Sarajevo – upoznavanje skrivenih kutaka i duše regije
Sarajevo upoznavanje je bio projekt. Putovali smo vlakom gotovo 9 sati, dok se busom dođe za 5 i pol. Odluka je pala na vlak prije svega zbog udobnosti. Gužve na toj relaciji gotovo da i nema pa je zanimljivo spomenuti da je na našem krajnjem odredištu, u Sarajevu, izašlo samo sedmero putnika. Pretpostavljam da je zbog toga ta linija ukinuta vrlo brzo nakon našeg putovanja tako da smo imali tu privilegiju biti jedni od zadnjih putnika koji su putovali tom linijom. Kako se za Finsku kaže da je “zemlja tisuću jezera”, tako se i za BiH može reći da je zemlja tisuću rijeka jer smo tijekom vožnje, cijelim putem, mogli vidjeli kako je ispresijecana rijekama, potocima, utocima i svim mogućim malim i velikim tekućicama.
Sarajevo – grad koji kulturno i kulinarski spaja zapad i istok.
Urbanistički, grad je zanimljiv jer nije širen u krug kao većina gradova, već s istoka na zapad. Na istoku grada se nalazi Baščaršija odmah podno brda i od tuda se sarajevski kvartovi prelijevaju u smjeru zapada jedan za drugim: Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad.
Od znamenitosti u užem centru Sarajeva preporučujem predivnu rijeku Miljacku s desetak kratkih mostova od kojih je svaki drugačijeg izgleda, katoličke crkve i minarete (najljepši su oni kod Careve džamije te kod Gazi Husrev-begove džamije) koji se arhitektonski nadopunjuju po cijelom gradu. Najupečatljiviji trenutak mog boravka u Sarajevu (osim hrane, naravno) dogodio se u jednoj od mnogih šetnji baš tim dijelom Sarajeva. Prolazeći ispred Gazi Husrev-begove džamije, zaustavili smo se posvjedočiti tom nezaboravnom trenutku kada je imam s vrha minareta počeo svoj predivni dugi poziv na molitvu koji je djelovao kao melankolična pjesma. U tom trenutku poletjelo je, rekao bih stotinu golubova s “balkona” minareta gdje su se, pretpostavljam skrivali. Činilo se kao da je vrijeme stalo…
Kultna ćevabdžinica “Željo” je osim kulinarskog, bila zanimljiva i s poduzetničkog aspekta u kojem se vrlo dobro može promatrati jedan vid ekonomičnog poslovanja koji bi dobro poslužio kao terenska nastava za studente ekonomije prve godine. Naime, ponuda u ćevabdžinici je vrlo oskudna i uska te je koncentrirana samo na onaj proizvod koji se masovno prodaje (ćevapi i suđukica te kao prilog kajmak). Tako je, vjerujem, učinjena visoka razina specijalizacije koja je nužna zbog ogromne gužve prisutne baš u toj ćevabdžinici. Pretpostavljam da time štede vrijeme pri pripremi jela i izvlače maksimum na produktivnosti.
E sad, slastičarne su prema mom mišljenju najposebniji dio Sarajeva. Definitivno, ponuda im je izvan svih okvira te takve vrste kolača i slastica ne možete tako lako pronaći u ostatku regije. Slastičarne koje vrijedi posjetiti su “Carigrad” i “Egipat”, a neke od slastica koje su mi najviše ostale urezane u sjećanje su tufahije, čokoladne bombe, kokos salame, šampite, hurmašice, tulumbe, Jaffa i Rafaelo torte, kadaif, razne vrste rahat lokuma i baklava (od pistacija, lješnjaka, čokolada-pistacija i nutelline,) te vrlo dobar zimski sladoled. Što se tiče sarajevskih slastica, moram napomenuti da su moje suputnice imale ozbiljnih prigovora na pretjeranu slatkoću, no meni generalno nije smetalo, osim možda u šampiti i tulumbi.
Uostalom, slastice i jesu to što jesu jer imaju šećera, zar ne? Od slastica kao odlične izdvajam tufahije (koje okusom vrlo podsjećaju na štrudlu od jabuka), kokos salame te legendarne baklave. Sarajevo upoznavanje protiće kroz hranu.
U buregdžinicama ponuda bureka ne postoji u standardiziranim mjerama za veličinu već po njihovoj valuti, tj. markama. Tako da se ne može tražiti mali, srednji ili veliki burek nego burek za 1, 2, 3 ili više marki. Vrlo simpatično! Toplo preporučujem zeljanicu u koju se izvorno ne stavlja zelje već špinat. Kad smo već kod marki, prije puta u Sarajevo nemojte gubiti vrijeme na obilaske raznih mjenjačnica u potrazi za konvertibilnim markama nego odmah posjetite onu u Importanne centru jer jedino ta mjenjačnica u Zagrebu ima dovoljnu količinu te valute.
Od ostatka ponude izdvajam još: odličnu cut pizzu s goveđom kobasicom suđukicom u pizzeriji “Merak” na Ferhadiji, čimbur (mljevenu govedinu u kajgani) u bistrou “Klopa”, vrlo autohtoni restoran Barhana na Baščaršiji (jeo bosanski lonac s kojim nisam ostao oduševljen, previše podsjeća na običnu goveđu juhicu) te simpatični “Cakum Pakum”, koji inače vrlo dobro kotira na TripAdvisoru te u ponudi jako ističe svoju ponudu palačinki koja nije opravdala očekivanja.
Gdje pojesti ćevape noću?
Trećeg dana navečer, nakon završenog stand-up showa, ostavio sam svoje društvo i odlučio se sam, praznog želuca, uputiti u malu potragu za ćevabdžinicom da još jednom prije povratka u Zagreb pojedem te nadaleko poznate sarajevske ćevape. Tražeći po noći, potpuno sam po čitavoj Baščaršiji te pitajući usputne prolaznike koji mi nisu baš davali optimistične izjave o radu ijedne ćevabdžinice u te kasne večernje sate (između 23 h i ponoći), napokon sam nakon 20-minutnog traženja naišao na svoj “El Dorado” s južne strane Gazi Husrev-begove džamije te je moja potraga za tu noć bila završena! Ćevabdžinica “Specijal” koja se odlikuje pravom domaćom opuštenom atmosferom te prema riječima djelatnika gotovo jedina radi cijelu noć pružila mi je zadovoljstvo u vidu sočnih sarajevskih ćevapa s lepinjom i lukom. Djelatnik koji je bio vrlo uslužan s obzirom na kasne večernje sate i gledanje filma “Gas do daske” s Jackie Chanom i Chris Tuckerom u glavnim ulogama za vrijeme jela odlično su mi “sjeli” za kraj tog dana. Neprocjenjivo!
Skrećem pozornost na još dva lokala za popodnevnu kavicu ili čaj. Prvi je “Zlatna ribica”, definitivno broj jedan autohtono mjesto za popodnevno druženje! Iako možda prekičast, vrlo je lijepo uređen s tisuću detalja te s vrlo simpatičnom domaćicom. Obavezno posjetite i neku od kultnih nargilana kao što je “Ćeif”, vrlo autohtono odredište s pogledom na Baščaršiju s gornjeg kata.
S obzirom na to da je Sarajevo beef destination, sarajevska Gradska tržnica je kao raj za konzumente nemasnih goveđih proizvoda, kao što je uostalom i moja malenkost. Sarajlije jako cijene svoje mesne proizvode tako da cjenovno nisu ništa jeftinije nego u zagrebačkim mesnicama. Bez obzira na cijenu, toplo preporučujem goveđi pršut i suđukicu!
Pri kupnji kolača “za doma” preporučujem da izbjegavate razvikane slastičarne smještene na samoj Baščaršiji te skrenete koju uličicu sa strane gdje ćete pronaći zasigurno jeftinije, a opet vrlo kvalitetne proizvode. U slastičarnama na kraju Baščaršije je moguće za samo 19 konvertibilnih maraka (što je nekih 70-tak kuna) kupiti 1 kg raznih sarajevskih slastica. Sarajevo je grad za upoznavanje.
Posjetite naš YouTube kanal.
