Tri tjedna, nekoliko gradova, jedna država – MEXICO Cabrones!
Ciudad de Mexico – Teotihuacan – Cancun – Isla de Mujeres
Kad ljudima kažeš da ideš u Mexico, i to solo, sigurno ne očekuješ da baš svatko vrisne “joj, blago ti se”, ali lavina negativnih komentara bila je jednaka onoj kao da sam upravo rekla da idem na doživotnu robiju. Luda si, opasno je, mani se toga, krađe, opasno je, bande, droga. Ne nužno tim redom.
Ali ja sam otišla. Malo u inat njima, više za gušt sebi. Pečat u putovnici našao se i prije nego li sam uspjela reći “Buenos dias señor” i tako započeti vježbanje španjolskog koji će vam zasigurno dobro doći.
Prva stvar bila je pronaći odgovarajući prijevoz od aerodroma do našeg Couchsurf hosta. Uber je jedna opcija, za koju vam je potrebna kartica budući da gotovinu ne primaju (kao ni u većini zemalja gdje postoji Uber).
Budući da smo prijateljica i ja sav novac imale u kešu (ispraznile kartice nakon zatvaranja US računa), prva stvar je bila promijeniti nešto sitno američkih dolara da si možemo platiti taxi. Fora s taksijem je sljedeća; plaća se unaprijed na šalteru taxi službe (nema poslije cjenkanja, neugodnih iznenađenja poput “ipak je to 20$ više i slično), po ulasku u taxi službenici skeniraju kod tog taksi vozača da poslije ne bi bilo da završite u sumnjivim predgrađima Mexica. Da, korištenje taksija je više nego sigurno.
Petnaestak kilometara dugu vožnju smo platili 200 meksičkih pesosa što je oko 60 kuna ~ 10 usd ; znači 30 kuna po osobi.
Dolazimo u prekrasan, tradicionalni barrio (predgrađe) puno šarolikih, neplanski građenih kuća, na ulicama se prodaje svašta nešto. Dolaze mirisi tortilja, tacosa, kuhanog kukuruza, svježeg voća, zvukovi dječjeg smijeha na ulici dok igraju nogomet, a ja se samo mislim ovo je život, viva la Mexico!
Drugi posjet Latinskoj Americi, a imaš osjećaj kao da je 100-ti.
Naš simpatični couchsurf host ugošćuje nas onako, za Latinose, tipično; velikim zagrljajem i s osmijehom od uha do uha. Kao da se susreće s prijateljem kojeg nije vidio godinama, a ne s gotovo potpunim strancem.
I već je tu počela gastronomska uživancija kad su za stol doletjele tople domaće tortilje i guacamole. Tu smo se već počeli osjećati (čitaj jesti) kao doma.
Idućeg dana shvaćam veličinu tog Ciudada de Mexica; treba kakvih sat vremena podzemnom do centra grada što uključuje dva presjedanja. Dobro je znati da je meksička podzemna jedna od nejeftinih na svijetu pa će vas vožnja u jednom smjeru, s bezbroj presjedanja, doći manje od 1 usd tj. 5 pesosa. Zanimljivo mi je bilo vidjeti da žene i muškarci imaju posebne ulaze u podzemnu te posebno odvojene vagone. Na to mi se nije bilo teško priviknuti jer su ovi “ženski” vagoni često prazniji.
Nismo mogli prošetati glavnom gradskom ulicom koja povezuje glavnu meksičku katedralu s kazalištem Bellas Artes, a da ne stanemo popiti jednu margaritu. Kakav bi to propust bio. I tako, preglasna latino muzika drma iz zvučnika, ti piješ margarite i misliš se jao, baš je opasan ovaj Mexico! Opasan za jeftino se nacvrcati, jer pola litre margarite košta 2 usd.
Već idućeg dana odlučili smo se malo kulturno uzdići.
Zato smo provirili u glavnu katedralu te sjeli nešto popiti. A što drugo nego čuveni, nezaobilazni koktel od mezcala, alkoholnog pića od agave. Tekila je tek jedna od podvrsta ovog napitka, ali nisu svi Mezcali ujedno i tekile. Puno je tu filozofije oko pravljenja ovog pića, ali cijena od 4 usd za koktel od jedne litre je jednostavna matematička jednadžba koju smo lako razumjeli.
Najdraže predgrađe CDMX mi je Coyoacán; u tih kratkih 5 dana dva puta sam se vraćala u tu kaotičnu tržnicu, gdje možete posjetiti kuću Diega Rivere i Fride Kahlo. Nije ni čudo što su izabrali živjeti baš u ovom predgrađu. Karte za muzej Fride Kahlo preporučujem kupiti online da uštedite čekanje ispred muzeja. Ima i besplatna tura svakog dana koja vas vodi u sve skrivene kutke Coyoacana pa smo tako našli i mali kafić u dvorištu jedne haciende gdje je kava – besplatna.
Najbolje što možete osim CDMX posjetiti su obližnje arteške piramide Sunca i Mjeseca te prošetati Avenijom mrtvih u Teotihuacánu, a u okolici posjetiti neke od odličnih restorana s tradicionalnom gastronomskom ponudom, ali i poslušati mariache. To je najsretnija slika Mexica koju nosim sa sobom; prijateljica i ja, stol prepun prefine hrane, a mariachi pjevaju samo za nas.
Ako ipak niste od penjanja po strmim piramidama, otiđite na Plazu Garibaldi poslušati mariache, jer ako je igdje jasno vidljiv taj latino duh, onda je to u pjesmi i plesu.
Popnite se na Chapultepec dvorac, jedini dvorac u latinskoj Americi, prošećite ogromnim Chapultepec parkom i posjetite koliko god muzeja stignete; nedjeljom su svi besplatni. Mi smo u jedno popodne stigli posjetiti Muzej moderne umjetnosti, Antropološki muzej, dvorac te Muzej Tamayo (suvremena umjetnosti).
Cancun je bio posebna i drukčija priča; sparna klima, bogati resorti, amerikanizacija i sve ono što me se nije posebno dojmilo. Meka američkih turista. U Cancunu ne postoji Uber jer kako kaže moj domaćin; pod krinkom skupih hotela, Cancun je i dalje jedan od najsiromašnijih dijelova Mexica.
Ja sam opet odsjedala kod Couchsurfera u maloj trošnoj kući, u jednom od najsiromašnijih dijelova grada, bila u doticaju samo s lokalnim stanovništvom i jela po ulici street food. Jednodnevni izlet na Isla Mujeres imate već za kakvih 7 USD po osobi. Svi suveniri ondje su duplo su skuplji nego u CDMX.
Cancun se uglavnom sastojao od ispijanja koktela, izležavanja na plažama i kupanja u prevalovitom moru.
I nemam drugi savjet, nego ako imaš prilike, odi i uživaj u Mexicu i ne brini nije tako opasno kako govore!
