Ideja za road trip po Americi rodila se prije neke tri godine
Budući da smo dvaput odgađali put zbog korone, stigli smo detaljno modificirati i do najsitnijih pojedinosti isplanirati putovanje. I konačno je došao i taj dan. 21. lipnja 2023. u rano jutro sin, muž i ja krenuli smo preko Frankfurta za Dallas. U Dallas smo sletjeli oko 14 h po lokalnom vremenu i doživjeli toplinski šok. Na stranu vrućina, ali vlaga u Dallasu je stravična. Udisali smo kao ribe na suhom i odjurili do stajališta na kojem autobus vodi do zgrade rent-a-cara. Ulazak u taj autobus bio je šok broj dva – Amerikanci, što se višestruko potvrdilo i kasnije, nisu normalni s klimom!
SUV i internet
U rent-a-caru nam se posrećilo i dobili smo auto više klase, GMC Acadiu, divovski SUV iz 2023. Ponosno smo ga izveli na cestu, a kad tamo – taj auto bio je jedan od manjih! Znači, ona uzrečica “everything is big in America” vrijedi barem peterostruko za Teksas! Upustili smo se u avanturu nabavke mobilnog interneta i utukli ostatak dana na to – sin i ja nismo uspjeli nabaviti mobilni internet za naše Xiaomije, stoga preporučujem svima koji planiraju u Ameriku da se naoružaju iPhoneovima i Samsunzima.
Amarillo
Otišli smo do Dealey Plaze, mjesta na kojem je ubijen Kennedy, a zatim krenuli za Amarillo. Bili smo malo napeti oko činjenice da već drugi dan nakon dolaska moramo autom odvaliti trasu od skoro 600 km do Amarilla, a onda još 450 km do Albuquerquea idući dan, no to je ispalo iznad svih očekivanja – nimalo stresno ni naporno. Ceste u Teksasu su fenomenalne, a vozači su preljubazni i kulturni.
U Amarillo smo stigli u popodnevnim satima, nakon kraćeg zaustavljanja u gradiću Bowie te otišli na steak u Big Texan (jedno od najpoznatijih mjesta na kojima se poslužuje steak) i pojeli stvarno vrhunske steakove. Tu smo naučili drugu stvar koju Ameri rade – ne poslužuju piće s ledom, nego led s pićem. Opsjednuti su ledom, svugdje su ledomati, a svako piće je brdo leda preliveno s tek nešto tekućine. U jutro otišli smo na Cadillac Ranch i htjeli smo nakon još malo ostati u Amarillu, no na vijestima smo čuli da postoji opasnost od tornada, a budući da je zadnja dva dana već razorio dva obližnja gradića, odlučili smo što prije krenuti dalje za Novi Meksiko, odnosno Albuquerque. I u Teksasu i u Novom Meksiku na cestama je jedan veliki misterij – vidjeli smo doslovno na stotine probušenih i rastrganih guma uz cestu.
Novi Meksiko
Povećali smo oprez jer smo na više strana čuli da ima pijanih vozača i da je dosta turista tamo stradalo, čak i su postavljene i table s brojevima na koje je moguće prijaviti pijane vozače, no iskustvo vožnje u Novom Meksiku svejedno je bilo sjajno, tek malo lošije od Teksasa. Na putu do Albuquerquea stali smo u Russell’s Museumu odmah nakon granice (jako simpatičan muzej s američkim ikonama i autima), Tucumcariju (tipični Route 66 gradić u kojem smo posjetili divan Muzej dinosaura) i Santa Rosi (potpuno underwhelming Blue Hole, malo veća bezvezna bara).
Alburquerque
Onda je uslijedio Albuquerque. Grad u koji me najviše bilo strah ići zbog ne baš bajnih statistika vezanih uz oružje, pljačke, kriminal i ostalo, no odlučili smo se za Breaking Bad Tour RV-jem pa smo ga zato stavili na plan puta. Sad više ne mogu zamisliti kako bi bilo da nismo i za kakvo bismo iskustvo ostali zakinuti. Prvo smo išli do Candy Lady Shopa, dućana s home-made slatkišima u kojem prodaju karte za Breaking Bad Tour, koje sam teškom mukom nakon preko dva mjeseca lovljenja po internetu uspjela rezervirati. Nakon toga krenuli smo po Old Townu. Atmosfera tamo je nevjerojatna. Jako je vruće, ali vlaga je ispod 15 posto tako da smo uživali u toplini. Teško je opisati koliko je tu lijepo i drugačije, puno zelenila, malih trgića (patios), dućančića s lokalnim proizvodima… Lokalni svirači izvode razne melodije, svi su nekako opušteni i stvarno bez problema mogu zamisliti da živim ovdje. Stara jezgra Albuquerquea bilo mi je svakako jedno od najljepših mjesta koje smo posjetili. Išli smo i na prezabavan Breaking Bad Tour u replici RV-a koji je korišten u showu. Teško je zamisliti bolji i zabavniji način razgleda grada.
Arizona
Iz Albuquerquea smo krenuli rano ujutro za nacionalni park Petrified Forest u Arizoni u kojem smo odlučili prehodati kratki, ali predivni Blue Mesa Trail koji djeluje kao s drugog planeta. Iduće zaustavljanje bilo nam je kod Barringovog kratera, ogromnog kratera od meteora. U Williams smo stigli kasno popodne. Williams je silno simpatičan gradić u kojem smo vidjeli prvi pravi dinner kao iz filmova (Goldies Route 66 Diner) i pojeli skroz pristojnu večeru. Osim što su opsjednuti ledom, otkrili smo da Ameri imaju još jednu foru – kad platiš neki soft drink, dalje je sve besplatni refill koliko god sjedio tamo.
Ono što me u Americi vrlo neugodno iznenadilo su cijene u dućanima – em su u startu nenormalno visoke, em se na to još obračunava neki dodatni porez, tako da smo iz dućana izašli s vrećicom hrane za sendviče, vodom i nešto voća za što smo ostavili preko 60 dolara!
Sedona
Drugi dan u Williamsu ujutro smo krenuli na izlet u Sedonu. Do Sedone smo vozili Scenic Roadom 89 A i cijelo vrijeme se čudili krajoliku koji je izgledao kao da smo zalutali u Colorado. I onda je odjednom, tik pred Sedonom, iz tog nepreglednog drveća izronio crveni grad. Sedonu je nemoguće dočarati. Odlučili smo ići na srednje zahtjevni kraći trail, Cathedral Rock. Ovaj hike vrlo je popularan, ali smo uspjeli izbjeći gužve jer je bio ponedjeljak i jako vruće. Penjanje je bilo iznenađujuće super, lagano alpinistički stil, bogme smo neke dijelove grabili rukama i išli na sve četiri. Pogled s vrha je nevjerojatan, sjedili smo na litici preko pola sata i uživali. Nakon toga smo se vratili u Williams i otišli u wildlife sanctuary i safari park svega par minuta udaljen od našeg smještaja. Jako mi se svidio koncept – više od pola parka su spašene životinje koje su u svom prirodnom okruženju. Ima medvjeda, jelena, planinskih koza, magaraca, bizona, vukova…Voziš autom kroz šumu u kojoj su uz stroga pravila – nema draženja, nema hranjenja, nema izlaženja iz auta, a kod medvjeda ni spuštanja stakala. Jednostavno promatraš životinje u njihovom prirodnom okruženju.
Grand Canyon
Sljedeći na redu je bio Grand Canyon. Prvi susret s kanjonom bio je nevjerojatan. Hodaš stazicama kroz neko raslinje i onda se od niotkuda stvori prizor koji djeluje nestvarno. Okinuli smo brdo slika, stajali na raznim vidikovcima, odvalili jedan hike prema rijeci Colorado (naravno, kratki, najviše ljudi godišnje pogine u Grand Canyonu zbog toga što se spuste dva kilometra u kanjon skroz do rijeke Colorado, a onda se više nemaju snage vratiti, a niti vode, niti signala), ali i dalje mi se čini kao da se to nije dogodilo i da nije moguće da takvo mjesto postoji. Nakon Grand Canyona popodne smo stigli u Page i otišli na plažu Lone Rock Beach na kupanje.
Ljepote kamene pustinje
Lower Antelope Canyon, Monument Valley i Horseshoe Band. Bio je to prvi dan da sam svako malo mislila da sanjam ili haluciniram. Stojiš tamo i pitaš se “Je li ovo stvarno? Je li ovo stvarno?” i sve je toliko nevjerojatno da nisi siguran u odgovor. Ujutro smo krenuli na vođeni obilazak Lower Antelope Canyona koji je odmah pokraj Pagea. Antelope Canyon je kanjon od okamenjenog pijeska nastao djelovanjem sila vode i vjetra kroz povijest. Kroz pukotine probijaju sunčeve zrake i svjetlost pa se dobiju nevjerojatne nijanse. Fun fact: u Antelope kanjonu slikana je fotka za zaslon Samsunga i Microsoftov screensaver.
Nakon toga krenuli smo na put prema Monument Valleyu. Što reći o Monument Valleyu, mjestu na kojem je John Ford snimio toliko westerna da se jedan vidikovac zove po njemu. Osjećaj ću najbolje opisati ako kažem da smo ušetali u jedan od tih westerna. U Page smo se vratili predvečer i odmah odjurili do autom 10 minuta udaljenog Horseshoe Banda, slavnog dijela rijeke Colorado u obliku potkove i najdražeg spota brojnih Instagramuša, vidjeti zalazak sunca.
Utah
Sljedeće odredišta bio nam je Utah, odnosno nacionalni parkovi Bryce Canyon i Zion. U Bryce Canyonu smo čekali smo svitanje, te (sunce je izašlo u 6.10) odradili jedan kraći, ali prekrasan, hike od 2,7 km, The Navajo Loop.
Nakon toga smo krenuli prema Zionu gdje smo stigli oko 11 i po prvi se put u deset dana razdvojili. Muž je dan prije igrao lutriju za hike na Angel’s Landing, najzahtjevniji i prilično opasan hike koji zbog brojnih nezgoda više nije otvoren za sve, nego sada postoje stroga pravila, a kartu za odlazak na taj dio možeš dobiti samo putem lutrije za koju se prijaviš dan prije. Sin i ja odlučili smo se The Narrows. The Narrows je divan i jako, jako zabavan trail koji cijelim putem ide kroz vodu i u kojem smo na trenutke bili mokri do prsa.
Las Vegas
Uslijedila su tri dana u Vegasu. Hotel u kojem smo prvu noć odsjeli, Golden Nugget, totalno je dekadentni hotel veličine shopping centra za cijenu noćenja kao motel u Arizoni. U Vegasu se bez problema dobije noćenje u superluksuznim hotelima za malo novaca jer oni zgrću prihod od nebrojenih kasina. Golden Nugget smješten je u staroj jezgri Vegasa, na Fremont Streetu. Šetali smo njime i danju i noću i mogu reći da je bilo grozno. Beskućnici na sve strane leže po cestama čim se makneš ulicu-dvije dalje, a pet blokova dalje grad je sablasno pust. Hotelska soba je stvarno fenomenalna, ali sve ostalo mi je užasno odbojno. Doduše, druga dva dana bila su bolja. Premjestili smo se u hotel Mirage na Stripu i otišli u AREA 15, futuristički interaktivni mall. Tamo smo odabrali atrakciju Omega Mart. Koncipiran je kao supermarket, ali nije riječ o običnom supermarketu – ima gomilu tajnih prolaza, skrivenih tunela, vrata od frižidera su u stvari portal i slično, a sve je zamišljeno kao neka vrsta escape rooma jer moraš riješiti zagonetku. Unutra smo proveli više od 3 sata, riješili zagonetku i vrhunski se zabavili.
Što se smještaja tiče, Mirage je bez ikakve sumnje najluksuzniji hotel u kojem smo ikada odsjeli. Cijena noćenja hotela tog ranga u svakom drugom gradu na svijetu sigurno bi iznosila par tisuća dolara. Sve je kao u filmovima, bilo na je strah nas i taknuti mini bar jer se naplaćuje po težini, odnosno, ako je lakši za određenu gramažu, automatski se naplati, čak i ako si samo uzeo pogledati. Navečer smo išli napraviti mali đir po obližnjim hotelima da vidimo ta slavna predvorja. “Mala Venecija”, hotel Venezian, prilično je fascinantan i jako vjerna replika. Najviše me fasciniralo što ima dovoljno vode u kanalu da uredno voze gondole, ima oko 6 mostova i stvarno je fascinantno.
Treći dan imali smo rezerviranu Graceland Chapel u kojoj nas je vjenčao Elvis. Elvis je bio fantastičan! Oduševio se što smo iz Hrvatske jer mu je deda bio iz nekog mjesta blizu Zagreba. Nakon vjenčanja otišli smo na klopu u neki prilično fin i fensi restoran, vidjeli poznati Pawn Shop koji je bio odmah pokraj kapelice i proveli popodne u velebnom hotelskom bazenu. Navečer smo opet malo razgledali najpoznatije hotele (Bellagio i slavnu fontanu, Caesar’s Palace, Eiffel’s Tower).
Monterey, California
Idućeg jutra, 14. dan putovanja, krenuli smo na 800+ km vožnje od Vegasa do Montereya na obalnom dijelu Kalifornije. Stali smo u Primmu da vidimo auto u kojem su skončali Bonnie i Clyde, zatim u ghost Townu Calico pokraj Barstowa, jeli u Peggy Sue Dinneru u stilu pedesetih, mijenjali se za volanom, išli nekim (prekrasnim!) kozjim putevima po Kaliforniji jer nas je navigacija iz nekog razloga stalno odvraćala od državne ceste I-5 te stigli u Monterey iza 17 h, taman prekasno za paradu za najveći američki praznik, 4th of July, koja je taman završila. U Montereyu je bilo ugodnih 20 i puhao je vjetar pa smo se lagano smrznuli nakon Vegasa. Napravili smo kraći krug po doku, Fisherman’s Wharf, vidjeli vidre i jako im se razveselili, brdo galebova i krasne kućice. Sljedeći dan smo cijeli proveli u Montereyu. Čaroban je gradić uz Pacifik, potpuno posvećen očuvanju oceana, životinjskih i biljnih vrsta, prekrasno uređen, pun zelenila. Većinu tog dana, jedno šest sati, proveli smo u Monterey Bay Aquariumu.
Najviše su nas se dojmile vidre, odnosno Rosa, najstarija poznata vidra na svijetu, koja ima 24 godine. Sam akvarij je veleban, golem, znanstveno orijentiran, pun volontera koji educiraju širu javnost i imaju česte akcije čišćenja plaža i oceana. Stvarno nešto divljenja vrijedno.
Dok smo sin i ja bili u akvariju, muž je išao je trčati po stazi u Pacific Groveu i također se vratio pun dojmova. Monterey je stvarno mjestašce u kojem te na svakom koraku čeka neko iznenađenje – od prijateljski nastrojenih ljudi koji su nam dali korisne informacije o prohodnosti Highwaya 1, ceste uz obalu kojom smo idućeg dana trebali krenuti na kalifornijski road trip, preko prijateljski nastrojenih vjeverica pa sve do srna usred parka. Čak je i hrana bila odlična, raznovrsna i skroz ok cijene, za razliku od prijašnjih lokacija!
Highway Nr 1
Krenuli smo prema gradiću Carmel by the Sea. Izvezli se na cestu i skrenuli za 17-mile-drive no zbog turnira u ženskom golfu cijeli scenic drive bio je zatvoren! Strahovito razočarani krenuli smo za Carmel po drugoj cesti. Gradić je stvarno prekrasan, na drugačiji način od Montereya. Sve je jako otmjeno, čisto i uređeno, ali ne na onaj obijesno-bogataški način, nego nekako toplo i homey. Ovo je prvi put otkako smo u Americi da je bio besplatan parking! Pitam se je li Clint Eastwood, koji je tamo godinama bio gradonačelnik, zaslužan za to. U šetnji Carmelom nabasali smo na Farmers Market gdje sam probala najbolje jagode u životu. Nakon Carmela smo krenuli putem Highway 1, koja vodi uz obalu skroz do San Diega (to je u stvari ruta za kalifornijski road trip, samo što počinje još sjevernije, od San Francisca). Tu je nastupio drugi problem.
Nakon što smo došli do Big Sura (nekih 60-tak km), cesta je dalje bila zatvorena, a budući da u tom području nigdje nema detoura, morali smo se vratiti skroz do Montereya, odnosno još sjevernije, do Salinasa, kako bismo mogli izaći na drugu cestu. Jest da nam je to značajno produljilo putovanje do prenoćišta u San Simeonu, ali ne mogu reći da smo nešto previše šizili zbog toga – bilo nam je drago ponovno vidjeti znameniti, prekrasni Bixby Bridge i sve te predivne krajolike.
Road trip California
Kalifornijski dio priče bio je daleko od planiranog road tripa – radi nesnosnih gužvi, radova i zatvaranja dijelova ceste uz more, većinu puta kojim smo od Montereya do Los Angelesa trebali ići cijelo vrijeme uz obalu po toj slavnoj Pacific Coast Highway na kraju smo odradili po obilaznim cestama, najviše po “Stojedinici” koja također ide kroz sasvim lijepe krajolike, ali to ipak nije to. Stoga smo nastavak puta modificirali u skladu sa svim tim preprekama – budući da smo noćili u San Simeonu, od tamo smo obalnom cestom otišli do predivnih Morro Baya i Pismo Beach. Nakon toga smo se dalje vozili kombinacijom Stojedinice i još neke kalifornijske ceste (ono što nam je navigacija nudila kao najbrže) do Santa Barbare i tamo proveli par sati – uživajući uz ocean i u njemu (sin). Na putu do Santa Monica Piera nakratko smo stali i u Malibuu (bogataško mjesto puno surfera, ništa posebno). Na Pier smo stigli u ranim večernjim satima i tamo se sjajno zabavili. imaju sve što ti treba – karaoke, sve je puno ljudi, luna park, klopa, piće, šarenilo…
Los Angeles
Prema tuđim pričama očekivali smo da ćemo satima biti zaglavljeni u gradskom prometu, no promet je gust i gadan samo na obilaznici. U samom gradu promet je umjeren, sve je puno palmi, drveća i prekrasnih biljaka, jako je lijepa atmosfera i vrlo ugodno za vožnju. Udaljenosti između pojedinih stopova prešli smo u sasvim prihvatljivih 15-30 minuta. U LA-u smo išli do Griffith Observatoryja, a nakon do Hollywood Boulevarda vidjeti te slavne zvijezde na pločniku. Dobro smo se zabavili čitajući natpise i izbjegavajući silne turističke zamke – tamo te svi, od Freddieja Kruegera do Dartha Vadera, navlače za rukav za slikanje (naravno, uz plaćanje). Na Hollywood Boulevardu našli smo i sasvim dobar dinner Johnny Rockets s finim hambićima. Potom smo se provezli doista prekrasnim Beverly Hillsom. Popodne smo se zaputili prema Venice Beachu. Sve puno štandova, kafića, mladih ljudi na biciklima, skejtovima…Atmosfera je zarazna. Plaža je ogromna, kolika god da je gužva na plaži nije gužva jer bi trebalo valjda doći milijun ljudi da se ta plaža napuni. A valovi…Koji valovi!! Ostali smo tamo preko 4 sata, bilo je to divno popodne! Jedini veliki minus u LA-u su cijene parkiranja.
San Diego
U jutarnjim satima krenuli smo putem Pacific Coastal Highway prema San Diegu. Na putu smo prvo došli do Huntington Beacha, divne surferske plaže koja nas je jako podsjetila na Venice. Prilazi plaži bili su prepuni vjeverica. Sljedeći stop bio je Dana Point Harbour, idealno mjesto za izlete brodom i promatranje kitova. Vožnja brodom bila je fantastična, sasvim je drugačiji doživljaj ploviti oceanom, uživali smo! Prvo smo naišli na jato dupina, potom na golemu ribu molo-molo, za koju radi peraje svi misle da je morski pas, a potom i na kita – koje je to opće veselje na brodu bilo! Jest da je bio minke whale, najmanji kit, ali svejedno smo se svi razveselili kao da je plavetni. Bila su to super utrošena dva sata.
Od Dana Pointa do San Diega trebalo nam je još sat vremena. Kad smo stigli bilo je već 18 h i ne znam čija briljantna ideja je bila da odemo u Zoo koji radi do 21 h. Tako da smo najbolji i najveći Zoo na svijetu tri sata razgledavali umorni, gladni i jadni pa su dojmovi prilično drugačiji nego da smo išli sutradan odmorni. Ovo je prvi put da nam se dogodilo da smo si stvarno previše natrpali za jedan dan.
Drugi dan u San Diegu opet smo se razdvojili – sin i ja otišli smo na safari, a muž na nosač aviona USS Midway koji je djelomično pretvoren u muzej. U San Diego Safariju nema nastamba, podijeljen je na cjeline koje su goleme, crkneš dok prehodaš, a naći životinju prava je umjetnost – osim tigrova kojima je bilo toliko vruće da su od svih tih desetaka tisuća kvadratnih metara birali spavanje uz staklo kafića. Popodne smo otišli na plažu La Jolla jer smo iz više izvora čuli da tamo ima morskih lavova “na bacanje”. Bogme, izvori nisu lagali. Prebrojali smo ih preko 100 i to samo one izvan vode. Promatrali smo ih satima. Ta tri sata na La Jolli najljepši su mi dio ovog road tripa, bez obzira na stvarno golemu konkurenciju.
Universal Studios i Warner Bros.
Predzadnji dan našeg putovanja otišli smo u Universal Studios. Da nije bilo atrakcije Harry Potter and Forbidden Journey, opisala bih to kao potpuni fijasko. Universal Studios mirne bi duše mogao promijeniti naziv u Universal Waiting Studios jer je omjer utrošenog vremena otprilike pola minute vožnje na sat i pol čekanja u redovima. Svjesni da se u zabavnim parkovima dugo čeka išli smo u utorak, a ne za vikend i išli smo na otvaranje, a ne usred dana. Uzalud. Nesvojstveno Kaliforniji, sunce je opako počelo pržiti, tako da je već u 10 bilo nesnosno.
Zadnji dan našeg boravka u Americi odabrali smo Warner Bros. Warner je posve drugačija priča od Universala. Nikakve gužve, rezervirani slotovi za ture, dio vođen, dio samostalan. Silno zanimljivo i zabavno. Vidjeli smo interijere setova mnogih filmova i serija, a nakon toga smo sami mogli istraživati setove i rekvizite prema vlastitim interesima, a bogme smo se i vrhunski zabavili sinkronizirajući filmove. Više nego duplo manje novaca od Universala, a više nego deseterostruko više zabave – dodatan bonus jest što je vođeni dio ture improviziran u skladu s interesima grupe. Baš odlično. Nakon toga smo iza 17 h krenuli za Santa Anu da sin isproba pravi poligon za Ninja Warriorse.
Idući dan spakirali smo se, otišli u zračnu luku, vratili auto i zaputili se natrag u Europu. Svakako izbjegavajte Austrian Airlines (Boeing 700-200), bili smo zbijeni kao sardine, gore nego u FlixBusu, a vodu nisu dijelili po flašama nego su iz velike plastične flaše točili u plastične čaše. Otužno.
U domovinu smo se vratili jet laggirani i prepuni dojmova. Bez sumnje, putovanje života!
Posjetite naš YouTube kanal. Pretplati se na TIK TOK.
Uključite se u naše grupe na Fejsu: Vodič po najljepšim skijalištima, Savjetnik za putovanja Travel Advisor, Savjetnik za putovanja Europom i Savjetnik za putovanja Hrvatska.
San Antonio je jedan od najboljih gradova za život u Americi
