Putovanje je avantura.
Koji put ide sve po špagici, koji put se zakomplicira do kraja…pa još malo više. Često kažem da je put cilj tj. da se nije važno samo pojaviti na željenom cilju nego i uživati putem. To je u redu – kad je u redu, ali nije uvijek sve u redu…
7 faktora koje ne volim kod putovanja
Gužve. Na granicama, na aerodromima, u raznim prijevoznim sredstvima, oko turističkih atrakcija… Bili ste u Louvru i vidjeli Mona Lisu? Preko koliko ramena? Čekirali ste se online i došavši na šalter shvatili da se više čeka na „Drop of baggage“ nego na običnom ček inu. Ako ste ušli u metro u Tokiju bez da vas guraju oni likovi u bijelim rukavicama kako bi mogli zatvoriti vrata onda znate što znači gužva.
Kako se boriti protiv gužvi? Teško. Svaki veliki grad, pogotovo u Aziji, je konstantna gužva. Čak i oni najbolje organizirani gradovi poput Singapura ili Beča. Najbolje je izbjegavati praznike bilo koje vrste i putovati van sezone jer je tada najmanje turista.
Čekanje. Posljedica gužve je čekanje, no ne uvijek. Postoji i čekanje zbog čekanja. Nedavno mi je pobjegao avion, pa sam bio prisiljen čekati sedam sati na aerodromu usred noći. Imam Pass za business lounge, spojio sam si stolce, popio i pojeo sve što ide uz to, no i dalje je trebalo čekati sedam sati. To čekanje mi je možda najgore. Puno puta sam rekao da volim biti na aerodromu, ali kad to ima neko razumno vrijeme trajanja. Sat,dva…u to vrijeme obiđem sve što me zanima i što me ne zanima. Imam običaj hodati prije leta tako da nabijem par kilometara (tako kaže moj vjerni telefon) pa mi je lakše sjediti.
Vađenje viza. To mi se čini kao porez na bedake. Naplata viza služi konzulatima i ambasadama da se samofinanciraju. To mi je jasno, no zašto recimo moja putovnica treba biti dva tjedna u ambasadi Južne Afrike u Budimpešti? To mi nije jasno osim ako netko ne pogleda moju fotku svaki dan i vidi da sam još uvijek tu. Ispunjavanje papira, slanje fotografija, plaćanje…sumnjam da će itko pogledati moju fotku u arhivi. Netko je nekad donio takav propis te se nastavlja samo po sebi. Onda druge države kopiraju istu regulativu i tako u krug na radost fotografa.
Prevaranti i sitni lopovi. Turisti su idealna meta gdje god došli. Nema neke razlike između, recimo, Europe, Azije i Afrike. Možda je još najsređenija Amerika, no ne bih htio generalizirati. U Aziju dolazim od kraja osamdesetih i svaki puta je sve gore. Oni simpatični i ljubazni ljudi (Siam – land of smile) su jednostavno gurnuti negdje u stranu. Na njihovo mjesto su došli hustleri koji svakog bijelca vide kao hodajući bankomat kojeg treba opelješiti. Nešto slično kao kad kod nas uvjeravaju Skandinavce kako je piva na Hvaru jeftina, a skuplja je nego u Stockholmu. O taksistima je šteta trošiti riječi. Najgori prevaranti – bilo u Parizu, Velikoj Gorici ili Saigonu. Uber je zakon, te je zbog transparentnosti i postao toliko popularan tamo gdje ga ima.
Dosadni putnici. Onaj osjećaj kad konačno sjednem u avion, pronađem dobar film i…suputnik počne s ispitivanjem. Kuda, kada, zašto, s kim, bla bla bla… Najbolje rješenje protiv toga je nabiti slušalice na uši ili se jednostavno praviti kao s medvjedima na Aljasci – Play dead.
Prtljaga. Koliko god puta sam si rekao da ne treba nositi puno stvari uvijek uzmem previše. Za pakiranje mi treba desetak minuta bez obzira u koju vremensku ili klimatsku zonu idem. Mogu biti discipliniran do pred sam kraj, a onda prije nego zatvorim kofer obavezno dodam još jednu majicu pa još jednu i na kraju se uvijek približi 20 kilograma. Kad idem na skijanje u Ameriku i više.
Pakiranje mi nije toliko stresno, više mi je naporno raspakiravanje. Ako mijenjam više hotela svaki dan ili par dana ne vadim sve stvari u ormar, ali neke treba ostaviti na vješalici. Najgore je kad zbog nekog sajma ili Workshopa moram nositi odijelo ili sako i cipele uz to, a poslije odem na par dana na putovanje. Samo smeta.
Vratiti se kući i poloviti konce. Nije da se ne volim vratiti, dapače to mi je uvijek drago, no nije mi drago kad mi se nagomilaju obaveze i kad sve moram na brzinu stizati jer sljedeće putovanje je negdje iza ugla.
Svi navedeni problemi su individualni i nisu toliko bitni da bi zbog njih prestao putovati. Daleko od toga. Radije čekam na aerodromu let na neko uzbudljivo mjesto nego da doma gledam TeVe ili ne daj bože većeg zla, slušam izjave naših političara.
7 faktora koje ne volim kod putovanja – ma sve volim čak i čekanje.
Pogledajte naš YouTube kanal.
9 uobičajenih prevara u jugoistočnoj Aziji – kako ih izbjeći
