Malta zimi nije ništa manje zanimljiva
Nisam ljubitelji snijega, a Malta je svojom prosinačkom, zimskom temperaturom od dvadesetak stupnjeva bila idealna za razgledavanje i ispijanje kava nadomak plaže. Podcijenila sam tu malu državicu koja se sastoji od svega tri otoka: Malte (veličine našeg Krka), Goze (svega 64 kvadratna kilometra) te sićušnog Coma. Malta ljeti vrvi od turista, pa je u ovo doba godine idealno napučena za doživljavanje svakog kutka s kojim se mještani ponose.
Avantura kreće slijetanjem na malteški aerodrom i ulaskom u rent-a-car. Sipi kiša, volan s desne strane, mrak, a Malta bogata rotorima. To je definitivno bio najveći izazov s kojim sam se susrela protekle godine. Srećom, ljudski mozak je nevjerojatan stroj, te mu je potreban kratak period prilagodbe.
Na putovanjima najčešće potražim smještaj putem Airbnba. Ovaj put odlučili smo se, avanturističkog duha, unajmiti jedrilicu smještenu u marini. Cjenovno su parirali stanovi i jedrilice pa je naš brodić u mjestu Ta’xbiex bio savršen odabir. Ta’xbiex, mjesto neobičnog izgovora (treba uzeti u obzir da je malteški jezik kombinacija talijanskog i arapskog) nalazi se između Tas Sliemea i Vallete, glavnog grada Malte.
Već prvo jutro zaputili smo se autom u Valettu, svega nekoliko minuta udaljenu od naše jedrilice. Valetta definitivno zaslužuje titulu glavnog grada jer svojim izgledom privlači mnoge turiste. Božićno je vrijeme, šarenilo lampica, glazba sa zvučnika koja te nosi u valu turistaniz ulice, te bezbroj neobično kratkih i plitkih stepenica koje povezuju grad. Kasnije sam doznala da su stepenice građene za malteške vitezove kojima su teški oklopi otežavali kretanje.
Igrom slučaja, točno u podne našli smo se na vrhu zidina i promatrali ceremonijalno pucanje signalnih topova. Topovi su korišteni za vrijeme Drugog svjetskog rata, a današnju tradiciju mogli smo pratiti bez otvaranja novčanika.
Kako je Malta ponosna na svih 365 crkava koje vrijedno čuva, Valetta je definitivno polazno točka za posjet nekima. Novac je ključan okidač za ulazak u većinu.
Valetta nudi popriličan izbor restorana, a zečetina je specijalitet u svakom. Priprema se na razne načine, a uz čašu malteškog vina, zadovoljava hedonističko nepce.
Svaki restoran i bar koji smo posjećivali , pozdravljali smo na hrvatskom jer smo otkrili da u većini slučajeva konobari uzvraćaju istom gestom. Naime, na Malti je zaposleno mnogo naših susjeda pa osim što nam je bilo drago čuti naš jezik, dobili smo hrpu savjeta za nastavak boravka na ovom divnom otoku.
Novi dan nosi izlet u Saint Julian’s. Doživjeli smo ga kao simpatični gradić koji je ujedno i središte za noćne izlaske. Julian’s odiše noćnim klubovima, turistima koji u plesnom ritmu šeću ulicama i dragim policajcima koji promatraju zbivanja. Proslava Nove Godine u ovome gradiću definitivno će ostati zapamćena.
Tas Sliema gradić je koji dodiruje Saint Julian’s jer se praktički samo nadovezuje predivnom cestom uz obalu mora. U Sliemi smo, nakon šetnje uz obalu, ručali jer uz bezbroj restorana koji imaju široku ponudu hrane, moguće je naći za svakoga ponešto. Na šetnici se povoljno rezerviraju izleti brodom na otok Gozo, Como i Siciliju. Većina organizatora dolazi autobusom po putnike pred njihov hotel na dan izleta.
Nismo željeli propustiti sunce na zalasku pa smo za kraj dana ostavili posjet nekadašnjem glavnom gradu, Mdini. Mdina ili “tihi grad” svojim uskim uličicama, glatkim kamenom i senzacionalnim pogledom na cijelu Maltu, ostavlja bez daha. Vrata Mdine korištena su za potrebe snimanja prve sezone “Igre prijestolja” te sam u vrevi drugih turista, fotografirala ulaz u “King’s Landing”.
Treći dan bio je rezerviran za otok Gozo. Od Valette do pristaništa autom ima otprilike pola sata vožnje. Kako je taj dan bio praznik, trajekti su rjeđe plovili. Ostali smo na kopnu, kao treći auto u koloni koji nije otplovio. Da ne bismo tužno čekali idući trajekt nekoliko sati (isključivo radi praznika), odlučili smo u blizini trajektnog pristaništa posjetiti “Popajevo selo”. Selo je izgrađeno za potrebe mjuzikla 1979., a glavna uloga zapala je pokojnog Robina Williamsa. Cijena opravdava sadržaj koji je namijenjen na prvom mjestu djeci ali i mi odrasli sjajno smo se proveli. Na ulazu nas je dočekala Oliva, u svakoj kućici poneka nova informacija vezana uz film, a kavu smo popili na terasi sela, gledajući more i vjetrom nošene palme.
I napokon, idući dan osvojili smo Gozo. Uzbuđenje radi povećih valova tijekom plovidbe bilo je postojano. Kažu da je to sasvim normalno za mjesec prosinac te da vjetar ipak mora održavati zimsku idilu otoka. Uplovivši na Gozo uspjeli smo zalutati te smo sjeli okrijepiti se u kutak malenog restorana, u središtu mjesta Xewkija. Kako su domaći za stolom pored primijetili da smo stranci, odlučili su se opustiti u razgovor s nama. Odgovorili su na silna pitanja, pokazali se kao veliki nogometni fanovi, dali nam pregršt smjernica, te nas kao ponosni mještani otoka, počastili pivom i pastizzijem (punjeni kruščići).
Iduća postaja bila je Ir-Rabat Għawdex (Victoria). Posjet St. George bazilici je obavezan, kao i arheološkom i povijesnom muzeju u sklopu Citadele. Ulaz smo platili i bezbrižno lutali kroz povijest. S vrha zidina puca nevjerojatan pogled na cijeli Gozo te smo potrošili sve baterije pokušavajući uhvatiti svaki milimetar uspomene.
Za kraj, ostavili smo nezaobilazni Tempji tal Ġgantij, ili na malteškom “hramovi koji pripadaju divovima”. Nalazište je svega nekoliko kilometara udaljeno od Citadele. Nakon kupljenih karata, prošetali smo kroz neolitičku povijest, otkrili da su hramovi služili za kult plodnosti te se iznenadili činjenicom kako su to najstarije građevine na svijetu.
Povratak trajektom bio je manje bolan jer je noć već sakrila ogromne valove koji su nas i dalje bezbrižno ljuljuškali.
Kao i svaki zadnji dan godišnjeg, i ovaj je bio sunčan i topao. Zato je posjet gradiću Marsaxlokk bio najbolji mogući izbor. Plavetnilo, ugodni morski zrak, žamor s malene tržnice, miris slastica te prepoznatljive barke (Luzzu) intenzivnih boja, dale su ovom ribičkom mjestu toplu i pozitivnu atmosferu. Nakon ribljeg menua nadobudno smo se zaputili u Ghar Dalam špilju, par minuta udaljenu od našeg ručka. Ostali smo razočarani jer kad jednom posjetiš hrvatsku špilju Lokvarku, teško da te može fascinirati špilja duboka 145 metara, a za javnost dostupna otužnih 50.
Sjetu pred odlazak utopili smo u St.Pauls poolu ili predivnoj plažici kraj Marsaxlokka. Poželjeli smo se naći u kupaćim kostimima, neovisno o temperaturi koja je omogućavala samo sunčanje u kratkim rukavima.
Predvečer, nakon spakiranih kofera, pozdravljanja domaćina i romantične marine, poletjeli smo istim putem nazad – preko Istanbula za Zagreb. Malta je destinacija koja je definitivno vrijedna posjeta, a društvo je ključno za potpuni dojam.
