Sličnosti s pričama iz različitih razdoblja je teško previdjeti.
Ep o Gilgamešu, zapisan oko 1200. godine prije Krista, govori o Utnapištimu, čovjeku koji je preživio veliki potop i koji je bio izravni nasljednik Ziusudre u drevnoj mezopotamskoj pripovjedačkoj tradiciji. Knjiga Postanka, sastavljena stoljećima poslije, donosi nam priču o Noi.
Tri verzije istoga drevnog sjećanja, koje potječu iz iste riječne doline.
Glinena pločica stara 3700 godina, koja je danas ponovno u središtu pozornosti javnosti, pripada upravo toj obitelji tekstova. Ona nas podsjeća da priče koje danas često povezujemo s Biblijom imaju mnogo starije korijene. Njihovi počeci sežu u davnu prošlost, do ognjišta i okupljanja stanovnika mezopotamskih gradova čija imena većini ljudi danas nisu poznata.
Veliki potop: priča koja je povezala Mezopotamiju i Bibliju
Prije nego što je priča o Noi postala dijelom biblijske tradicije, slična pripovijest o katastrofalnom potopu već je tisućljećima kružila drevnom Mezopotamijom. Zapisi na glinenim pločicama otkrivaju nam svijet u kojem su ljudi pokušavali objasniti razorne prirodne događaje, odnos čovjeka i bogova te mogućnost novog početka nakon uništenja.
U središtu jedne od najstarijih verzija nalazi se Ziusudra, junak sumerske predaje koji je preživio veliki potop. U kasnijoj babilonskoj književnosti pojavljuje se Utnapištim, poznat iz Epa o Gilgamešu. Prema toj priči, bogovi su odlučili uništiti čovječanstvo velikom poplavom, ali je Utnapištim upozoren na nadolazeću katastrofu. Izgradio je brod, ukrcao obitelj i živa bića te tako preživio uništenje.
Stoljećima poslije, sličan motiv pojavljuje se u biblijskoj priči o Noi, kojemu Bog nalaže da sagradi arku i spasi svoju obitelj i životinje od potopa.
Jesu li sve tri priče nastale iz istog sjećanja?
Sličnosti između tih pripovijesti doista su upečatljive: upozorenje na katastrofu, gradnja velikog plovila, spašavanje života i obnova svijeta nakon povlačenja vode. Ipak, povjesničari i stručnjaci za drevne tekstove upozoravaju da nije moguće sa sigurnošću tvrditi kako sve tri priče potječu iz jednog konkretnog povijesnog događaja. Vjerojatnije je da su se predaje prenosile, mijenjale i prilagođavale različitim kulturama tijekom mnogih stoljeća.
Posebno je zanimljiva glinena pločica stara približno 3700 godina, koja pripada mezopotamskoj tradiciji pripovijedanja o potopu. Takvi su zapisi dragocjeni jer pokazuju koliko su stare priče koje danas povezujemo s biblijskom tradicijom.
Glinene pločice koje mijenjaju naše razumijevanje prošlosti
Mezopotamija, područje između rijeka Tigrisa i Eufrata, bila je jedno od najvažnijih središta razvoja prvih gradova, pisma i književnosti. Ondje su pisari na glinenim pločicama bilježili mitove, zakone, molitve, trgovačke poslove i priče koje su se prenosile generacijama.
Upravo zahvaljujući tim zapisima danas možemo pratiti kako su drevne civilizacije razumijevale svijet oko sebe. Priča o velikom potopu nije samo pripovijest o razornoj vodi, nego i svjedočanstvo o ljudskoj potrebi da se objasne katastrofe, sačuva sjećanje i pronađe smisao u obnovi života.
Možda je upravo zato motiv potopa preživio tisućljeća. Od sumerskih predaja Ziusudre, preko Epa o Gilgamešu, do biblijske priče o Noi, on nas podsjeća da su različite civilizacije, unatoč vremenskoj i kulturnoj udaljenosti, postavljale ista temeljna pitanja o životu, smrti i opstanku čovječanstva.
Pretplatite se na TikTok i naš YouTube
Uključite se u naše grupe na Fejsu: Vodič po najljepšim skijalištima, Savjetnik za putovanja Travel Advisor, Savjetnik za putovanja Europom i Savjetnik za putovanja Hrvatska.
Tradicionalna indijska medicina stara 5000 godina: gdje je najbolje?
