Saigon ili Ho Chi Minh je jedan od najživljih gradova Azije. Grad pršti mladenačkom energijom ranog kapitalizma. Kako je u Vijetnamu više od 60% ljudi mlađih od 30 godina energija je gotovo opipljiva. Promet u Saigonu je doživljaj.

Danju i noći bez prestanka teće promet, rijeke ljudi i tsunamiji skutera. Kažu da je više od osam milijuna motora u gradu koji možda ima dvostruko više stanovnika, a možda i više. To nitko ne zna, niti ne broji. Vožnja skuterom je za svakoga tko ostane duže u gradu nešto na što se mora naviknuti i priučiti.

Vozim motor oduvijek a i kod kuće u Zagrebu barem šest mjeseci godišnje, no na ovu vrstu prometa se trebalo pripremiti. Pravila izgleda da nema, ali ipak postoje neka kojih se mnogi pridržavaju. Crveno svijetlo se uglavnom poštuje iako ne uvijek i ne baš svi. Najvažnije je pravilo jačeg, dakle kamioni i autobusi idu bez obzira na milijun malih osica koje zuje oko njih. Motori se i te kako sklanjaju pred većim vozilima. Automobili kojih je relativno malo su u najlošijem položaju jer za njih nema puno mjesta s obzirom na to da se motori naguraju svuda oko njih.

Važno pravilo je i ono poput skijaškog gdje onaj koji je straga mora paziti na sve ispred sebe. To znači da motori koji se uključuju iz sporednih ulica ne gledaju lijevo ili desno. Traka na ulicama nema ili ih nitko ne shvaća ozbiljno pa se svi voze svuda, skreću iz lijeve strane desno bez žmigavca, a paze oni iza. Motori ulaze u svaki slobodni prostor, kad ga nema na ulici presele se na pločnike. Kako nitko ne hoda po tom kaosu, pločnici su prazni. Sudara nema jer se vozi maksimalno 30 km na sat jer su gužve enormne.

Strancima je šok prijeći ulicu jer promet nikad ne staje. Treba krenuti postojanom brzinom i ne zastajati. Motori će paziti na pješake.

Najveći problem mi je bila navigacija. Od stana do centra je trebalo oko pola sata vožnje. Zbog takve količine motora i kaotičnog prometa nema se puno vremena gledati okolo i pamtiti neka mjesta kao orijentire. Dosta ulica je jednomjerno, pa je i to bilo sve teško pamtljivo. Ulice su uglavnom jednolične s istim ili sličnim trgovinama. Čini se da su kilometrima iste. Najbolje je imati google maps, a za to treba imati lokalnu telefonsku karticu. Za sve ostale skuter je život. Za obitelji jer i po njih četvoro stane na motor, za prijevoz raznih tereta, za sve svaki dan i po svakom vremenu.

Drugo rješenje je Uber taxi motor pa za njim do željene adrese, ako on zna, što u gradu takve veličine i s tako slabim oznakama je gotovo nemoguće.

Saigon, Teheran, Jakarta, Bangkok, Shangai…lista kaotičnih gradskih prometa bi bila podugačka…