Od samog početka nije ni bilo sumnje da sami možemo pristupiti zabranjenoj zoni Černobil. Niko ne može sam pristupiti takvom mjestu. Morali smo naći nekog iz neke agencije da nas uvede u zabranjenu zonu, Černobil, mjesto za koje se smatra najopasnijim u čitavom svijetu.
Zabranjena zona Černobil i grad duhova Pripyat
Mi smo našli turističkog vodič Igora i platili mu 58€ kako bi ušli tamo. Da bi ikako ušli tamo, prvo je on za nas morao tražiti dozvolu od gradske administracije Kijeva i grad nam tri dana nije dozvolio da uđemo. Tri dana smo čekali dozvolu za ulazak. U petak ujutru u 7 sati smo se našli u centru Kijeva, te smo razgovarali o pravilima i sigurnosti.
Krenuli smo u 8 ujutro. S nama je bilo još 16 ljudi u minibusu. Vožnja je trajala dva sata. Klima nas je fino hladila. Da bi put prošao brže, na TV ekranu u minibusu smo pratili stare arhivske snimke i slike s ulica Černobila. Pred ulazak u zonu smo potpisali ulazak na vlastitu odgovornost i prošli par kontrola gdje su vojnici pregledali naše dokumente. Posjet je trajao 6 sati. Zonu smo morali napustiti prije 17 h. Ne znam zašto, ali takva su pravila. Pitam se da li sam jedini Mostarac koji je ikad bio u Černobilu.
26.4.1986 godine oko 1:30 iza ponoći eksplodirala je nuklearna elektrana, jer su neoubčeni radnici probali pridonijeti uštedi električne energije. Reaktor je eksplodirao i vatra je izbila na vrhu reaktora. Radioaktivni oblaci su se proširili do Grčke i Švedske. Vlastima je trebalo čitav dan da shvate uzrok nesreće. Tri dana su skrivali nesreću. Šveđani su prvi primjetili radioaktivni oblak i reagirali. Tako se sve saznalo. Francuzi su negirali radioaktivnost u svojoj državi. Ni danas ne priznaju. Trudnice u Bjelorusiji su najviše osjetile posljedice. Rađale su djecu prije vremena s poremećajima. U Italiji se nije smjelo konzumirati svježe mlijeko i jaja. U Rumunjskoj su se žalili da djeca naglo masovno umiru. U bivšoj Jugoslaviji se nije smio iznositi veš na balkon, niti otvarati prozori, te je dugo padala kiša.
Sovjetske vlasti su poslale robote koji su na krovu reaktora 4 čistili radijaciju. Nakon nekog vremena, na neki način su shvatili da roboti ne mogu raditi kvalitetno, jer na njih utječe velika radijacija, pa su poslali 4000 ljudi u akciju čišćenja. Više od 2000 njih je umrlo. Da nije bilo tih nepoznatih heroja, danas bi čitava Evropa bila pusta zabranjena zona. Svi u zoni Černobila su morali napustiti svoje domove i ubrzo je napravljen sarkofag oko 4 reaktora koji spriječava širenje radijacije, a obnovljen je 2016 godine.
Pored reaktora je uzdignut spomenik poginulim radnicima na elektrani. Trenutno je u centru Černobila popunjeno par zgrada u kojem žive radnici nuklearne elektrane. Nisam siguran da li su svi stanovi u zgradi naseljeni. Domaće stanovništvo koristi autobus kao prevozno sredstvo od stambene zgrade do radnog mjesta, i obrnuto, naravno. Niko ne ide puno okolo pješke. Radnici u stambenim objektima i na elektrani se smjenjuju svakih pola godine, radi zdravstvenih sigurnosnih razloga. Nijedna osoba se ne smije zadržati u zoni više od pola godine. Neki u nju ulaze ilegalnim tajnim putevima, radi istraživanja prošlosti i ilegalnih poslova.
Davno napušteni grad duhova, Pripyat, osnovan je 1970. s ciljem smještaja obitelji radnika iz nuklearnih elektrana u centru susjednog grada Černobila. Bio je to sasvim normalan grad koji se širio u smislu objekata, privede i populacije. Prosječna starosna dob stanovnika bila je 26 godina. Do trenutka nesreće u Pripyatu je tu živjelo 43000 ljudi. Stanovnici su čekali 3 dana na evakuaciju poslije nesreće. Žene i djeca su do evakuacije koristili zabavni park. On je trebao biti otvoren 1.5.1986 godine za prvomajski praznik. Nikad se nije otvorio.
Seljani su živjeli u 94 sela koja su morali napustiti. To odnosilo i na sve stanovnike zone. Većina ih se nije vratila. Kad su svi napuštali domove, mislili su da je počeo rat i da su protjerani, jer nisu znali zašto moraju ići. Možda bi i bilo bolje da su ratovali, nego bježali, spašavajući se od radijacije. Možda da su ratovali … možda bi se na taj način Černobilska zona i njeni stanovnici prije oporavili.
U selu Lisa je bila starija dama koja se prva vratila na svoju odgovornost nakon nesreće. Lisa znači šumska oblast, a dama je umrla 2016. godine od starosti. To je najveće selo u Černobilskoj zoni i jedino selo koje je moguće za posjetiti, jer su u ceste prohodne i čistili su se, dok je starija dama bila živa, inače se ne bi mogla kretati.
Pljačkaši su iskoristili prvu priliku da ukradu namještaj iz zgrada. Danas su iste te zgrade napuštene i ne održavaju se. Neke su i polusrušene. Nema nade da će se iko u ovom mjestu moći nastaniti u narednih stotinu godina, jer je Pripyat bio udarno područje radijacije nakon nesreće i danas je na većini mjesta velika radijacija koja ne može naštetiti zdravlju posjetioca.
Najstrašniji dio putovanja su bila dva psa koja su trčala i lajala za našim autobusom deset minuta. Isto tako naišli smo i na par lutki koje su, prema navodima vodiča, ostavila djeca prije 32 godine koja su tu živjela. Ali kako? Zar je moguće da tu 32 godine stoji jedna lutka koja izgleda sasvim ok … Mislimo da su to trikovi, koje rade agencije, da bi ostavili dojam na turiste.
U zoni se ne smije na svim otvorenim mjestima konzumirati cigarete, hrana i tekućina. Postoje obilježena mjesta samo za konzumaciju. Ne smije se ništa dirati, niti igdje sjedati i spuštati svoje stvari. U jednom djelu su nas prestrašila dva psa koja su trčala i lajala za našima autobusom deset minuta. To je bila kao scena iz horor filma “Černobilski Dnevnici“.
Za mene je to bio najjeziviji dio turističke ture, pa se ne smijete sami kretati. Svi, koji žele posjetiti ovakvo mjesto, trebali bi se najaviti dva tjedna pred dolazak, inače cijena raste, zbog velikog interesa. Posjetitelji u ovoj zoni mogu ostati najviše 3 dana. Takvim se omogućuje spavanje u hotelu ”Desetka“ s pet zvjezdica. Noćenje je 6 EUR po osobi. Blizu hotela je restoran gdje je obrok 4 EUR po osobi. Navodno je tu u redu piti vodu i jesti. Zona ima tri trgovine, ali je zabranjeno bilo šta iznositi iz zone.
Mi smo u Černobilsku zonu ušli apsolutno zakonito što se može i dokazati preko agencije ”Go2Chernobyl“! Specijalizirani su za ovakve posjete i imaju 7 godina iskustva u poslu. Pri izlasku iz zone prošli smo dvije kontrole koje su dokazale da se nismo ozračili. Vjerujte, znanstvenici tvrde da je zračenje pri dvosatnom letu aviona ili jedan rengenski snimak opasniji za zdravlje, nego šestosatna posjeta Černobilu.
by: Mirza Humo
Posjetite naš YouTube kanal.
Černobil: Mjesto nuklearne katastrofe postaje turistička atrakcija