„Nadam se da ste dobro skijali…“ – pitala je stjuardesa Austrian Airlinesa kada smo u Beču ulazili u zrakoplov za Moskvu, odjeveni u prepoznatljive zimske jakne s oznakama Croski. „Ne, tek idemo skijati.“ – odgovorili smo joj, na što je uslijedila potpuno iskrena i urnebesna reakcija ljubazne domaćice leta: „Skijanje u Rusiji? Pa zašto, pobogu?“.

Zašto skijanje u Rusiji?

Reakcija Austrijanke bila je potpuno logična. Tko bi pri zdravoj pameti, uz fantastična skijališta u toj zemlji – a da ne spominjemo na stotine izvrsnih i desetke gotovo savršenih skijališta na tek tisuću kilometara širokom prostoru od Austrije, preko Italije i Švicarske, pa do Francuske – letio skijati u Rusiju.  Naš je motiv bio ipak logičan: cilj putovanja bila su skijališta korištena na zimskim olimpijskim igrama održanim 2014. godine u Sočiju, a razlog nastup na novinarskom prvenstvu svijeta, već 67. po redu. Ili, preciznije, krenuli smo u skijaški centar Roza Hutor čija je povijest i više nego zanimljiva.

Naime, ruski multimilijarder Vladimir Potanin, sedmi najbogatiji Rus, odlučio je tamo početkom ovog tisućljeća uložiti 2,5 milijardi svog osobnog novca u skijalište smješteno u brdima 40-tak kilometara udaljenim od Sochija. Ideja mu je, legenda kaže, pala na pamet tijekom skijanja s Vladimirom Putinom u Austriji.

Olimpijske igre u kući seljaka

Međutim, nekoliko godina kasnije upravo je Putin inicirao ideju o kandidaturi Sochija za domaćinstvo zimskih Olimpijskih igara, a plan o ekskluzivnom skijalištu pokraj sela Rosa Hutor (hutor, inače, na ruskom znači seoce, dok je Rosa prezime lugara koji je živio tamo još za vrijeme carske Rusije) naglo je trebalo promijeniti. Iz malog i ekskluzivnog izraslo je manje ekskluzivno, ali golemo skijalište. Ili bolje rečeno, pravi skijaški „resort“ koji gotovo da nema usporedbe u Europi. Ići na skijanje u Rusiji odjednom postalo je normalno.

Roza Hutor je pravi mali grad, s fenomenalnih hotelima (Radisson, Hilton, Golden Tulip…), tisućama apartmana, na desetinama ako ne i stotinama restorana i barova, nekoliko  kasina te dućanima s najekskluzivnijom robom. Nakon skijanja na jednom od tri skijališta do kojih iz grada vozi čak pet gondola, možete se počastiti odjećom iz Prade, Cartierovim nakitom, Rolexovim satom ili jednostavno kupiti neku torbu iz kolekcije Luis Vouiton. Ima tu, naravno, i one jeftiniji robe za „običan“ puk, međutim ekskluzivnost po ruskim kriterijima se podrazumijeva.

Kakve su cijene?

Mi smo, inače, bilo smješteni u velikom naselju pokraj samog, inače najvišeg skijališta imena Rosa, čiji je start na 1170, a najviši vrh na 2320 metara. Jednodnevni ski-pass košta 2950 rubalja, odnosno 315 kuna, dok je onaj 6-dnevni 14,700 rubalja, odnosno 1570 kuna što zaista nije previše. Preskupo nije niti ništa ostalo na samom brdu. Rusko je pivo moguće kupiti već za 190 rubalja (20 kuna), a kompletan ručak će vas koštati između 750 i 1000 rubalja (80 i 110 kuna). U usporedbi s nama bliskim skijalištima u Austriji ili Italiji, vrlo povoljno.

Infrastruktura na stazi je samo korektna: velikom, središnjem objektu na dnu skijališta nalazi se ogroman restoran, posuđivanje i servis skija, dućan sa sportskom robom i još neki drugi sadržaji. Međutim, samo jedan servis daleko je premalo za broj skijaša.

Skijanje u Rusiji nije za one nježnog duha

Same su staze i više nego korektne, iako se ne mogu uspoređivati s vrhunskim skijalištima u Europi. Očigledno je kako je bilo nepreciznosti pri projektiranju, pa su spojnice preuske, izlasci s liftova premali i slično. Međutim, ima krasnih staza, a da Rusi malo bolje skijaju i ne predstavljaju ljudske projektile izvan kontrole, bila bi to pjesma. Jedna zanimljivost: skijajući možete doći do granice s Abhazijom, samoproglašenom samostalnoj zemljom koja ne priznaje suverenitet Gruzije. Rusi su je priznali, jedni među rijetkima, ali se granica ipak ne smije prijeći.

Što se smještaja tiče, na samom brdu dostupni su hoteli s 3 ili 4 zvjezdice, svi redom krasno opremljeni, a mnogi i s „Spa“ dijelom. Cijene su smještaja sjajne: noćenje za dvoje s vrhunskim doručkom koštati će vas svega 68 eura.

Što je blizu?

Zanimljivo, ali nije pretjerana niti cijena koju treba platiti za dolazak do Roze Hutor. Gradovi u regiji vrlo su dobro povezani s Moskvom ili Istanbulom ili izravnim ili kvalitetnim letovima s presjedanjem, a od tamo prema zračnoj luci Adler u Sočiju leti se više puta u jednom satu. Mi smo letjeli do Moskve, zračne luke Domededovo i nazad, za svega 200-njak eura, a od Moskve do Sočija tarifa je gotovo jedinstvena tijekom cijelog dana: 95 eura u oba smjera. 

Da zaključimo: ako vam je do prave skijaške avanture na neuobičajenom mjestu, a ipak želite imati vrhunski luksuz i kvalitetno skijanje i to sve za razuman novac, skijanje u Rusiji predstavlja odličnu te financijski lako izdrživu opciju. Probajte, nećete požaliti.

 Ovaj predivan tekst za Travel Advisor je napisao Darin Janković.