desilo da se suprug razbolio na putu prema Havajima. Kad smo doputovali, otišao je kod liječnika i taj pregled i lijekovi su koštali 1200 kuna. Mi smo odmah platili, a po povratku s puta dobili smo novce nazad. Ako su u pitanju veće svote, osiguravajuća kuća odmah plaća. Nikad neću zaboraviti kako je prije par godina na plaži nekom pobjegla daska za surfanje i udarila osobu na plaži, slomivši joj nogu. Tako da, ništa bez zdravstvenog.
Let do Los Angelesa
Ovaj put let prema LA-u prošao je baš dobro. Nije bilo turbulencija, a klinci su bili dobri. Sin je par puta pitao kad stižemo, ali nije previše zanovijetao. Po slijetanju nije bila prevelika gužva, stajali smo u redu i gledali kod kojeg službenika ćemo dopasti da nas snimi i uzme nam otiske prstiju. Među njima je bio i jedan ogromni crnac, naoružan do zuba, koji je djelovao dosta ozbiljno i baš mi je bilo fora promatrati ga. Na kraju smo usmjereni prema njemu i kad smo mu dali putovnice, prvo što je rekao mom suprugu bilo je: “Kako si Dario?”
Znači, to je bilo tako super i neočekivano. Malo smo razgovarali. Rekao je da ima prijatelja Hrvata pa ga je naučio par riječi. Bio je izuzetno ljubazan i puno nam se osmjehivao, onako ogroman i crn, a usta puna bijelih zubi. Kofere smo brzo preuzeli, par minuta pričekali shuttle za rent-a-car i otišli po auto.
Najam automobila
Tu je bio prvi test strpljenja. Gužva je bila ogromna, redovi su se protezali do izvan zgrade. Djeca i ja smo čekali vani. Sreća pa više nisu jako mali pa se bacili nogomet i odbojku. Jet lag je bio podnošljiv i nisu pokazivali znakove umora. Ionako vole ići kasno spavati pa tu nema problema. No bilo mi je žao nekih parova koji su čekali s malim bebama jer se red izuzetno sporo pomicao. Nakon nekih sat i pol do dva, suprug je izašao malo šokiran ponašanjem žene na šalteru. U početku je bila jako ljubazna, ispitivala ga o putovanju, djeci, divila se kako nam je dobar plan puta i slično, a onda mu počela nuditi razne nadogradnje za kao jako povoljnu cijenu koju daje samo najdražim klijentima. Na primjer bolji auto, pa dodatna osiguranja. On je sve odbio i ona je tada postala totalno nezainteresirana i jako se uozbiljila. Na kraju je pitala: “Sigurno trebate booster za dijete, to morate imati?”. Kad je on rekao da smo ponijeli svoj, skroz je odustala od nas. Vidjela je da ovaj put ništa od bonusa.
Krenuli smo u osvajanje Amerike
Što se tiče hotela, negdje prespavamo jednu noć, a negdje ostanemo duže. Klinci vole te selidbe, uvijek ih zanima kakva je iduća soba, što sve ima unutra, a najvažnije im je kakav je bazen.
Los Angeles je ogroman, zadivljujuć na prvu, ali nakon nekoliko putovanja malo mi je i dosadila vožnja po tom ogromnom gradu. Ima predivne dijelove kao npr. Santa Monica, Long Beach, Huntington Beach, zatim nama najdraži Newport Beach, kad se krene sjeverno Malibu. To je ono što smo dosad obišli, a provozali smo se nekoliko puta uzduž i poprijeko. Imam osjećaj da treba oko sat i pol brze vožnje da se dođe od jednog kraja do drugog, i to ako nema gužve u prometu. A uvijek je ima, tako da se ta vožnja baš oduži. Uvijek to nekako uspoređujem s našim relacijama, i zaključim da možemo iz Slavonije doći do Zagreba za to isto vrijeme.
LA i gradovi na plaži
U LA mi je jedan od najdražih dijelova Venice Beach. Šarenilo fasada, štandova, slikara, pjevača i plesača, miris marihuane koji se povremeno širi. Slastičarne, suvenirnice, razni čudnovati likovi koji se vozaju na romobilima i dorađenim biciklima… Jedan dio Venicea je i Muscle Beach gdje su sprave za vježbanje. I prije pandemije je tu uvijek bilo puno bildera, većinom crnaca, koji su brojali jedni drugima koliko dižu i odmjeravali snage.
Na Veniceu sam gledala sunčane naočale i jedan štand mi je zapeo za oko. Kako je sin imao našu navijačku majicu, prodavač od nekakvih 50-ak godina, u šarenoj odjeći i duge polusijede kose svezane u repić, odmah je pitao odakle smo točno. Rekao je da je njegov otac s Brača i da ima puno rodbine u Dalmaciji, nešto malo je i pričao hrvatski. Bilo je to baš zgodno, već drugi dan otkad smo stigli srećemo nekoga tko zna nešto reći na našem jeziku. Kad nas tako stranci pitaju odakle smo, nakon što im kažemo obično naiđemo na dvije reakcije. Ili su čuli za Hrvatsku i vidjeli negdje slike naših otoka i žele ih posjetiti, ili kad kažemo Croatia oni čuju Rusija, pa kad ih ispravimo budu totalno zbunjeni i nemaju pojma gdje je uopće jug Europe i cijeli ovaj naš dio. Na Veniceu smo još obišli dio gdje se skejteri vozaju, taj skate park je baš dobar. Dolaze i odrasli i klinci, i izvode svakakve vratolomije.
Idući dan smo otišli do Santa Barbare, vozeći se kroz unutrašnjost. Santa Barbara je jako lijep grad, prevladavaju bijele kućice, nema većih zgrada ili nekih građevina koje bi narušile sklad. Puno zelenila, velika marina i naravno mol, sve to daje neku posebnu draž. Na mol se može doći autom, na njemu ima nešto restorana i suvenirnica, i dosta ribiča. Dio mola je izgorio prije par godina, ali sve je obnovljeno. Do centra grada vozi vlakić, u biti se glavna ulica Santa Barbare proteže skroz do mola. Na plaži uvijek bude neki umjetnik koji izrađuje skulpture od pijeska, a povremeno bude i natjecanje.
Pri povratku u LA vozili smo se uz obalu, i prvo smo stali vidjeti Point Dume. To je prirodni rezervat s kojeg se pruža moćan pogled na ocean. U zaljevu se okupljaju morski lavovi, a povremeno i kitovi migriraju sa svojom mladunčadi. Sad kad sam bila samo sam vidjela hrpu surfera u vodi koji na daskama letaju prema obali, odozgo je izgledalo kao da će se razbiti o stijene. Da smo imali malo više vremena, ostala bih duže da uživam u tom miru i pogledu.
Nastavili smo vožnju kroz Malibu
Cijeli taj dio mi je baš poseban. I inače su mi ceste uz more pravi gušt, ali ovo je specijalitet. Valovi koji se kotrljaju do obale, pješčane plaže izmjenjuju s velikim kamenjem, surferi, obitelji koje parkiraju uz obalu i stavljaju stolice i šatore pa se druže. Suprug i ja se već vidimo kako u starosti tu negdje sjedimo i uz Coronu uživamo u zvuku valova.
Nakon Malibua se ulazi u LA, prva na redu je Santa Monica. Mol se vidi iz daljine, i na njemu zabavni park, a kako im se približavamo vozimo se uz ogromne parkinge pored plaže. Cijeli taj dio je nekako opušten i mislim da ljudi ovdje baš dolaze uživati. Jedne godine smo suprug i ja ovdje otišli u kino, dva dana nakon dolaska, još pod jet lagom i umorni od puno vožnje. Prespavali smo film naravno. Tu su pomogle i američke kokice i cola, u količinama koje su njima normalne, a nama ipak prevelike.
Put za Las Vegas
Iduće jutro smo krenuli u Las Vegas, udaljen je oko 4 sata vožnje od LA. Opet lijepi krajolici uz put – odmah na izlasku iz grada se prolazi pored San Bernardino šume i malo dalje Mojave nacionalnog rezervata. A može se i napraviti krug malo sjevernije pa proći kroz nacionalni park Death valley gdje su prosječne ljetne temperature oko 40 stupnjeva, a znalo je biti i 50. Neko posebno veselje me obuzme kad krenemo u Vegas, a znam i da većina ljudi koja ide tim putem ide u provod, u zabavni park samo za odrasle, najrazuzdaniji grad u Americi. Usput smo jednom stali na pauzu i u toaletu pronađem iPhone 11. Sav ružičast, s balerinama na naslovnici, zaključan. Možete zamisliti moju kćer, oduševila se, kaže taman sam takvog željela. Ali naravno da smo odlučile pričekati, i telefon je nakon par minuta zazvonio, vlasnica je još bila na parkingu i sva sluđena je tražila mobitel u autu. Došla je, zahvalila se i rekla da će nam se to sve vratiti. Mislila sam da možda kroz dobitak u Vegasu, ali šipak.
Napokon smo ušli u taj nevjerojatan grad, tako poseban, šaren i razigran. Bili smo smješteni u Planet Hollywoodu na samom Las Vegas Blvd. Hotel je ogroman, kao i većina u centru grada. Ima dva velika bazena jakuzija te shopping centar odmah pored i naravno veliki kasino. Fora mi je kad nam daju sobu visoko, npr. na 10. katu, onda pogled baš podigne cijeli doživljaj.
Djeci Vegas nije posebno zanimljiv, jedino bazeni i fontane ispred Bellagia. Kćer je razmišljala da ode s tatom na roller coaster u hotelu New York, ali se uplašila i odustala. Mi smo bili prije par godina, i još me prođe jeza kad se sjetim. Na hotelu Stratosphere isto ima nekakvo ludilo za vožnju, ali to je baš za adrenalinske ovisnike, ja se ne bih odlučila.
U Vegasu su mi najdraži ljudi. Mogla bih danima proučavati tko je što obukao, koliko je pijan i pogađati odakle je došao. Ima svega, od beskućnika preko srednje klase pa do najbogatijih slojeva. Bili smo jednom u Wynn hotelu, malo izvan centra. Izuzetno je luksuzan i u kasinu su veći ulozi. Svi su obučeni kao mi kad idemo u svatove u najmanju ruku, tako da smo odmah zaključili da to nije mjesto za nas. I konobarica koja je došla je izgledala predivno, tako lijepo stvorenje dugo nisam vidjela. Vjerujem da joj je taj posao odskočna daska za nešto više. Ovaj put kad smo bili s djecom, suprug i ja nismo mogli zajedno u grad nego smo se izmjenjivali tako da smo ipak malo doživjeli duh Vegasa. Međutim ipak je preporuka da se u Vegas ne vode klinci, jednostavno to nije to.
Putovanja s djecom
Kao što i većina roditelja zna, putovanja s djecom nisu uvijek bajna. Što se tiče naših klinaca, ako bih se matematički izrazila – 90% vremena se svađaju, 10% vremena se vole. Tih 10% vremena zato suprug i ja maksimalno iskoristimo, da u miru pogledamo neki film i slično bez stalnog tužakanja i provociranja. Kad si s djecom na putu, naravno da ne možeš obići sve što bi inače. Mogu ja do besvijesti čitati koji je najbolji kafić uz plažu, kad nema smisla da tamo idemo. Već vidim kako bi to izgledalo – nas dvoje pijuckamo koktele i gledamo zalazak sunca, a oni divljaju okolo i svakih 5 sekundi pitaju kad ćemo ići. Isto tako, nikako ne vole hodati. Nakon prijeđenog kilometra postaju gladni, žedni, umorni, najgore im je i najteže. Znam da smo trebali poraditi na tome, ali eto nismo.
Ni odlazak u neke silne restorane nema smisla. Najsretniji su kad nakupujemo klopu u Walmartu i onda pravimo ručak u sobi, naravno ako soba ima kuhinju. McDonald’s i KFC su im dragi. Ja volim Panda Express, a suprug Buffalo wild wings, tako da se znamo zaletjeti u te lokale. Walmart nam je nekako uvijek bio najzgodnija trgovina jer tu kupimo i hranu i štošta drugo, npr. igračke za plažu, luftiće. Tamo se isto može vidjeti svakakvih ljudi, i nerijetko bude policija parkirana ispred jer je neka frka. Bilo mi je čudno kad su došli Publix, Tamo su kupci bili tako smireni i kulturni i u tišini proučavali proizvode na policama, nitko od klinaca nije trčao okolo kao što često bude slučaj u Walmartu, gdje većinom crnkinje dolaze s hrpom djece i to bude dosta kaotično.
Pakiranje s djecom
Što se tiče pakiranja djece za ovako dugačak put, još uvijek mi je najvažnije da za sina imam odjeće i više nego što mu objektivno treba. Jer, mali je i kod njega su češće probavne viroze, a i kad jede više se zaprlja pa treba biti spreman. Ovaj put sam u dva hotela prala odjeću i sušila je u sušilici i baš sam bila sretna kako je to uspjelo. Ti aparati funkcioniraju većinom tako da ubaciš 3 dolara po 25 centi, kupiš malo praška i omekšivača u automatu pored i to je to, vrlo jednostavno.
U ovo doba pandemije dosta toga se zakompliciralo što se tiče turističkih obilazaka, kao npr. posjeta muzejima. Cijepljeni ne moraju nositi maske, ali djeca od 3. godine već moraju. Mislim da bi to mom sinu totalno pokvarilo doživljaj, da mora nositi masku 2 sata u kontinuitetu.
Nacionalni parkovi
Pored Las Vegasa se nalazi Red Rock Canyon, zaštićeni dio s planinama i šumama i neobičnim crvenim stijenama. Ima i drugačiju klimu od Vegasa iako je udaljen samo pola sata vožnje. Dok smo mi bili izmijenilo se sunce, kiša, grmljavina, i na kraju opet sunce. Usput su došli i vatrogasci i hitna jer je netko upao u kanal, iako je vožnja polagana i nitko ne žuri nego se uživa u krajoliku. Voljela bih da smo duže ostali da malo uđem i istražim te stijene, ali za sve postoji drugi put.
Nakon Las Vegasa krenuli smo prema Arizoni, u gradić Sedonu. Sedona mi se jako svidjela, okružena je crvenim brdima, i podsjeća me na Monument Valley. Sve je nekako minijaturno, u smeđe-zelenim bojama, uklopljeno u prirodu. Čak im i McDonald’s ima zeleni znak da se ne ističe previše, i jedini je druge boje na svijetu. Po Sedoni se puno ljudi vozika u manjim otvorenim vozilima i razgleda, samo uživaju u pogledu. Otišli smo posjetiti kapelicu Sv. Križa koja je ugrađena u stijene, baš je posebna i pruža zadivljujući pogled na brda.
Nakon Sedone smo krenuli u Grand Canyon nacionalni park. Onakav je kakvim smo ga i zamišljali, predivan i ogroman. Pored njega shvatiš koliko si mali i koliko je priroda moćnija. Djeci su se najviše svidjele vjeverice koje skakuću okolo i prilaze tražeći hranu, a usput se daju i maziti. Ja sam se htjela sprijateljiti s jednom, ali ugrizla me za prst, bit će da je bila razočarana nedostatkom hrane. U parku je ograđen dio kojim turisti hodaju, ali može se proći i niže ako se želi uslikati bolja slika, ili istražiti malo udaljeniji dio. Tako da turisti svuda silaze i bauljaju, nerijetko dođe i do nesreća, ili se netko izgubi i ne vrati. Po izlasku iz parka promet se usporio jer su jeleni prelazili cestu, bilo je jako zgodno vidjeti ih izbliza kako zadovoljno jedu.
Page, Arizona
Dva sata vožnje od Grand Canyona nalazi se gradić Page, do kojeg vodi jedna od ljepših cesta u Americi. Surovpješčane dinene koje se izmjenjuju s brdima, prizori kao iz vestern filmova, samo čekaš da Indijanci odnekud dojašu. Oko Pagea su razne prirodne atrakcije: Horsheshoeoe Bend, Antelope kanjoni, Vermilion stijene, u blizini je i jezero Powell i još puno toga zanimljivog.
Antelope kanjon smo obišli prije par godina, sad je nažalost zatvoren, a baš sam htjela da ga kćer vidi. To je nešto prelijepo, gdje možeš uslikati na stotine slika, gdje možeš doći nekoliko puta i svaki put će biti drugačije jer sve ovisi kako svjetlost pada. Pravo čudo, zato i je na hrpi screen savera za kompjutere. Ovaj put smo posjetili Horsheshoeoe Bend, urezani polukružni tok rijeke Colorado koji ima oblik potkove, kao što mu i ime kaže. Kao i druge turističke zanimljivosti ovdje, u vlasništvu je Navajo naroda i ulaz se plaća 10 dolara.
Voziti se po američkim cestama mi je poseban gušt
Većinom ima više traka u oba smjera. Jedino tamo gdje je jako slab promet ima samo jedna. U velikim gradovima kao što je npr. LA, znalo je biti i 8 traka u jednom smjeru, što je grozota ako trebate izaći s auto ceste, a primjetite 500 metara prije. Nema šanse da se prestrojite. Desilo nam se nekoliko puta. Odeš još koji kilometar dalje pa nazad. Imali smo sreće što se tiče gužvi, a znalo ih je biti prestrašnih. Gledali bismo u te kolone automobila koje su stajale kilometrima i čekale da se cesta raščisti. Čak sam rekla mužu da sam uvjerena da je jedan od razloga zašto Ameri voze džipove i pick-upove taj da, ako upadnu u gužvu, mogu sići s ceste i preko trave i neravnina prijeći na onu koja vodi u suprotnom smjeru. Ako ćeš guštati u vožnji, onda samo lagano u desnu traku i svojim tempom voziš. Gorivo je duplo jeftinije nego kod nas tako da to nije preveliki trošak.
Road trip se nastavlja
Nakon Pagea smo krenuli dublje u unutrašnjost. Iduća na redu za posjetiti je bila kuća iz serije Breaking bad, koju smo obožavali gledati. Još je veća fora obići tu kuću kad znaš da ima vlasnicu koja je alergična na turiste. Nalazi se u Albuquerqueu, i ograđena je za razliku od drugih kuća u tom naselju. Ima postavljene kamere i upozorenja tipa Keep out! Kad smo se približili, vlasnica je odmah izašla, viknula nam da idemo i da se ne zaustavljamo. Kažu da joj se cijeli život vrti oko tjeranja turista, da stalno sjedi u garaži i gleda tko prolazi. Mani je to strašno i žalosno.
New Mexico
Idući na redu bio je gradić Roswell, mjesto u blizini kojeg su 1947. navodno sletjeli vanzemaljci. Cijeli gradić živi od sjećanja na taj događaj, posvuda su slike i kipići malih zelenih, iako po onom što sam pročitala u opisu tog događaja, jedino što je rekao čovjek koji ih je vidio bilo je da nisu zeleni.
U državi New Mexico, iako na internetu piše drugačije, i dalje zbog korone ne rade bazeni u hotelima. I kad nakon 4 -5 sati vožnje stignemo na odredište, djeci to baš bude razočarenje. Ali tako je kako je, onda tražimo druge načine zabave.
Texas
Poslije Roswella smo krenuli prema Teksasu. To je država koja me je najviše dosad iznenadila jer o njoj nisam ništa istraživala, samo sam zamišljala da tu žive ljudi opsjednuti velikim autima i oružjem. Dočekali su me gradovi tako lijepo posloženi i uredni, pravilni drvoredi i puno cvijeća, ma sve mi se tamo svidjelo. Prespavali smo u gradiću Plano, malo iznad Dallasa. Nisam ni znala da je to grad koji je 2007. proglašen najbogatijim u SAD-u, s najviše prihoda po glavi stanovnika. Sve je tako ljupko, ma pravo mjesto za curu poput mene.
U Dallasu se može posjetiti nekoliko vrhunskih muzeja, npr. Perot Museum of Nature and Science gdje možete vidjeti rekonstruirane dinosaure, provjeriti jeste li brži od T-Rexa i osjetiti kako izgleda potres. Dallas isto tako ima jedan od najljepših botaničkih vrtova na svijetu, Dallas Arboretum And Botanical Garden, koji se proteže na čak 27 ha. Nakon Dallasa zaputili smo se prema Houstonu. Samo smo prošli kroz grad i malo obišli Space Center. Nakon par minuta vožnje prema jugu stigne se u Kemah zabavni park, gdje na manjem prostoru imaju sve važnije roller coastere te ferris wheel.
Politika
Amerikanci su dosta podijeljeni između Trumpa i Bidena. Svatko, naravno ima svoje razloge. Mene politika ne zanima. Prihvaćam sve ljude bez obzira na boju kože, vjeru ili nacionalnost. Bitno da je čovjek karakterno dobar. Svima bih dozvolila da si traže bolje mjesto za život, ali samo ako će poštovati zakone države u koju su došli, ako će se truditi da imaju pozitivan utjecaj na sredinu gdje su doselili.
Trumpovci su ljuti na Bidena zato što pušta toliko migranata da prelaze južnu granicu. Kažu da tu ima dosta kriminalaca i da to nema smisla. Jedan policajac se žalio kako mu je užasno teško na poslu otkad su počeli prosvjedi za prava crnaca, da dok nekog privodi svi snimaju i slikaju te mu tako najmanja pogreška u proceduri može zagorčati život. Kaže da im je Trump povećao plaće i više ih uvažavao, za razliku od Bidena. Demokrati pak Trumpa doživljavaju kao klauna. Kažu da neka se on drži svog poslovnog carstva, a politiku prepusti pametnijima od sebe. U dijelovima SAD-a gdje su se kulture izmiješale i ima rasa svih boja, tamo ide potpora Bidenu. Prevelika je to država da bi se sve gledalo crno-bijelo.
Lousiana
Nakon Teksasa došao je red na Louisianu gdje sam se najviše veselila obilasku Global Wildlife centra blizu New Orleansa, točnije u gradiću Folsom. To je jedan od najvećih rezervata u Americi gdje životinje slobodno hodaju na prostoru od 360 ha. Tu se nalazi oko 3500 egzotičnih i ugroženih životinja iz cijelog svijeta.
Djeca nisu ni znala što ih očekuje i bilo im je fenomenalno. Vozili smo se u otvorenom vlakiću, naoružani kukuruzom za hranjenje, i svakih par minuta kad je vlakić stao, hranili životinje koje su nam prilazile. Namjestile bi usta tako da im kukuruz upada unutra, a neke su i ogromnim jezicima grabile iz čaše. Bilo je tu žirafa, antilopi, zebri, jelena, deva – ma divota.
Louisiana je posebna po stotinama kilometara cesta koje se protežu iznad močvara, uvijek se zapitam kako se i koliko dugo to gradilo. New Orleans je isto okružen takvim cestama i vrlo je neobičan grad. Njegov centar je Francuska četvrt, poznata po barovima i noćnim klubovima. Ulica koju turisti najviše obilaze zove se Bourbon street. New Orleans je kolijevka američkog jazza i sve je tamo tako opušteno i umjetnički. Čuje se glazba na ulicama, kroz sparinu se osjeti miris alkohola i marihuane, kuće su specifično građene s puno željeznih ograda i ukrasa.
Istočno od New Orleansa, udaljene sat vremena vožnje nalaze se plantaže. Sjećaju nas na neko drugo vrijeme kad su robovi radili na poljima, a gazde bijelci živjeli na visokoj nozi. Obišli smo Evergreen plantažu na kojoj je sniman Tarantinov film Django unchained, zatim Oak Alley plantažu koja prema ulici ima dugačke redove hrastova isprepletenih grana koji čine zeleni tunel, nešto genijalno. Usput nam je bila i plantaža Whitney, i jako puno zgodnih rančeva i kućica od kojih neke imaju i nosače, vjerojatno da se zaštite od čestih poplava.
Sunshine State – Florida
I napokon smo se zaputili sprema Floridi. Bio je Dan nezavisnosti – 4th July. Krenuli smo kroz državu Mississippi do grada Biloxija. Na samom jugu je komadić Alabame. Prošli smo pored gradića Mobile i USS Alabama Battleship Memorial parka gdje se nalazi ratni brod iz Drugog svjetskog rata. Cilj je bio grad Pensacola koji ima divne plaže. More je bilo toplo i relativno čisto. Ljudi su se okupljali iščekujući praznik. Već su se polako čule petarde. Gomila Amerikanaca je u grupicama boravila na plaži pod šatorima s pićem napunjenim hladnjacima. Ovo područje je krasno, ima nekoliko desetaka kilometara plaža i gradića. Teško je i odlučiti gdje se zaustaviti.
Kako smo sve više ulazili na Floridu, tako su jačala upozorenja o tropskoj oluji, negdje su govorili i o uraganu. Ali nismo se nešto s tim opterećivali, još smo uvijek bili daleko na sjeveru, a oluja je tek krenula na Keysima. Smjestili smo se blizu Tampe, u gradić Palm Harbor. Tu ima jedan hotel kojeg smo otkrili prije nekoliko godina, i od tada mu se vraćamo. Smješten je u prirodi, hotelske zgradice su odvojene i između su golf tereni i nekoliko bazena. Na glavnom bazenu smo opet upoznali našeg čovjeka, Bosanca koji je u SAD-u 20-ak godina. Famozno mi je kad sretnemo nekog s Balkana, odmah počinje razgovor i družimo se kao da se znamo godinama.
Plaže Floride
Palm Harbor je blizu Clearwatera i Saint Petersburga, turističkih mjesta gdje se nalaze jedne od najljepših plaža u SAD-u. Sve je uređeno i čisto, a cijeli Saint Petersburg je oslikan muralima, bilo da je to na raskrižjima, molovima ili fasadama. Odmah ispod grada se nalazi Fort De Soto park i njegova sjeverna plaža je izvrstan izbor za provesti popodne. Mekani bijeli pijesak, čisto more i u blizini opreme za roštilj i izlete. Ima dijelova gdje se parkiraju brodice i pored njih ljudi stoje ili sjede u moru s pićem u ruci.
Kad smo prije par godina prvi put došli na Floridu, šokirali smo se koliko ima iguana. Slobodno šeću parkovima, penju se na palme, borave na hotelskim bazenima. Može se desiti da si na ležaljci na bazenu, a sa svake strane ti iguana mirno leži. I dalje mi je to čista egzotika i nikako da se naviknem. Djeca isto tako, mislim da se ne mogu opustiti niti trčkarati kako bi željeli kad ih vide u blizini.
Miami
Zadnje dane našeg putovanja smo proveli u Miamiju. Taj grad mi je uz New York i Las Vegas, mjesto koje se obavezno mora vidjeti u Americi. Ovdje se susreću brojne kulture i jak je utjecaj Latinoamerikanaca i karipskih otočana, tako da mnogi govore španjolski i haićanski jezik. Čak su oznake u nekim shoping centrima (Dolphin Mall) na engleskom i španjolskom. U gradu su snimljeni mnogi filmovi, neki od njih su Svi su ludi za Mary, Zločesti dečki, Istinite laži, neki filmovi Jamesa Bonda. Ceste Miamija na puno mjesta prelaze vodu, prolaze pored otočića gdje su kuće slavnih (otoci Venetian, Star, Palm i Hibiscus), pored stajališta kruzera.
U samom gradu ima mnogo toga za vidjeti, od četvrti Little Havana, nekoliko akvarija i parkova Wynwood zidova i tog cijelog kvarta koji je iscrtan crtežima i grafitima. Mnoštvo turista ide i na obilaske brodom i helikopterom, ili na izlete do nacionalnog parka Everglades i na sam jug do Key Westa. S obzirom da ovaj grad zovu The Magic City, najviše posjetitelja se ovdje dolazi zabaviti, noćni život je izuzetno bogat i raznolik. Mi smo pronašli restoran Rakija grill, gdje se mogu pojesti naši specijaliteti npr ćevapisuđukicece te može se popiti dobra rakija, a uz to cijelo vrijeme sviraju stari hitovi Bijelog dugmeta i Crvene jabuke. Stolnjaci su u crveno-bijelim kvadratićima, nemaju nikakve veze s američkim stilom i dizajnom. Cijene su, naravno njihove, tako da za dvijKaradžordževeve šnicle i četiri pića platiš skoro 100 dolara. Amerika je za naše pojmove skupa, ali njihov standard je takav i oni si svašta mogu priuštiti, većinom jedu vani i puno izlaze.
Zabavni parkovi
Na Floridi ima puno zabavnih i vodenih parkova (SeaWorld, Aquatica, nekoliko Disney parkova Univrsalal studija itd.) gdje su ulaznice od 70-ak dolara naviše po osobi. Treba tražiti popuste, ili recimo mi smo u Rapids vodenom parku uzeli jeftinije karte jer smo odabrali da dođemo u 16 sati i budemo do 19. Obično je našim klincima uvijek dosta 3 sata takve zabave pa zašto ne iskoristiti tu opciju. Lokalci si kupe godišnje karte i to je najisplativije, ako žive blizu mogu otići svaki vikend.
Eto, ovo je moj osvrt na putovanje, malo sam vam ispričala gdje smo bili i što je meni bilo najzanimljivije. Znam da svi imaju drugačiji ukus, i možda bi obilazili druge stvari, i to je u redu. Poanta svega je – ljudi putujte! Svijet je divna lopta šarena, treba upoznati druge kulture i stvoriti širu sliku o onome što je dobro i važno.
Sve vas volim i pozdravljam, Petra Lamut.
Posjetite naš YouTube kanal. Pretplati se na TIK TOK.
Uključite se u naše grupe na Fejsu: Vodič po najljepšim skijalištima, Savjetnik za putovanja Travel Advisor, Savjetnik za putovanja Europom i Savjetnik za putovanja Hrvatska.
