Razmišljao sam što i kako napisati članak o posjeti Libiji u veljače 2026.
Čini mi se da je uz samu želju odlaska u tu zemlju možda potrebno znati prije svega dvije stvari. Polazim od sebe prvo me zanimala logistika, a tek onda sam počeo razmišljati što se sve može obići i kakav itinerer me čeka tamo.
Kao mali uvod iz mog osobnog iskustva na temu Libije mi prvo pada na pamet neuspješni ili točnije nesretni pokušaj odlazak u tu zemlju tamo davne 2011. Cura i ja smo uplatili kruz Costa Crociere koji je imao tzv port of call u Tripoliju i uplatili smo izlet u Leptis Magni. No par dana prije puta Costa otkazuje Tripoli (dok sve druge luke ostaju u itinereru) radi politike u toj zemlji pa sam godinama imao Libiju kao nešto nesuđeno. No sada je riješena na puno kvalitetniji način umjesto 24 h port of call-a imao sam prilike osjetiti je sedam dana.
Pa krenimo na logistiku. Kako su FB grupe jako korisne osim domaće meni najdraže ‘Savjetnik za putovanja’ volim i stranu ‘Every Passport Stamped’. Te dvije uglavnom koristim i na par mojih objava sam dobio kontakt tek par ljudi koji su bili nedavno. Vjerojatno postoje još neki koji su išli, no Libija nije već godinama meta turista. Jedan stranac mi se javio da je išao u samostalnom aranžmanu, ali da misli da se tako više ne može i ubrzo sam i ja dobio razne potvrde pa i od ljudi u Libiji da kako mi tvrde od kraja 2023 viza se samo izdaje uz posredovanje ovlaštene agencije.
Ja sam kratko pokušavao nešto preko ambasade u Zagrebu, ali od njih nema baš koristi pa sam odmah prihvatio pravila igre i tražio agenciju i ponudu. Jednog vozača mi je jedan putnik preporučio i nakon par razgovora me uvjerio da je on taj pravi za mene. Od njega sam dobio ponudu i u svojoj glavi sam prihvatio cijenu. Nisam pitao za ponude od drugih nego sam se odmah odlučio za njega. Ušao sam u Libiju preko kopnene granice Dehiba Wazin (Tunis), a izašao preko Ra’s Ajdir granice (opet Tunis). Mnogi su mi rekli da te granice nisu pouzdane da su zatvorene. U mojem slučaju su bile otvorene uz isprintanu e-vizu sam ušao u Libiju na moje zadovoljstvo. Vozač me čekao i bio uz mene unutar Libije 24/7 svih 7 dana.
Svaki dan putovanja se tjednima prije mora odobriti od libijske vlasti. Sve se mora znati: gdje idemo, gdje spavamo i što radimo. Policija je na svakoj od lokacija koje posjećujemo s papirologijom i provjerama. Svih sedam dana osim vozača s nama u autu je još jedan Libijac radi sigurnosti. Obojici plaćam hotel, hranu itd oni su uz mene 24/7 brinu oko logistike, sigurnosti, te da ima hrane i tekućine dovoljno u svakom trenutku. Moj vozač ima odgovor na svako moje pitanje, ali za svaku posjetu angažiran je i lokalni vodič.
Inače putujem vlastitim autom po raznim destinacijama, ali za Libiju to bi bila nepotrebna komplikacija. Nije neizvedivo, ali mi vozač kaže da su neke Talijane držali tri dana na granici, jer su došli svojim autom. Koliko god želim voziti svoj auto pa i u Libiji ovaj put sam to prekrižio. Drugi dio vezan za itinerer vjerojatno ljude više zanima. Tu bih išao dan po dan.
Nakon relativno prazne granice Dehiba Wazin pješice prelazim međugranični prostor kao jedini putnik na granici, a s druge strane stoji samo jedan čovjek i to je moj vozač. Sjedam u njegov terenac i krećemo na večeru u Nalut i u tamošnji hotel. Večera je u berberskoj kući. Jede se na podu. Na meniju je meso od deve, riža uz puno voća i datulja kao desert. Da ne ponavljam dva puta, svih sedam dana sam jeo jako ukusnu hranu. Svaki restoran je bio ili berberska kuća u pustinji ili tradicionalna kuhinja. Nikakve pizze i slična hrana.
Nalut ima staru tvrđavu koju smo obilazili s lijepim pogledao. U njoj su rupe poput malih skladišta u kojima su ljudi davno čuvali hranu, maslinovo ulje i sl.
Idući dan vozimo u posjet najvećoj atrakciji po meni Ghadamès.
U Ghadamèsu smo bili smješteni u lijep hotel i potom otišli na ručak u berbersku kuću unutar UNESCO starog grada Ghadamèsa. Vlasnik te kuće nam je servirao tradicionalni ručak kod sebe doma i nakon ručka je bio naš vodič po starom gradu koji jednostavno fascinira. Slike grada iz zraka (iz priloga) s dronom pokazuju Ghadamès. Te slike je napravio moj vozač, te nisu skinute s interneta. Grad me podsjeća malo na Ghardaiju u Alžiru. Jedinstven je po krovovima i datira prije jako puno godina.
Terencom smo otišli u pustinju tek par kilometara od tromeđe Libije-Alžira-Tunisa, te mi je vozač sve objasnio da je tu ruta noćnih krijumčarenja svega i svačega. Nadalje stižemo na pustinjske dine gdje smo imali nekoliko slaloma i spusta pa se vratili na najvišu dinu. Sjedeći na vrhu dine smo čekali zalazak sunca uz kuhanje čaja i pravljenje kruha na vatri.
Idući dan vožnja ka Tripoliju te stajemo na tri mjesta.
Prvo Gasr Al-Haj to je isto tzv spremište s rupama gdje su nekada ljudi držali hranu i maslinovo ulje. Kako je počeo Ramazan jedva smo uspjeli doći do čovjeka da nam otvori tu građevinu da možemo ući. Može se popesti dosta visoko i hodati po uskom rubu te zavući se u gornju etažu tih spremišta. Iduća dvije stanice su bile Atqorbost koji pruža lijepi pogled, malu džamiju i staru prešaonu maslinovog ulja.
U toj uljari prešu su gurali deve ili konji. Kaže vodič nakon 2-3 g deva se mijenja. Te odlazak u Garyan u još jednu berbersku kuću. Napokon stižemo u Tripoli glavni grad. Moja dva Libijca već su krenula privikavanje na Ramazan pa su preko dana mrtvi umorni. Malo se priča od umora, ja im nudim da odu spavati u hotel. Oni kažu ne treba, a u sebi si misle da još izdrže zadnja dva dan i odu na odmor, jer u Ramazanu uglavnom ne rade turističke ture.
U Tripoliju smo obilazili stari grad ta zadnja dva dana.
Nažalost nije radio Nacionalni muzej koji se nedavno otvorio nakon 2011, ali srećom po gradu su minimalne gužve u prometu, jer je Ramazan pa je puno toga zatvoreno. U centru ima jedna ulica gdje se na crno mijenjaju dolari/euri za dinare. Jako puno ljudi su tamo i dok se malo gleda na tisuće dolara ljudi drže u ruci. Štoviše novci se nose u tačkama i koferima, te nikome ne pada na pamet ići u pljačku. Nadalje radi Ramazana samo tri restorana su otvoreni iza 19 h u tako velikom gradu. Mi smo išli tamo na večeru, a moji Libijci su bili presretni da napokon jedu. Uzeli bi i hranu za mene za van koju bih si ja u hotelu drugi dan podgrijao, te pojeo do podne i onda smo išli jedan dan u Leptis Magnu, a drugi dan u Sabrathu.
To su stari rimski gradovi te velike UNESCO atrakcije koje svakako treba posjetiti. Prilikom posjeta tim lokacijama sam bio jedini turista. Sve je pusto, nema žive duše. Do 2011 je bilo tura, no nakon pada onog režima sve je pusto. Libijci drže do tih UNESCO spomenika u pravilu, ali vodič mi pokazuju puno uništenih spomenika gdje su krijumčari odrezali komade stupova ili mramora i prodavali na crno. Granica Ra’s Jadir je krcata tuniškim švercerima gorivom u starim raspalim autima. Ima ih na stotine u nadi da prošvercaju gorivo u kanistrima i onda u Tunisu prodaju gorivo na crno. U Tunisu je oko 2 dinara litra (60-70 centi) dok u Libiji je svega u centima 1 litra.
Za kraj oko sigurnosti. Moj vozač je dugo godina radio u vojsci i osiguranju za državne službe.
U ratu s ISIS-om je bio teško ranjen. Maknuo se iz te djelatnosti zadnjih godina i u toku vožnje mi je puno pričao o politici. Neću puno ulaziti u tu priču. Libija je relativno sigurna. Prije sedam mjeseci on je spašavao osobu u toku jakih pucanja u Tripoliju koju je isto vozio kao i mene. Kaže da je bila jako napeta situaciju. Jedva ju je uspio izvući iz hotela i uz pomoć hitne pomoći prebaciti u Misratu od kud je ta osoba avionom otišla u Egipat. Poruka je da se može uvijek nešto zakomplicirati, ali šanse za to su po meni ipak male i svima bih preporučio ovu destinaciju!
Tekst i fotke: Josip Petrokov
Travel Advisor – vodič po skijalištima
Posjetite naš YouTube kanal. Pretplati se na TIK TOK.
Uključite se u naše grupe na Fejsu: Vodič po najljepšim skijalištima, Savjetnik za putovanja Travel Advisor, Savjetnik za putovanja Europom i Savjetnik za putovanja Hrvatska.
Što vidjeti u Marrakechu: najbolje atrakcije i plan putovanja za 3 dana
